Redakcija LIKOVNI ZAPISI ZUVDIJE HODŽIĆA
(Zuvdija Hodžić: “Crnom Gorom”, Crnogorska akademija nauka i
umjetnosti, Podgorica, 2020, 263 str.)
Piše: Filip DOŠLJAK
Književnik i slikar Zuvdija Hodžić nedavno je obradovao umjetničku
javnost svojom novom knjigom “Crnom Gorom”, monografijom svojih
crteža, koja predstavlja autorovo likovno putovanje kroz crnogorske
predjele i gradove, “gdje se sanjari, razmišlja i mudro ćuti”.
U jednom ranijem zapisu, akademik Zuvdija Hodžić kaže: „Pisao sam
o starim crnogorskim gradovima i zdanjima, rado ih i često pohodio, ali
najviše sam volio da ih crtam. U tome sam, zapravo, uživao, i koliko
god sam ih puta gledao, crtao i slikao, bio uvjeren da ih poznajem bolje
nego drugi, uvijek bi me iznenadili novootkrivenim detaljima. I to je
znalo da me zanese, odvoji od jave i zavede da o njihovoj sudbini
razmišljam na drugačiji način. Gledajući i crtajući ih, divio sam
se ljepoti i skladu neobičnih ukrštanja i prožimanja civilizacija i
kultura koje je naš čovjek znao da blagotvorno osmisli, baštini i
nadograđuje… Svejedno kakav je motiv na mojim crtežima, moj odnos
prema njemu je isti. Crtao sam ono što me privuklo, odabralo, posebno
kuće – taj naš ‘prvi svemir’ ili ‘svemirsku kolijevku’,
simbol rađanja, okupljanja, radosti i radovanja, odrastanja,
prisutnosti nas u njima i njih u nama. I uvijek mi se pričinjavalo da
čujem glasove onih koji su u njima živjeli, koji su ih voljeli“.
Zuvdija Hodžić je rođen 1943. godine u Gusinju. Učio je gimnaziju
u Beranama, a Filozofski fakultet završio je u Prištini. Od 1962.
godine živi u Podgorici, gdje je radio kao novinar u „Titogradskoj
tribini“, a zatim u Domu omladine „Budo Tomović“.. Bio je urednik
„Titovog pionira“, zamjenik direktora i glavnog urednika INDOK-
CENTRA i „Titogradske tribine“, zamjenik glavnog urednika
„Stvaranja“, predsjednik Skupštine Republičke zajednice kulture
Crne Gore, poslanik u Skupštini Crne Gore, predsjednik Upravnog odbora
Centra za iseljenike Crne Gore. Predsjednik je SUBNORA-a i antifašista
Crne Gore, glavni urednik časopisa „Kod“, akademik Crnogorske
akademije nauka i umjetnosti.
Zuvdija Hodžić ima status Istaknutog stvaraoca u kulturi. Objavio je
knjige: „Na prvom konaku“ (poezija), „Gluva zemlja“, „Neko
zove“ (pripovijetke, „Gusinjska godina“, „Davidova zvijezda“,
„Svi moji“ (romani), „Jedan dan života“ (putopisi, reportaže),
„To je to“ (esejistika). Zastupljen je u lektiri za osnovne i
srednje škole.
Dobitnik je nagrada: Trinaestojulska nagrada, „Miroslavljevo
jevanđelje, Pero „Žamila Sijarića“, „Stefan Mitrov Ljubiša“.
Bavio se i sportom. Džudo je bio njegov izbor. Imao je više
samostalnih izložbi crteža i grafika. Objavio je monografije crteža i
zapisa „Podgoricom starom“ i „Otkrivanje zavičaja“.
