Redakcija Faruk Dizdarević
Faruk Dizdarević:
Hoću nešto drugo da kažem
Edin Smailović, PROLAZNOST, JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje, 2017.
U današnje vrijeme, koje je preopterećeno globalnom i multimedijalnom lektirom, često se zaboravlja onaj lični, intimni, ispovijedni ton koji se, u većoj ili manjoj mjeri, može i mora prepoznati u svakom umjetničkom djelu. Pitanje nadahnuća i stvaralačke samosvijesti uvijek je ujedno i pitanje iskrenosti tog nadahnuća i visine te samosvijesti. Biti iskren je, uopšteno govoreći, prije svega moralno pitanje, a kreativni čin ujedno je i moralni čin.
U poetskom prvijencu Edina Smailovića (1980, Bijelo Polje) naslovljenim sa Prolaznost prelamaju se razne životne situacije u kojima se nađe Poetski Glas svojom ili tuđom voljom i one su stožerna tačka fabuliranja. I estetsko značenje poetskih iskaza formira se u nivou narativnih predstava svakodnevnih egzistencijalnih situacija, kao što su: nada i strepnja, facebook patriotizam, laži naših predaka, tajni sastanci, ljudi koji se ne kupaju, obuka za disidente, imigrantska, udobnost doma, odlučni i drčni ljudi, oda zlu, kameleoni, strahovi, zavaravanja, junaci nacije, inat, porodične tajne, istina, briga, gubitnici, osrednjost, naslovna strana, praštanje, ljubav, otac, marketing i menadžment, bidoni, ženomrsci, strah, recikliranje pakla, normalnost, tačka…
Metaforičnost značenja odrednice prolaznost zorno prati Smailovićevu ispovijed jer on prisvojnost u riječima i stihovima ne zatamnjuje nekim univerzalnim tematskim pjesničkim namazima. On, samo naoko i nauho, govori jednostavno, razumljivo, pitko, a iza ruječi su slojevi koji otkrivaju zašto se pjesnik uopšte dohvata pera, šta hoće da kaže, da naslika, kome govori. Ova poezija ne govori samo o niski događaja i stvari koji se dešavaju, već govori o posebnom uglu kako ih pjesnik vidi i sagledava sa dinamičnom tenzijom mladog i radoznalog čovjeka. Kao da je poetski subjekt prošao kroz period sebesaznanja i suočavanja sa nekim istinama. On život posmatra sa skepsom, da ne kažemo pesimizmom. Svjestan je da živimo u vremenu koje karakteriše simulakrumsko predstavljanje. Pjesnik se previše ne bavi eksterijerom. Ovo je intimistička poezija. Smailovićeve pjesme, dakle, prikazuju kratke inserte iz života običnih ljudi, ljudi koji neće promijeniti tok istorije. Pjesničke slike izviru direktno iz paradoksa savremenog doba i pobunjene individualnosti. U takvim (malim) opservacijama bez pompe i želje da se obori teza i postavi nova, ovaj pjesnik gradi svoj svijet suptilnih zapažanja po starim pravilima – što manje riječi, a što više smisla.
Sa svakom pročitanom pjesmom u ovoj knjizi shvatamo da je život okean pukih mogućnosti, ali za koje ne postoje nikakve garancije da će biti ostvarene. U tom smislu Smailović gradi tkivo svojih poetskih zapisa navodeći nas na pomisao o tome kako je zapravo neizvjesna, nesigurna i maglovita građa od koje je sazdana čak i najbliža budućnost.
Ovi poetski zapisi, ispričani jednostavnim jezikom, imaju nekoliko slojeva značenja koji su međusobno povezani. Tek kad spozna sebe čovjek je u stanju da spozna i svijet koji ga okružuje i da otkriva metafizičku dimenziju svoje egzistencije dok sadi luk, ili kada njeguje i zaliva mrkvu u svom vrtu. Realni život u ovoj poeziji odvija se među kulisama kafkijanske atmosfere i postaje nadrealan, neistinit, lažan, nestvaran. Poetski Glas permanentno pokazuje nezadovoljstvo sobom, svojom emocionalnom prazninom, što zaodijeva u isto tako sumorne riječi. To je dokaz više čitaocu da nijednim posebnim atributom nije moguće definisati sreću, jer sreća nema materijalni oblik, ona je stanje duha koje se poklapa sa samim rubovima naše ličnosti. Tragajući za smislom čovjek je uvijek sam. Stanje ljudskog duha je u tim situacijama izmijenjeno i čovjek zapaža detalje i nijanse postojanja koje mu u svakodnevnim situacijama izmiču i ostaju skrivene, kao pokrivene prozirnim velom, a ipak nevidljive, prekrivene koprenom koja skriva suštinu. Čitajući ove stihove, jasno i razgovijetno razaznajemo pjesnikov vapaj, glas koji odjekuje iz samih dubina života. U tom ehu, dakle, odzvanja život i to onoga koji ga živi, a ne život gledan spolja, od strane drugih
Kao i svaka refleksivna, u kojoj je fon pejzaž duše, i Smailovićeva poezija, tačnije poetske slike u njoj, gotovo su lišene kolorita; one nisu izložene vizuelnom percipiranju nego intimnom doživljavanju i djeluju na čitaočev intelektualni i emocionalni sklop, na njegov unutaranji vid više nego na bilo šta drugo.
Pjesnik pokazuje izvanredan smisao za detalj i deskripciju poput renomiranog majstora pisane riječi: Za vrijeme izvođenja tačke/ izvlačenja zeca iz šešira/ počela je da prokišnjava sala… (Mađioničar). Ovdje zaključavaju vrata/ iako su prozori ostali/ širom otvoreni./ Stavljaju brave i katance/ na kapije koje svako/ može preskočiti./(…) Okrenemo još jednom/ za svaki slučaj/ i zaključamo naše/ strahove. (Ključ).
Knjiga se, s pojednakim uspjehom, može čitati ako se pođe s bilo kog mjesta, ali to nije bila dominantna pjesnikova namjera, niti predstavlja neki putokaz za čitanje i razumijevanje. Od ovog sporednog efekta, bitniji je širok raspon poetskih motiva. Iz svega gore navedenog, ipak, bilo bi pogrešno zaključiti da je Smailović imao namjeru da se bavi društvom u globalu, naprotiv. Centar njegovog interesovanja su priče iz malih ljudskih života.
Ovi pjesnički zapisi dosežu jedan nivo kada se njihov autor slobodno može nazvati ozbiljnim pjesnikom, bez obzira što mu je ovo prva pjesnička knjiga. Radi se o talentovanom pjesniku koji ulazi u savremenu crnogorsku književnost i koji će, nema sumnje, i u budućnosti imati šta da joj pruži.
Po mom mišljenju, i, ako hoćete, po mom čitalačkom iskustvu ovu zbirku ne treba čitati odjednom. Jer u njoj je svaka pjesma slika za sebe. I mada one nisu optimistične, one govore o životu kakav je on ustvari.
U Sarajevu, 1. marta 2018.
