Razgovor s Predragom Matvejevićem
Ovaj razgovor s Predragom Matvejevićem imao je dva povoda: izlazak osmoga proširenog izdanja Matvejevićevih «Razgovora s Krležom» (izdavač VBZ, Zagreb) i nagrada «KIKLOP», koja je dodijeljena autoru «za životno djelo».
Prošle su već više od dvije godine otkad ste se vratili u Zagreb nakon osamnaestogodišnjeg boravka u Parizu i Rimu. Što Vas je ponukalo da odete, a što navelo da se vratite ? Opisivali ste vaš boravak u inozemstvu – 4. godine u Parizu, 14. u Rimu, na sveučilištima Sorbonne i La Sapienza – kao stanje «između azila i egzila».
Da, često sam isticao da nisam ni u «azilu» ni u «egzilu». Nitko me nije prognao, ni od koga nisam tražio azil, bio sam naprosto «između» jednoga i drugoga. To nije ugodan položaj: «biti između». Čovjek se često osjeti nekako razdijeljenim, ponekad rastrganim. Ne zna točno gdje spada, kome pripada, što da učini od sebe i sa sobom. Vraćao sam stalno kući, po nekoliko puta godišnje – u Zagreb napose, na more, u Dubrovnik, na otok Koločep koji sliči na mitske «otoke izgona». Bio sam više puta u Sarajevu, prvi put pod bombama i snajperskim hicima, zajedno s grupom talijanskih pisaca; došao sam u Mostar nakon rušenja Staroga mosta i pisao o svom rodnom gradu. Dolazio sam i u Beograd, Skopje, Ljubljanu, na Crnogorsko primorje. Pratio sam događaje, objavljivao tekstove u raznim zemljama i na različitim jezicima, od splitskoga «Ferala» do rimske «Republike», pariškoga «Le Monde-a», madridskoga dnevnika «El Pais». Nekoliko knjiga koje sam napisao «u tuđini» nisu još vidjele svjetlo dana «kod kuće». Na kraju puta zatekao me ovdje sudski proces i osuda na pet mjeseci zatvora «uvjetno». Nisam se htio žaliti sudu ni bilo kome. Nerado govorim o tome, ne zaslužuje. Sad sam, eto, tu gdje jesam i kamo spadam. Bio sam na gotovo cijelu Mediteranu, doplovio do svih važnijih otoka i luka. Ne kanim se više seliti ali ne odustajem od putovanja. Držim povremeno predavanja, u Italiji i Francuskoj, ali živim u Zagrebu. Sitne kavge i polemike kojima su obilježene prethodne godine moga rada više me ne zanimaju: mnogo se vremena izgubi na to, a dobije zauzvrat malo što. Gotovo nitko od onih koje sam branio ili nastojao osloboditi zatvora – a bilo ih je na desetine sedamdesetih i osamdesetih godina – nije se oglasio kad sam se ja našao u sličnu položaju. Ljudska zahvalnost. Književnička…
Kad ste odlučili da odete? Jeste li mislili da ćete toliko vremena ostati u inozemstvu?