„Kao što mudro ćuti i po desetak godina ništa ne objavljuje, pa
odjednom zatrese atmosferu oko sebe djelom koje začudi i izazove
divljenje, tako Hodžić mudro ćuteći slika. On ostavlja
istraživačima istorijske arhitekture veliki dosije s izgledima
monumentalnih konstrukcija, kao niko prije njega “ – zapisao je
akademik Pavle Mijović. Mijovićeve riječi na svojstven način
postaju vizionarske, razlog za to je ovo novo Hodžićevo djelo. Na
osnovu recenzija akademika Dragana Karadžića i Milete Bojovića, na
sjednici Odjeljenja umjetnosti CANU, održanoj 2020. godine, ovo djelo
je prihvaćeno od strane Crnogorske akademije nauka i umjetnosti koja je
i izdavač ove vrijedne knjige.
U predgovoru knjige nalaze se tekstovi naslovljeni “Nezapisani
zapisi” koji predstavlja pomen na Pavla Mijovića i tekst o kulturnoj
prošlosti Bara “Pred spomenikom našoj Pompeji”.
„Imao sam sreću“ – piše Hodžić – „da radim u ‘Titovom
pioniru’, koji je izlazio u toku školske godine, što mi je omogućilo
da ljetnji raspust koristim po svojoj volji. Provodio sam ga, uglavnom,
u Ulcinju, s kojim sam porodično, emocionalno i stvaralački povezan,
boraveći više u biblioteci ‘Mirko Srzentić’ nego na plaži, sve
češće u društvu Pavla Mijovića u njegovom stanu u Meterizima,
Muzeju ili u Starom gradu, a stizali smo do Kruča, Šasa, Krajine,
Ratca, Starog Bara, njegovih Brijega, jednom i do moga Gusinja – da
vidi ‘Veliku majku sa Prokletija’ i praistorijske crteže. Cijenio me
je kao pisca, smatrao korifejom crnogorske književnosti, ali sam ga
iznenadio i baš obradovao kad sam mu pokazao crteže sa motivima iz
crnogorske kulturne baštine.“
Književnik Mladen Lompar pišući o Hodžićevom slikarstvu
naglašava: „Crtež Zuvdije Hodžića je vizuelni odraz njegove
riječi. U najranijim crtežima između pjesničke nužnosti i likovnih
postulate on poštuje ovo prvo, pa se neđe može uočiti pomjerena
perspektiva, ili akcentiranje daljeg plana. Može likovnom čistuncu
zasmetati detaljno popunjavanje prostora, insistiranje na opisu slikane
dekoracije na fasadi ili fokusiranje floralnih elemenata na rezbariji.
Mežutim, nema ravnodušnosti pred tako skeniranim i uhvaćenim obrisima
nježnosti onih što istinski nikad i ne živješe u očima našim. Na
tim vizijama, bez obzira je li radio goblenskim potezom neki urušeni
hram ili urbanu cjelinu, kulu ili samo arhitektonski detalj, sve je u
istraživačkim dostignućima imalo i njihovu melanholičnu istinu.”
Član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, književnik Pavle
Goranović u svom tekstu “Beskrajni spiskovi Zuvdije Hodžića”
predstavlja umjetničko prostranstvo Hodžića, objašnjavajući autorov
stil, motiv ali i vezu između literarnog i vizuelnog.
“Časovničarskom preciznošću Zuvdija gradi pješčanik
zaustavljenih vremena. Pri tome svaki potez je ulazak u antikvarnicu, u
nostalgiju, u živote onih koji ih nastanjuju: prolaznika, stanovnika,
posmatrača. Uglavnom u kućama, ulicama, gradovima – stanuju price
koje su potrebne Hodžiću. Impresivno je kako Zuvdija Hodžić
kaligrafijom opisuje kuće, kako zdanja upoređuje sa knjigom i kako
može da bira oblik kojim će se iskazati. Sjetimo se i kako Danilo Kiš
ukazuje na misao T.Gotjea ‘o tome da umetnosti nemaju odvojene
oblasti: slikari i pesnici opisuju iste predmete različitim
sredstvima’. I često knjige zahtijevaju likovna objašnjenja, kao
što je nužno da se crteži obrazlažu riječima. U tome je objedinjena
misija Zuvdije Hodžića i njegovih moći izražavanja. S njim je odista
zadovoljstvo posjećivati duh vremenâ koja, eto, nijesu sasvim
iščezla.”- piše u u ovoj knjizi Pavle Goranović.
