Redakcija 
BESJEDA O ĆAMILOVOJ „RAM BULJI“
Piše: Gordan K. Čampar
Podgorica, 17. 06. 2025. god.
Biblioteka „Radosav Ljumović“ je bila domaćin promocije knjige „Ram Bulja i druge pripovjetke“ čuvenog jugoslovenskog književnika Ćamila Sijarića u organizaciji Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina u Crnoj Gori.
Veliki broj konzumenata književnog štiva i poštovaoci djela pisca briljantnog umijeća, kakav je bio Ćamil, su uživali u besjedi jako odabranih recezenata te fragmentima iz knjige koje je interpretirala Vesna Šoškić, ujedno i moderatorka večeri.
Prisutne je izražavajući zadovoljstvo zbog organizacije, zahvaljujući učesnicima u programu, te prisutnima na pažnji, pozdravio direktor CEKUM-a, Gzim Hajdinaga, napominjući: Misija ‘Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina u Crnoj Gori’ je da promovišemo autore iz redova manjinskih naroda, da ne dozvolimo da se tako vrijedni stvaraoci poput Sijarića zaborave, nego budu podstrek za buduće generacije, podvlačeći da se: Ćamil iako veći dio životne dobi provedene van granica Crne Gore, uvijek u stvaralaštvu vraćao svom rodnom kraju, (Šipovice – Bijelo Polje).
Uz riječi srdačne dobrodošlice, u ime izdavača knjige Udruženja građana porijeklom iz Sandžaka, mr. Sahudin Kačar, se zahvalio CEKUM-u na izuzetnoj saradnji sa udruženjem i upriličenju ove promocije, ujedno i navodeći i aktivnosti udruženja:
U povodu obilježavanja 110 goduna od rođenja književnika Ćamila Sijarića, na unicijativu akademika Faruka Dizdarevića štampali smo ovu knjigu, knjigu kao trajan dokument i najbolji svjedok vremena i svakako provedenih aktivnosti.
Znajući da postoji vrijeme pamćenja i vrijeme zaborava, te da je i sam Ćamil bio pomalo zaboravljen, ovim aktivnostima željeli smo da podstaknemo sve nas na kultutu sjećanja na važne datume i lićnosti, a Ćamil je svakako jedan od posebnih koji zaslužuje svu pažnju.
Nakon promocije knjige u Sarajevu, Tuzli, Bijelom Polju, Prijepolju, Tutinu, medijskom promocijom i drugim aktivnostima s ponosom ističemo da smo ostvarili cilj.
Prošle godine, u povodu obiljezavanja 35 godina od smrti Ćamila Sijarića štampali smo Zbornik književnih radova ‘Magija pripovijedanja’, također autora Faruka Dizdarevića.
Ove godine pokrenuli smo inicijatovu da jedna od sarajevskih ulica nosi naziv po izuzetnom Marku Vešoviću, istaknutom književniku, takođe porijeklom iz ovih krajeva.
Ovih dana vodimo aktivnosti na organizovanju naučnog skupa ili okruglog stola o liku i djelu Huseina Bašića.
Time, pored toga što razvijamo kulturu sjećanja, dajemo snažan doprinos održavanja veza sa zavičajem i čuvanja sopstvene kulture, tradicije pa ako hoćete i identiteta.
Prof. dr Sofija Kalezić, se u svom izlaganju bavila antropološkim profilom žene u Ćamilovom strvaralaštvu, pojašnjavajući da: Žene kod ovog pisca povlače konce događaja na posredan i suptilan način, one egzistiraju u ćutnji, stišanih misli, bez mnogo izgovorenih riječi, iza debelih kućnih zidina. Okružene minaretima i nebom, čas vedrim i prozračnim, čas nepristupačnim i tmurnim, kao vrijednost, one najčešće ne polažu prava na sopstvenu individualnost, te se u većem broju slučajeva umjetnički ovaploćuju u roditeljskoj i bratovljevoj, a nakon udaje u suprugovoj sjenci. Dodajući da se: radnja dešava na prostoru između Akova (Bijelo Polje) i Novog Pazara, te da istorijska priča predstavlja okvir a unutar pripovjedačkog fokusa je drama raspada porodice boljarskog kneza Avrama. Profesorka Kalezić donosi zaključak da: opisi pejzaža na neposredan način korenspondiraju s raspoloženjima i sudbinama junaka iz priče.