Želio sam prije svega sačuvati mogućnost da javno kažem što mislim o onome što se događa. Vidio sam da to ne ide lako. Ispočetka sam stalno odlazio i vraćao se. Na prijelomu 1991. i 1992. pisao sam o «gospodarima rata i mira». Jednoga dana, oko podneva, «nepoznat netko» ispalio je tri revolverska hitca u moj poštanski sandučić u Zagrebu. Već prije su, u nekoliko navrata, bile napisane na njemu uvredljive riječi. Vjerujem da to nije došlo po nekom «nalogu odozgo», nego prosto iz nečije obijesti ili ludosti, sa željom da me se prestraši i ušutka. Učinilo mi se da je najbolje otići na duže vrijeme, dok se stvari ne smire i srede. A stvari se nisu lako smirivale ni sređivale. Jednoga dana vidjeh u televizijskim vijestima ministra Gojka Šuška kako ne Sinjskoj alki pozdravlja dignutom rukom i ustaškim poklikom «Za dom spremni». Vidjeh ga još jednom u Posušju, s tim istim pozdravom, koji se počeo sve češće ponavljati i drugdje. U to je vrijeme predsjednik Tuđman isticao kako mu je Šušak «najbolji ministar». Užasavao sam se gledajući što čine nacionalisti i na srpskoj strani te napisao i objavio pamflet o Miloševiću. Prijatelji su mi slali novine nakon što sam otišao u inozemstvo – pročitah o sebi svega i svašta, na raznim stranama. Teško mi je pala tragedija Mostara, moga rodnoga grada. Nakon svega toga uvidio sam da se situacija neće srediti onako kako sam želio. I tako ostadoh duže nego što sam mislio.
Ali, eto, vratio sam se. U Francuskoj sam imao stanovite olakšice kao nosilac Legije časti, u Italiji mi je predsjednik Scalfaro dao talijansko državljanstvo, ali sam zadržao i hrvatsko. To mi je omogućilo da lakše putujem svijetom, napose Mediteranom. Da napišem i objavim nekoliko knjiga, ovu posljednju o «Kruhu našem»…
Pisali ste u raznim prilikama o raspadu Jugoslavije. Jeste li takav raspad očekivali ili vas je ipak iznenadio?
Napisao sam već osamdesetih godina knjigu «Jugoslavenstvo danas», objavio je najprije u Zagrebu, zatim i u Beogradu. U njoj je bilo raznih upozorenja – ali nisam mogao zamisliti da će se dogoditi takvi sukobi kakvi su se dogodili, tako okrutni, krvavi. Bio sam, na početku devedesetih godina, jedan od osnivača UJDI-ja , «udružene jugoslavenske demokratske inicijative», s Rudijem Supekom, Brankom Horvatom, Nebojšom Popovim, Žarkom Puhovskim, Miloradom Pupovcem te većim brojem kolega starijih i mlađih, okupljenih najprije oko «Praxisa» i «Korčulanske škole». Prišli su nam ljudi raznih profila: među ostalim glumac Ljuba Tadić i Borka Pavičević iz Beograda, Abdulah Sidran, pjesnik iz Sarajeva, Veton Suroi novinar i urednik iz Prištine te toliki drugi – sve ih ne stignem ovdje nabrojiti ali ih ne zaboravljam. Pomišljali smo na razne alternative povezane s reformom pokojnoga Ante Markovića, među kojima i na demokratske izbore na kojima bi birači raznih nacionalnosti mogli donijeti odluku ili da ostanemo zajedno ili da se, ako tko želi i tako odluči, mirno rastanemo. Jacques Delors je došao u ime tadašnje Evropske komisije s čekom na kojem je bio ne znam koliko milijuna, kao prva rata pomoći – da se situacija sredi i izbjegne građanski rat. To je moglo spasiti mnoge živote, stradanja običnih ljudi, ne manje od stotinu tisuća…
Kad to danas netko kaže, optužit će ga da je «jugonostalgičar». Valja objasniti što se pod tim misli. Jugoslavija u kojoj smo živjeli imala je nedostataka o kojima sam pisao prije ovoga rata, ali je imala i dobrih strana, od besplatnoga školovanja do socijalnog osiguranja, od stalnog zaposlenja do zajamčenih mirovina itd. Ne želim sve to nabrajati, kola se ne mogu vratiti unatrag . Ne mislim da je nakon svega zla koje se dogodilo moguća neka nova, ponovljena država Jugoslavija. Mogući su međutim otvoreni i plodotvorni kulturni i privredni odnosi među narodima koji dijele toliki dio zajedničke prošlosti i sudbine. Primitivizam kakav se proširio spreman je takav stav proglasiti «unitarizmom», «jugonostalgijom» ili čak «izdajom», čim sve ne. Vratio sam se, uz ostalo, s namjerom da se tome suprotstavim koliko mogu i umijem. Sačuvao sam gotovo sva svoja prijateljstva Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, Skopju, Podgorici, u Prištini također, svugdje gdje su posrijedi bila doista prijateljstva.
