Mezaristani su ograđeni prostori gdje se ukopavaju umrli muslimani. Često su nastajali u haremima džamija. U većini gradova koje smo posjetili postoje manji mezaristani u haremima džamija, kako u gradu tako i na seoskom području. Mnogi mezaristani su uništeni zajedno sa džamijama oko kojih su se nalazili, neki u ratovima a neki zahvaljujući „urbanističkim planovima“, proširivanjima ili izgradnjom novih džamija i pratećih objekata. Jedan od mezaristana koji je uništen po tom sistemu bio je mezaristan koji se nalazio oko džamije Hadžidanuše u gradu Bijelom Polju, koji je zajedno s džamijom porušen, zatim veliko muslimansko groblje na Pobrežju u Podgorici i tako dalje. Za brojne muslimanske mezaristane, današnje generacije ne znaju ni da su postojali jer se tu sada nalaze stambene zgrade, gradski trgovi, privatne kuće, poslovni centri, parkovi, pijace, kulturni centri, bolnice…
Postoje muški i ženski nišani koji se razlikuju. Razlika oblika muških i ženskih nišana vrlo je upadljiva. Muški nišani su rađeni u obliku četvorougaone ili osmorougaone prizme, a nadglavni nišan uz to prelazi gore u tanki vrat i završava se isklesanim turbanom. Ženski su nišani, naprotiv, gotovo redovito pljosnati i većinom su oba jednako oblikovana i gore završena u vidu šiljastog luka.
Kod pravljenja i uređivanja mezara u muslimanskim gradovima u Crnoj Gori zadnjih decenija ima pretjerivanja i novotarija, tako da se prave mermerni blokovi, sa ugraviranom fotografijom umrle osobe, sa mjesecom i zvijezdom, sa stubovima raznih oblika, tako da neki grobovi više liče na neku vrstu grobnice nego na muslimanski tradicionalni mezar.
Nišani iz osmanskog perioda, nadgrobni spomenici koji imaju posebnu vrijednost u cjelokupnom sadržaju kulturnog nasljeđa bošnjačkog naroda u Crnoj Gori, iako toliko značajni nijesu mapirani i zaštićeni. Rasuti kao ostaci brojnih uništenih mezaristana polahko nestaju, nekada nebrigom nadležnih organa a nekada nemarom samih Bošnjaka koji daju prednost izgradnji neke zgrade u odnosu na to neprocjenjivo kulturno-historijsko blago. Takav je slučaj manje-više svuda u Crnoj Gori kada su u pitanju nišani iz osmanskog perioda; polomljeni, zapušteni, na gomile nabacani…
Interesantan je Izvještaj o stanju grobalja upućenog iz Bara Ulema-Medžlisu u Skoplju davne 1940. godine, a kao da je pisan danas, 80 godina kasnije, u kome između ostalog piše: „…Nigdje se ne pokazuje toliki nemar i nesvjest muslimana u današnjem dobu za svoje ustanove kao kod grobalja čije je stanje upravo vrlo žalosno. Većina njih su zapuštena, nezagrađena, obrasla u trnju i korovu, ostavljena sama sebi. Kako u gradovima svaka džamija ima pored sebe malo groblje, ono je najčešće zapušteno da umanjuje i izgled same džamije; ograde polomljene, zakrčeni prolazi, nišanluci nagnuti ili srušeni … Muslimani i vjerski službenici ostaju slijepi i dozvoljavaju teško skrnavljenje objekata njihovih predaka … Mnoga su izgubljena ili uzurpirana od vlasti ili pojedinaca … Druga su propala što su došla pod udar trasiranja puteva ili železničkih pruga i dizanja naselja a skoro nigdje nijesu dobijene naknade za njih …“.
https://www.youtube.com/watch?v=l7uZjYYpqOc
Starih nišana ima najviše na prostoru Pljevalja, Bara, Plava, Gusinja, Rožaja. Ima ih i drugdje, negdje tek po nekoliko primjeraka. Ima nišana sa ispisanim epitafima, a ima i onih bez ikakvih natpisa. Snimili smo i tri preostala šehidska nišana u Nikšiću koje tamošnji predsjednik Medžlisa pokušava da zaštiti od uništenja. Mezaristana ima nekoliko na prostoru plavske, gusinjske, rožajske, pljevaljske, barske, bjelopoljske i drugih opština, ima ih i u haremima nekih džamija. Na nekim nišanima posebnu vrijednost čini islamska epigrafika ispisana u prozi i stihu koja nije sistematski proučena. Nišani su ukrašeni raznim oblicima i ornamentima, čijom su ljepotom bili očarani mnogi putopisci. Ovakvi nišani se pojavljuju sve do 1912. godine, a poslije odlaska Osmanlija sa prostora Balkana, natpise pisane na staroosmanskom i arapskom jeziku zamijenili su nišani sa natpisima na latiničnom i ćiriličnom pismu.
Nad današnjim mezarom hafiza Saliha Gaševića stoje dva nišana, prilično oštećeni. Na uzglavnom nišanu je epitaf (natpis) pisan na turskom jeziku u desetak kosih redova ispisanih neshtalik pismom. Prvi put epitaf je preveden i objavljen u kalendaru “Narodna uzdanica” za 1936. godinu koji je izlazio u Sarajevu. Drugi prijevod izvršio je poznati orijentalist Mehmed Mujezinović i objavio ga u “Takvimu”, kalendaru za 1973. godinu. Natpis u prijevodu glasi:
“Odličnici među mojim sljedbenicima su oni koji
znaju Kur’an naizust. (Hadis)
O srce, ne zavaravaj se prolaznim svijetom,
Jer ćeš ga zaista jednog dana napustiti
I rastati se sa svim svojim prijateljima.
Kad smrt prispije skinuće ti gizdavu odjeću kojom se ponosiš,
I mjesto nje obući ti smrtnu košulju (ćefine).”
Kolašinski kajmekam Nikšićanin Hafiz Salih.
Godina 1316. (1898/99)
Nišani iz osmanskog perioda svojom starošću, ljepotom, dokumentovanošću i poetsko-filozofskom i historijskom vrijednošću, predstavljaju kulturnu baštinu naroda i kraja i mjesta gdje se nalaze, obavezuju i nadležne vlasti i bošnjačku zajednicu da ih sačuvaju od uništenja.