Na početku svog obraćanja, prof. dr Draško Došljak se prisjeća Ćamilovih riječi u jednom od razgovora sa Velimirom Miloševićem:
„Bosna je zemlja uzdaha… I neke sjete i čežnje… Sevdaha i meraka… a ponekad i derta i zorta… I nikada ne možeš saznati čega je viшe u njoј…Nema nigdje takve zemlje… Bila je prije svih i ostaće poslije svih… (…). Bosnom nije lako hodati, a kamoli u njoj živjeti. Bosna je sudbina svakog Bosanca, a veliki izazov za pisca”. A, zatim nastavlja,: „Vidiš, Velimire, sve je ovo Bihor… I ove knjige objavljene u našoj zemlji, i ove knjige prevedene na strane jezike, sve je to moj zavičaj… (…) Sve je to Bihor, a Bihor je čitav svijet, čitav moj svijet…”.
A uz to i riječi iz danа kada je Čamil posjetio zavičaj:
“Izvire iz kamena
pokrivena kamenom
ograđena kamenom,
kamen oštar
kao oštar kamen
i sve kamen na kamen”.
Nadalje se Došljak bavi; motivom vode kao simbolom života i prirodnog ciklusa, vode kao vječitih granica između života i smrti te vodom kao simbolom unutrašnjeg preobražaja.
Uz tvrdnju: Voda je centralni element u mnogim Sijarićevim pripovijetkama. Kroz detaljnu analizu vidi se da voda ne služi samo kao dekorativni element pejzaža, već je duboko integrisana u narativnu strukturu i psihološku dubinu likova. Time Ćamil Sijarić potvrđuje svoju pripadnost velikim pripovjedačima koji koriste simboliku prirode da bi izrazili univerzalne teme ljudskog postojanja.
Zahvaljujući se na pažnji uz riječi: Večeras prosipamo bokal ili safu vode za Knjigom “Ram – Bulja i ostale pripovijetke” Ćamila Sijarića da joj poželimo srećno putovanje kroz čitalačku publiku.
Kada je poznavalac i ujedno baštinar djela Ćamila Sijarića akademik Faruk Dizdarević, na početku svoje besjede kazivao fragment iz Ćamilove autobiografske proze: Jedna se žena…rasplakala. A druga mu mirno izusti umrla je …poplači sinko i poljubi majku: u obje je ruke poljubi, u čelo, hajd, ti si veliki sinko, ti si mudar…Ona je i sad majka. Pod zdanjem stare podgoričke biblioteke zavladao je tajac, prisutni su se prisjetili tog „sijarićevskog” briljantnog načina pripovijedanja i stvorili uvjerljivu i tužnu sliku na osnovu tih par skovanih rečenica.
Nižu se dalje sjećanja akademika Dizdarevića: Ćamil je volio da putuje, ali i da zbori kao putnik onima koji nijesu putovali. Približavajući nam и intimne detalje: U jednoj izrezbarenoj и ukrašenoj kutiji držao je prstenje, ne nakit, samo prstenje, uglavnom od srebra. Na svojim prstima, vrlo često I na malom, taj elegantni, besprekorno odjebveni gospodin, nosio je uvijek drugi prsten; mijenjao ih je svakog dana.
Nudi nam Faruk i komentar velikog polimskog pjesnika Ismeta Rebronje, povodom velikog uspjeha romana Bihorci: Bila je velika navalica na roman, kao u vodenici kad se melje žito. Čitala se knjiga na posijelima, kao na nekim kružocima. Sav je Bihor sricao ‘Bihorce’, jedan čita a drugi slušaju.
Te opis iz Razgovor je poslastica duši, već pomenutog Velimira Miloševića: Govor je dar od Boga. Neko čarobnilo je zračilo iz Ćamilovih riječi, Mire Alečković: Ćamil je pričao mudro i polako kao da sladi svaki zalogaj rečenice svojim čudesnim jezikom.
Nastavlja Dizdarević: Ćamil, umni i plemeniti čovjek, nikad nije dozvoljavao da se u njegovom prisustvu o nekom, pogotovu o piscu, govori grubo, da ga se blati и ocrnjava.
Govori sa puno sjete ko da mu korake čuje: Volio je šetnje. U Sarajevu uglavnom od Кatedrale do Tržnice i natrag. Šetao je, često s tašnom u ruci, malo dužim koracima, uspravno, zaneseno uzdignute glave: nije previše gledao oko sebe, nije zagledao izloge i prolaznike. Gotovo je sigurno da je tako, idući i razmišljajući o nečemu i stradao tog devcembra 1989. god. Možda je naslućivao strašna vremena, pa se uputio da ih preduprijedi.. I tu zastao…
Ni potpisnik ovih redova ne može odoljeti a da ne kaže: Sijarić, pisac koji je znao osluškivati šapat Lima, jezivu tišinu planine u zimskom periodu, saosjećati – živjeti život tog malog čovjeka prikazne sudbine sa dubokim poštovanjem i razumijevamnjem, bogatim narodskim jezikom punim emotivnih naboja, pretače u književno štivo koje nadima grudi pri čitanju.
Čamil, pisac zavičaja, duše i indetiteta Sandžaka.