Trideset godina nas dijeli od smrti najvećega hrvatskoga pisca Miroslava Krleže. Objavljujete novo, osmo izdanje vaših Razgovora s njim, s pločom na kojoj se čuje glas autora «Balada Petrice Kerempuha». Kako vidite danas mjesto toga velikana u hrvatskoj kulturi pa i šire, u kulturama južnih Slavena i Evrope?
O tome podrobnije govorim u novom «Pogovoru» izdanja koje ste spomenuli. Autor «Hrvatskoga boga Marsa» nije bio lišen nacionalnog osjećaja, ali je prezirao zaostali i sumanuti nacionalizam. Pojam naroda pretpostavljao je pojmu nacije. Krležin «Moj obračun s njima» pokazuje kako je moguće suditi o provincijalnim ludostima i suočiti se s njima.
Krležu najčešće na sceni. Ponešto se iz njegova opusa i objavi, ali gotovo da nema referenci spram onoga što je možda najrelevatnije u piščevu djelu. Dojučerašnjoj dominantnoj ideologiji (ne znam kako to točno nazvati) Miroslav Krleža nije odgovarao. O tome je riječ i u našim «Razgovorima».
Vjerujete li da će promjene do kojih je došlo ili bi trebalo doći nakon što je ovih dana pobijedila lijeva koalicija zvana «Kukuriku», stanovite Krležine ideje i pouke biti prisutnije među nama nego što su dosad bile?
Daj bože! Krleža je upozoravao svoje suputnike da istinska revolucija nije mit, nego «pobjeda nad mitom». Ako tu poruku prenesemo u novi, bliži nam kontekst, možemo reći: nema stvarne pobjede nacije i njezine kulture bez pobjede nad mitovima nacionalizma. To će sigurno doći «jednoga dana» na dnevni red, ali ne znamo kad i u kako. U ovom času doista ima, recimo tako, prečih stvari. Prošla vlast je toliko toga upropastila, kriza u kojoj smo se našli dosegla je do samoga dna: država nam je zadužena preko glave, osiromašena je, pokradena, prevarena. Ljudi su nezadovoljni i zdvojni, s nevjericom gledaju u sadašnjost i budućnost. Kako se izvući iz toga, s tolikim dugovima, s nezaposlenošću koja doseže zaprepašćujuće razmjere, s takvim oblicima korupcije i pronevjere, s toliko mitova i s tako malo «pobjeda nad mitom», kako bi rekao Krleža? Neće biti lako novoj političkoj garnituri, za koju se s razlogom opredjeljujemo, prevladati tolike teškoće. Nitko nam nije toliko pokrao dom kao neki naši «domoljupci», i iz toga valja izvući stanovite zaključke. Domovinu i svijet može se voljeti na neki drugačiji način, više etičan i suzdržan, bolji. Bilo bi dobro kad bi kritička kultura mogla pomoći onima koji se spremaju da promijene tok stvari i naš položaj u njemu. Neće biti lako.
Vas su putovi vodili prema Mediteranu. Vaš «Mediteranski brevijar» je izišao na 23 jezika, U susjednoj Italiji objavljen je u 11 izdanja i dobio mnoge značajne nagrade. Što Vas je vodilo prema Jugu?
Moj rodni grad Mostar izložen je vjetrovima koji su dobrim dijelom mediteranski. Osjećaju se kraj Staroga mosta. Dobara dio djetinjstva proveo sam u Šibeniku. Tu sam naučio plivati, na Mandalini. Maštao sam kako bih mogao (bilo mi je šest godina) izroniti koralj u Zlarinu. Maslinovo mi je ulje postalo najdraži od začina. Mogao bih dugo nabrajati što je za mene značio Jadran, ne samo u djetinjstvu. Veći dio razdoblja koje smo uvjetno nazvali «između azila i egzila» proveo sam uz mediteranske obale, ne jedino u Rimu.
