Isak Samokovlija: Rafina avlija (odlomak)

(…) Mujezin je sa džamije javljao jaciju. I dok se mekan glas njegove melodije razlijegao mahalom i treperio nad pocrnjelim krovovima i praznim sokacima, tražio je Rafo da mu oivore prozorčič. Ispravio se na ležaju. U osvjetljenju male lampe, koju bijaše Leja danas objesila na zid, vidje se osmijeh u neopranom i nabuhlom licu bolesnoga Rafe. Njegova zdrava ruka uze čašu zašečerene vode sa kriškama oguljena limuna. Dok je slušao mujezinovu molitvu i gledao u zavezanu ruku i okrvavljen jorgan, ukaza mu se taj osmijeh još jače. Oči mu se tada sklopiše, i onako iza zatvorenih kapaka Rafo ih podiže svome Gospodu, i tekućina zagrgota u grlu. Rafo ispi u kap. Spustivši čašu na jorgan, pogleda po sobi. pa pozdravi: Šabat Šalom.
Cijelu večer je mirno slušao čitanje. Katkada bi se zakašljao. Oko ponoči zaiska malo vode, pa izvuče kesicu s parama i pruži je bez riječi.
Zaspao je malo kasnijc, i čuvari nisu ni primijetili kada je izdahnuo. Ujutro je bio ukočen. Na licu mu je ostao osmijeh. Čuvari su pričali po gradu da je umro “kao malah” — ”kao anđeo”.
Rafina je avlija bila puna svijeta. Gorjele su sviječe, šaptalo se, i svi su bili ispunjeni osjećajem da prisustvuju sprovodu nekog viđenijeg čovjeka nego što je to Rafo bio. Kad ga iznesoše, začu se plač male Ankice, a ham-Ješua uze na rame nosiljku i pređe s njom avlijska vrata.
Osta avlija pusta. Isprazni se začas. Nesta zadaha od svijeća: polako je zamirao i Ankin jecaj. Oko podne, kad je zavladala neobična tišina i u njoj se samo čulo šuštanje dudova lišća, izbi odnekud žuta mršava Lisa i poče da zavija.
Jedva je otjeraše. Tada utonu avlija u tvrdo ćutanje. I cijelog se ljeta njom ne prosu smijeh djece, niti je potrese njihova vika i dreka dok su se otimala o klis ili zarđao obruč.

(1927)

Isak Samokovlija, po zanimanju ljekar, jedan je od najznačajnijih bosanskohercegovačkih i jugoslovenskih književnika. Autor je djela bosansko-jevrejske tematike.

Isak Samokovlija rođen je 3. decembra 1889. godine, u Goraždu (Bosna i Hercegovina), u porodici sefardskih Jevreja. Daleki preci Isakovi su dio velikog egzodusa španskih Jevreja istjeranih 1492. godine ediktom “katoličkog kraljevskog para” Ferdinanda II i Izabele. U ovom egzodusu, među hiljadama protjeranih i izgnanih, bili su i članovi porodice Baruh, što na hebrejskom znači blagosloveni. Španski Jevreji tražili su novo prebivalište. Putovalo se sjevernom obalom Afrike, preko Maroka, Alžira, Tunisa, Libije, Egipta, Sirije, Turske, Grčke… Članovi porodice Baruh zaustavili su se u malom bugarskom mjestu pod imenom Samokov. Tokom sljedećih stoljeća Baruhovi su se ovdje odomaćili, bavili su se uglavnom sitnom trgovinom i postajali sve brojniji… Godine 1860., dvojicu braće Baruh, došli su u Travnik gdje su ih travnički Jevreji, nakon što su im saopštili da su doputovali iz malog bugarskog gradića po imenu Samokov, prozvali Samokovlije.
Najstariji potomak Samokovlija zvao se Isak a njegova žena Lea izrodili su sedmoro djece: Bohor, Moša, Avram, Jakob, Sara, Oru i Miljam. Tokom sljedećih godina, Moša Samokovliju je sa ženom Rifkom prešli da žive u Goražde gdje su izrodili četvoro djece, među njima Isaka rođenog 1889. godine.
Na obalama Drine, Isak je proveo svoje djetinjstvo koje je ostavilo neizbrisive tragove u njegovom sjećanju što se vidi iz pripovijetke “Sunce nad Drinom” gdje, između ostalog, piše: “Rođen sam u Goraždu, u toj maloj varošici istočne Bosne kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za mene jedan od dubljih doživljaja…”
Nakon djetinjstva provedenog u Goraždu, Samokovlija dolazi u Sarajevo gdje završava Prvu gimnaziju. Đačke i gimnazijske dane proveo je na sarajevskim Bjelavama, u mahali sa krivudavim sokacima, malim kućama nakrivljenih krovova pokrivene ćeramidom ili šindrom, okruženim baštama dudova, lipa ili krušaka jerbasmi.
Zatim odlazi u Beč gdje završava medicinu. Nakon što se oženio sa djevojkom iz Beča Heddom Bruner, vratio se u Bosnu i Hercegovinu gdje je službovao kao ljekar u Goraždu, Čajniču, Fojnici i najzad u Sarajevu. Dobar dio radnog vijeka proveo je kao ljekar pješačeći, jašući bosanskog brdskog konja ili vozeći se seoskim taljigama pomažući ljudima.
Samokovlija u svojoj mladosti prevodi djela jevrejskih pisaca i piše priloge za književni časopis “Jevrejski život”. Svoju prvu pripovjetku “Rafina avlija” objavljuje 1927. godine, a dvije godine kasnije, u izdanju “Grupe sarajevskih književnika”, izlazi i njegova prva zbirka pripovijetki “Od proljeća do proljeća”.
Početak Drugog svjetskog rata Samokovlija dočekuje u sarajevskoj bolnici Koševo gdje radi kao šef odjeljenja. Ubrzo dobija otkaz i prinuđen je nositi žutu traku sa Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali Jevreje. Nakon proglašenja NDH (Nezavisna Država Hrvatska), ustaše ga zatvaraju, a zatim prebacuju u logor na sarajevskom Alipašinom mostu. U proljeće 1945. godine uspijeva pobjeći od ustaša i krije se sve do oslobođenja zemlje.
Isak Samokovlija je u zrelim godinama, poslije Drugog svjetskog rata postao poznato ime na književnoj sceni Sarajeva, Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Od 1948. do 1951. godine uređuje književni časopis “Brazda”, nakon čega je, sve do smrti, na funkciji urednika u sarajevskom izdavačkom preduzeću “Svjetlost”.
Na književno djelo Isaka Samokovlije je umnogome uticalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu. Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je “Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovijedač nakon Kočića”.
Najboljim djelom Isaka Samokovlije se smatra zbirka pripovjedaka “Nosač Samuel” iz 1946. godine.
U braku sa Hiddom rođena su mu djeca: Mišo, Miljana i Rikica.
Isak Samokovlija je umro 15. januara 1955. godine u Sarajevu, gdje je i sahranjen, na strmoj padini Trebevića na starom jevrejskom-sefardskom groblju.