Akademik Sreten Perović podvlači da “Hodžić podsjeća na stare
majstore – gravere, na kujundžije, a njegove grafike na filigran u
koji je utkano bogato strpljenje, mnoštvo volje i rainiranih detalja.
Kao što su stari majstori uživali u svom poslu, tako i on uživa u
oživljavanju starih prostora, zaboravljenih ambijenata, s uvjerenjem da
to oplemenjuje ljude i odvlači ih od naporne svakodnevice. Hodžićevi
crteži su urađeni strpljivo, pedantno, s delikatnim osjećajem za
okolni prostor spomenika koje crta. Literarni dar je uputio Hodžića da
koncipirajući crteže, skrene pažnju na one koji su spomenike
izgradili, (o njima tek ponešto znamo, jer su zagubljeni u vremenu) i
na one koji su to graditeljstvo koristili stoljećima, i one koji ga
danas uništavaju, ali i na sebe kao nepristrasnog tužnog svjedoka koji
bilježi. Da podsjeti na potrebu da se razmišlja o istoriji, ljudima
koji su oko tih spomenika živjeli i nastajali ili ostajali, kao i na
prožimanje kultura u suživotu i smjenjivanju, na neuništivosti
ljudskog zajedništva”.
Radovan Radonjić naglašava da “Hodžić otima svoje motive od zuba
vremena, sa porukom da nastave, produže misao, djelo čovjeka. Prolazi
brdima i pitoresknim dolinama rodnog Gusinja, otkriva privlačni
ambijent starih kuća sa krovovima od šindre, doksatima; škripav zvuk
drvenog poda. Zaljubljenik je te nekadašnje arhitekture koja je
proizašla iz potreba čovjeka i njegova načina života, koja je
svjedok prohujalih vremena”.
Reditelj Gojko Kastratović zna da “vješta Zuvdijina ruka crta bez
predrasuda upečatljivo sažetu hroniku , dočaravajući duh jednog
vremena. On se svojim slikama ne suprotstavlja ničemu likovnom, osim
zaboravu. A to je dosta”.
U eseju Pavla Goranovića “Beskrajni spiskovi Zuvdije Hodžića”,
koji se nalazi na kraju ove knjige (tekst je i na engleskom jeziku)
piše: “Sestrinstvo slike iteksta kod Zuvdije Hodžića predstavlja
istovremenost umjetničke znatiželje i mnogostrukog dara… Nijesu
nipošto Zuvdijini crteži prevodi njegove literature, niti može biti
obrnuto”.
Koliko je knjiga „Crnom Gorom“ značajna govori i činjenica da je
Zuvdija Hodžić crtežima, na 260 stranica, obuhvatio sve gradove Crne
Gore, uzimajući za „likovnu šetnju“ motiv kuće, naselja, gradove,
kulturno-istorijske objekte, njemu važne, drage i prepoznatljive
motive, čime je napravio „crtež-mapu“ naše države pomoću koje
se orjentišemo u likovnom i životnom prostoru. Sabrani na jednom
mjestu u ovoj knjizi, ona time predstavlja trajno otvorenu izložbu
Hodžićevih crteža, kojima je pokazao i potvrdio sve ono što je
likovna kritika o njegovom slikarstvu naglasila. Svojim neuobičajenim
formatom i sadržajem, knjiga „Crnom Gorom“ Zuvdije Hodžića
postala je metodološki uzor i drugim institucijama i budućim
autorima. U ovoj knjizi su stali vjekovi Crne Gore. Oni koji su
ostavljali najljepše tragove u arhitekturi i kulturi. Sada su vječni i
na Hodžićevim crtežima.