Nastojao sam govoriti i pisati o Našem Moru s ljubavlju koja nije slijepa i ne da se lako zavesti privlačnošću mirisa, boja, oblika. Mediteran je i na sjevernoj i na južnoj strani kasnio za modernitetom. Nije prihvaćao suvremene izazove, zahtjeve, mjerila. Dugo se ograđivao od laičnosti. Domovina mita rađala je mitologije. Baštinica historije prepuštala se historicizmu. Postojbina tragedije teško je odolijevala tragičnim iskušenjima s kojima se suočavala. Kolijevka mudrosti nije imala povjerenja u vlastite mudrace, koje je nerijetko odbacivala ili ponižavala. U golemome mediteranskom amfiteatru predugo se izvodio isti ili sličan repertoar – riječi i geste na pozornici postaju najprije poznate, često i banalne. Obrasci retorike, dijalektike, politike, nastali na našem mediteranskome moru, dugo su služili i potrošili se. Odnosi središta i periferije, bliskosti i daljine, simetrije i asimetrije poprimali su ponegdje protuslovna značenja. Euklidska geometrija odavno nije dovoljna. Uoči svake nove plovidbe nužno je provjeriti ne samo spremnost posade nego i valjanost opreme. Mediteran očekuje odgovore i na pitanja koja se sam ne usuđuje postaviti. Zaleđe nije uvijek naklonjeno primorju. U ovom času, kad se u Hrvatskoj odigravaju sudbonosni trenutci, valjalo bi promisliti i o tome.
I knjigu «Kruh naš», koja je već doživjela više izdanja u Italiji, pisali ste polazeći na neki način s Mediterana. Neka od njezinih poglavlja mogla bi nositi naslov «kruh naš mediteranski»?
Nastojao sam napisati neku vrstu poetiku kruha, a ne samo povijesne ili pogotovo kulinarske upute o tome kako i gdje se pravi dobar kruh. Knjiga je najprije izišla u Italiji. Predgovor za nju je napisao svećenik, vrlo poznat po svom književnom radu, Enzo Bianchi, Prior poznatoga samostana Bose. Pogovor je pak iz pera jednog ulta-lijevog agnostika, ime mu je Erri de Luca, on je danas jedan od najčitanijih talijanskih pisaca, Napolitanac rodom. Znanstvene prognoze predviđaju da će nas na kraju ovoga stoljeća biti oko deset milijardi na planetu (sad nas je «samo» sedam milijardi), a da će pri tome dvije milijardi biti bez kruha svagdanjeg.
Kad se počeo odvijati «učinak domina» na južnoj obali Mediterana,, u Tunisu se nazvao se «Bunt za kruhom». Naravno da to nisam mogao predviđati prije desetak godina kad sam započeo rad na knjizi i krenuo u stara i nova putovanja, s ovu i s onu stranu mediteranskih obala.
U inozemstvu, u suočenju s emigracijama razne naravi i porijekla, e emigrantima koje sam izbliza promatrao i o kojima sam pisao, uvjerio sam se da sloboda izražavanja malo vrijedi ako ona nije u isto vrijeme «izražavanje slobode». Steći stanovita prava i ostvariti ono što ona jamče nije jedno te isto. Kruh u takvim obratima ima važnu ulogu. Kraj svega toga, pripadam naraštaju koji je u drugom svjetskom ratu kušao gorki kruh: «kruh bijede», kažu drevne stare knjige, svete i svjetovne.
Generacija kojoj pripadate suočavala se s različitim idejama i ideologijama, prihvaćala ih ili ih odbijala. Kakva su vaša iskustva u tom pogledu ?
