Redakcija Izlaganje u povodu 40 godina stvaralaštva Sretena Vujovića
Kada čitate Vujovića, vi nemate osjećaj da to je napisano u XX/XXI vijeku, niti da se radnja dešava u nekom takvom trenutku, koji se može, bilo gdje, u svakodnevnici Viđeti. Tim prije, treba upotrijebiti Svo Svoje kompletno biće i načela Razaznavanja, možda starija od nas samih za dešifrovanje. Ne slučajno, Vujović je stavio u formu teško uhvatljivog i nelakog, jedan čitav spektar Stvarnosti i ponudio ga kao nektar javnosti. Taj nektar se ispija polako, gutljaj po gutljaj, jer je sadržajan i sakupljan sa svih cvjetova rasutih po svevremenom trajanju čovječanstva. Ne bi bilo vjerovatno ni nas, da nije bilo ovako velikih umjetnika da pridrže i produže trajanje civilizacijskim vrijednostima. Osvrnimo se malo na Kafku, i li Petrarku, bez imalo patetike imamo najuzvišenije toneve i misli, utkane u duboku i slojevitu satkanost Duše. Bilo da je to melodičnost, koju Vujović prati, ili Smisao, ili, jednostavno Ritmičnost, on ne odstupa od Značenja. Kao vrsni majstori stiha, kojih je danas, zaista, veoma malo, ovaj duševni osobeni ton se prikladno nudi svima, koji su u stanju da čuju njegove vibracije, visokofrenkfentne. Ne bih savjetovala nikome ko se nikad ranije nije bavio pisanje poezije ili ulaženjem u njenu dublju suštinu, da ulazi, naglo, rekla bih, kroz Vujovićevu. To je, ipak, jedna tronska literatura, koja bi pažljivog čitaoca mogla uvesti u dubine, koje, možda, nije ni znao da posjeduje. Zato, prilikom pažljivog iščitavanja svakog retka, vi imate doživljaj, daleko Iznad očekivanog i duboko produhovljenih vidika, sa osjećajima: šta to znači kad vam se, odjednom, pred vam, naga, bez uvijanja, i simbola, otkrije Istina. Veoma nalik na pretke, koji za Sobom ostavljaše: ,,Zavještao otac – sinu, iznešeno iz naslijeđa – da se u pamćenje utka, da bi, kom god se okrene, našlo puta, da između tragedije, i takozvanog ,,nesrećnog slučaja“, um čovjekov ne zaluta. Nećemo uže za rže vezati, ako se raspravljati damo više. Tamo đe vežu se duhovnici tradicijom: nek’ nam bude lekcija a ne način sputavanja za izgovor, loše napravljen, pod okrutnošću nerazumijevanja, kako to izgleda, kad se neko velik, iznenada na Zemlji, obijema nogama, dočeka. Za oslobođen let svih carstava uma, vječni poziv začu se individua, ponovljen u obadva smjera, silom davanja, a ne silom prilika. Priličilo bi nam, da dok ne zaokrenemo u pravcu zaboravu, makar oslušnemo šta je neko, kao Sreten Vujović, razgrtanjem smeća, uz pomoć azimuta glagola trajanja, oplodivši Sadašnjicu Riječima, htio da da.
Kad vrijeme ne ide ni naprijed, ni nazad: ostaje cupkanje u mjestu.
Kad mjesto na kome postojimo prestane da postoji (,,Pejzaž bez prostora“), ostaje:
Nad sasušenim komadićem hljeba
Mrtva majka okoti mrtvog štakora
Sa ustima punim nerečenog
Bezbojne oči slijepčeve
Sanjaju da grizu
Uvažena supruga
Bivšeg čistača ulica
Silazeći trijumfalno
Sa kuhinjskog stola izjavi:
Još dva pjesnika
Skapaše nad pjesmom
Kad pokušaš produžiti trajanje dotrajalom uglavnom se susretneš sa sudbinom ugašenih trenutaka vječitog stajanja. Nije se puno promijenilo od tad do danas, nije se u Svijesti ljudima izdefinisala slika ogoljenog utiska Primalnog krika. Da nije bilo pobuna da li bi se ikada tražilo išta Iznutra? Ili bi se dovijeka samo forma bez ikakvog sadržaja ispunjavala po skladištima uma: dok mu te funkcija ne pređe nostalgično u naviku. Neidentifikujući nikakvu prepreku, prepriječi Sebi Samom rijeku kojom gazi, a ne pliva, a sve i što bi trebalo, jer je samo jednom ista. Ugušen u osobenosti, do bola čovječanstva, ovaj natprosječni ljudski tragalac za Božanskim, zaista okrunjen ruhom, nevidljivim golim okom, obrnu putem besmrtnosti i nikad ne stade. Ne bi se on ni brinuo za ljude da mu nijesu obaveza: niti, pa, zlonamjerne pridike, da im ne zna korjena… Uskogrudost učestala, u ime velikodušnosti rijetke, boli ta prsa, što impulsom tuđim u srce zalazi.
Iz nekog Sna
koji kao da sam
odavno zaboravio
izašla si
i uzela pod ruku
bivšeg mene
Znao sam
mada zaklet da ćutim
Ona Si Koji Čekam
Ona koja me tako dugo
ostavila samog
da tražim
po prašnjavim ostacima
negdašnjeg sjećanja
…
Zašto sam
ostavio sve Snove
da s tobom konače
i venu kao negdašnje lati
pa si Niotkuda
ušla i nastanila se
s pravom Prapočetka
i istinske želje
Zašto nijesam
tako dugo prestao
a ćelija moja izgubila je
memljivo sjećanje
Otići ću bestraga
… i tamo te Te ima
Kao što je Kosarin put bio pretežak da doveve Vladimira do trona, koji mu pripada, i da ga čudesnom ljubavlju, koja sve rješava nadahne na poduhvate, čiji tragovi traju i danas, tako i pjesnik, silom samo sveumlja i svepobožnosti u bezglavom trajanju, koje nazvasmo životom, ima zadatak da ukaže i usmjeri, da bi se izdiglo iznad zemaljskog praha u Bitisanju.
Tvoje boje i osmjeh
ovdje podsjećaju
na gubilište
Prazno je no ipak drugačije
Obišao sam
sve stranputice i ni jedna
nije pokazala zaumni put
Vidim i lica ćutljiva
takva jednom u Bivanju
a jutra naša ostala su izgubljena
negdje na tvom uzglavlju
Sono maltana senza di te
Zašto boluješ
ono što me vodi dalje
… i više od toga
Plakao bih možda
Ni plač ne pomaže
Odavno presahlo je sve
i što onda ponudti
ako bude trebalo
I smijeh su ukrali
a niko nije pitao treba li
Tako da, ne dajte da Vas zavara broj Sretenovih godina, niti njegov jubilej, koji naslovo glasi ,,četrdesetogodišnjica Trajanja u profesionalnom Smislu“, jer ono što mi obilježavamo ovđe, i danas, je zapravo hiljadugodišnja slika onih pojedinaca, koji su u goblenu Vječnog trajanja, pravili ključne čvorove.
