Intervju sa Draganom Popadićem direktorom Radio Tivta
Razgovarao: Božidar Proročić
Gospodine Popadić prepoznati ste kao medijski, kulturni, i šahovski pregaoc, koliko je važno da Tivat pored turističkih sadržaja bude prepoznat i kao kulturni centar?
Na kulturnoj mapi regiona Tivat zauzima značajno mjesto. Prije svega zbog odličnog rada Centra za kulturu. Ponosni smo na Festival mediteranskog teatra Purgatorije. Imamo i dobru infrastrukturu, značajan broj objekata kulture. Ali, najavžnije je da Tivćani imaju viziju kad je razvoj kulture u pitanju. Da smo u svemu tako dobri kao u kulturi, Tivat bi bio velegrad. Ljepše je sa kulturom.
Ljetnjikovac Buća nalazi se u samom centru grada prepoznat po skladu renesansnih i gotičkih elemenata. Ovdje se često organizuju književne večeri, izložbe i koncerti ozbiljne muzike; koliko su ovakvi kulturni sadržaji posjećeni od strane Tivćana ali i od gostiju?
Atrijum Buća je mala scena za različite kulturne programe. Srećan sam da sam na ovoj sceni imao promociju moje prve knjige Grčka trilogija. Osim male scene tu je muzej i galerija, novoosnovane
Javne ustanove. Ima dosta dobrih izložbi u ovdašnjoj galeriji. Pečat svemu da je srednjovjekovna kula i mala crkva. Prelijep prostor.
Dali ste velik i nesebičan doprinos afirmaciji kulture Roma kod nas. Navedite nam kulturne projekte u kojima ste učestvovali i koliko je važno da razumijemo njihovu kulturu?
Sa mojim prijateljom romskim pjesnikom Ivanom Toskićem izdao sam dvije knjige, zbirku pjesama za djecu na crnogorskom i romskom jeziku “Što se ne bi mjesec jeo” Sodse luna ma te has i “Rječnik romske duše”. Želimo pokazati romsku kulturu, duhovnost, njihovu tradiciju, istoriju. Ja želim da pomognem u razbijanju predrasuda prema Romima. Volimo njihove pjesme a ne bi se orodili sa njima. Interesantno je da su Romi narod koji nema junačkih pjesama. Oni pjevaju o ljubavi, putovanjima, snovima. Mi pjevamo o bitkama i junacima. Romi su narod koji je mnogo stradao kroz istoriju. A oni nikog nisu napadali.
Mene Romi zovu “bijeli brat” To mi je velika pohvala.
Autor ste Grčke Trilogije u dvanaestercu reci te nam nešto više o ovom vašem književnom djelu.
”Grčka trilogija” je moje prvo, najbolje i najomiljenije djelo. To sam pisao kao u nekom transu tri mjeseca. Nikad mi se to nije desilo, ni prije, ni poslije toga. Riječ je o tri drame iz grčke istorije i
mitologije Jelena of Sparte, Rat za Troju i Agamemnon i Klitemnestra. I to sve u dvanaestercu. Ne bih da zvučim neskromno, ali ovo je vrhunsko djelo. Jednog dana, ubjeđen sam, biću slavan zbog Grčke trilogije. Samo kad ga ljudi otkriju.
Pišete aktivno poeziju, prozu, aforizme u čemu nalazite inspiraciju?
Inspiraciju nalazim u svemu. Pišem o ljubavi, prevari, snovima, prolaznosti, smrti, zaboravu, zvjezdama. Ali, ne želim da budem jednoznačan, pa mi se motivi prepliću. Pišem pjesme, romane, kratke
priče, fantastiku, aforizme. Nekako sam drugačiji a opet vidi se ista ruka.
Mladi i kultura danas, da li smatrate da mladi u Crnoj Gori prete trendove kulture danas?
Mislim da danas mladi malo čitaju. Ja u šali kažem danas svi pišu a niko ne čita. Ipak stara, dobra knjiga se drži. I držaće se do kraja svijeta.
Uvjek je pored vas knjiga šta je to što vi volite da čitate?
Klasike. Hamleta, Braću Karamazove, Don Kihota, Malog princa, Dantonovu smrt. Od pjesnika obožavam Disa. Sa ovim knjigama gotovo da spavam.
Da li mediji dovoljno učestvuju u propagiranju kulturne baštine u Crnoj Gori?
Ne. Mediji kao da ne prepoznaju značaj kulture. Preovlađuje šund, kič. Kič je umjetnost sreće. U Radio Tivtu, gdje sam direktor, veliku pažnju poklanjamo temama iz kulture. Specijalne emisije, intervjui,
najave, osvrti, reportaže. Naš zadatak nije samo da informišemo i zabavljamo, nego i da edukujemo. To se često zaboravlja.
Vaša zbirka poezije Svakodnevno kada mrem imala je zapaženu kritiku, i izazvala je pažnu čitalaca koja pjesma vam je najdraža i zašto?
Imam više omiljenih pjesama. Jedna od najdražih mi je o baka Zorki:
Ponekad, samo ponekad
u sva moja čula
tiho se ušunja miris dunja.
Sjetim se bake Zorke
i pažljivo poređanih dunja
na vrhu ormara.
Ne blijedi slika stara.
I ponekad, samo ponekad
mi se čini
da vrijeme, ko rak
unazad ide.
I da samo prošlost
moje oči mogu da vide.
Dakle, ovo nije samo pjesma o baki, već i o svima nama koji se okrećemo ka prošlosti. A svi to radimo.
Za sami kraj razgovora kakav je vaš kutak, vaša avlija u kojoj Vi pišete ili čitate?
Moja avlija je moja porodica. Ljubljena žena Slavica, kćerka i sin Bojana i Petar i unuk Niko. Oni mi daju snagu da istrajem. Sa njima sve ima smisao. Suprugu volim. I njom sam posvetio jednu od mojih
najlješih i najdražih pjesma “Pitaće me anđeli”:
Pitaće me anđeli,
kad dođe vrijeme,
kad bejah najsrećniji
da sam zazivao ime Gospodnje.
Reći ću im:
to bješe onog dana
kad sretoh tebe.
I zazivah tvoje
a ne Njegovo ime.
_______________________
Istaknuta slika: Velemajstori pera i šaha, Božidar Bonja Ivanović, Božidar Proročić, Olivera Mace Martinović i Dragan Popadić na promociji zbirke poezije Svakodnevno kada mrem u JU Narodna biblioteka i čitaonica ”Njegoš” na Cetinju