Tko je mogao zamisliti, prije samo desetak godina, da će takozvani financijski kapitalizam dovesti u pitanje sam kapitalizam. Da će neoliberalizam biti prisiljen da se odrekne «liberalnosti» u koju se do jučer kleo i koja mu je služila kao zaštitni znak. Da će bankarski sustavi dolaziti u razne sukobe s funkcioniranjem samih banaka. Da će dobar dio Evrope koja se nadala, ne samo istočne, trpjeti od euroskepticizma.
Današnja Evropa i dojučerašnja druga Evropa ne uspijevaju se dovoljno približiti jedna drugoj. Kapitalizam se vraća na karikaturalan način u zemlje koje su do jučer smatrane anti-kapitalističkima. Demokraciju prečesto zamjenjuje «demokratura» ( tako sam to nazvao prije dvadesetak godina). Ideja o socijalizmu s ljudskim licem, kakvu su zagovarali najnapredniji disidenti, izgubila se pod najezdom divljega kapitalizma, kakvog se odricao i sam kapitalizam, barem njegov prosvjećeniji dio.
Širi se bojazan, jučer kao i danas, da bi budućnost mogla nalikovati prošlosti, onoj goroj, ako ne i najgori. Potrošačku groznicu zaustavlja protuotrov koji proizlazi iz straha samih potrošača. Takozvani održivi razvoj relativizirao je do krajnjega stupnja svoju stvarnu «održivost», to jest vjerodostojnost. Kriza navodi najsiromašnije da , ako to mogu, podrže sumnjive izvore bogatstva – kako bi se sačuvala radna mjesta i osigurao posao, zadržao ili dostigao bolji i dostojniji način života ili barem njegov privid. Ono u što su mnogi do jučer vjerovali i za što su se žrtvovali pokazalo se, barem jednim svojim dijelom, uzaludnim ako ne i iluzornim. Politika odavno nema kulturnih referenci na koje bi se pozivala i kojima bi se rukovodila. Ne traži ih, možda i ne želi. Izbjegava na razne načine da potakne nastanak neke nove, pozitivne političke kulture. Inteligencija je obeshrabrena bez obzira na koju se stranu svrstava, lijevo ili – ajme – desno. Teško je reći u kojoj mjeri ona – napose evropska inteligencija, pa i naša – predstavlja stvarnu i vjerodostojnu kategoriju u današnjem društvu ili, bolje reći društvima. Najčešće je raspršena ili pak zatvorena u krugove posebnih orijentacija i opredjeljenja, ponekad čudnih i bizarnih, anakronih. Glas intelektualaca rijetko se može čuti prilikom donošenja odluka bitnih za društvo i zajednicu. Premalo ga se poštuje i kad ga se ponegdje čuje. Mislim pritom, u našim prilikama, upravo na Krležu.
Kako vidite «krizu» u očima intelektualaca u nas i u svijetu? Što zapravo mogu učiniti današnji intelektualci, u suvremenim prilikama ?
Kriza u svijetu postaje često alibi – izgovor da se prebaci na drugoga ono za što smo i sami odgovorni, ne samo u zemljama istočne Evrope i bivše Jugoslavije. Posrijedi je, ponovimo to ne znam koliko puta, loše vođenje gospodarske politike i politike uopće, pljačka društvenih i nacionalnih dobara, skandalozna pronevjera i korupcija, kriminalna privatizacija (Rusi su skovali naziv «prihvatizacija» – to bi se moglo prevesti na hrvatski zabavnom i bezobraznom izrekom:«ko je jamio, jamio»). Oni koji su vodili kolo i doveli nas u položaj u kojem jesmo, hoće li – kad i ako jednoga dana bude prevladana ta sveopća i svemoćna kriza – biti opet i dalje kolovođe?
Nemam odgovora na to pitanje.
(Razgovor vodio: Zoran Simić)