Redakcija Predrag Matvejević
Cigani / (Odlomak iz knjige Kruh naš)
Iz knjige Miša Marića SVJETIONICI – Antologija i Monografija umjetnika Bosne i Hercegovine u dijaspori, ART RABIC, Sarajevo
U nekim su krajevima većina prosjaka Romi. Pritom nemaju – premda su većina – nikakvu moć kakvom obično raspolažu većine. Nerado se izjašnjavaju kao Romi, kako ne bi bili izloženi nepovjerenju i odbojnosti okoline, preziru ili čak progonu. Riječ Ciganin je postala pogrdna tako da je izbjegavaju i oni sami i njihovi prijatelji.
Način na koji žive nije zabranjen, ali je nadziran. Ne znamo točno koliko ih je u kojoj zemlji, znamo da ih je negdje više, negdje manje. Najviše ih je, izgleda, na Balkanu. Još više ih je “na putu” – tko zna kamo idu i otkud dolaze, zašto i kada su pošli ili se vratili. U Evropi ih je više od desetak milijuna. Zajedno bi mogli biti veći od nekih evropskih država. Imaju zavičaj – neki od njih i po više zavičaja – ali ne i domovinu. Dio su naroda s kojim žive, ali nisu nacija. Nisu ni nacionalna manjina, «transnacionalni» su. Nemaju svoga teritorija, vlasti, vojske. Došli su iz Azije, potječu od sjevernoindijskih plemena. Razlikovali su se među sobom već na odlasku, pogotovo nakon dolaska. Prošli su kroz Perziju, Armeniju, Malu Aziju, vidjeli su kako se u tim krajevima pravi kruh, koji nije bio nepoznat njihovim dalekim precima.
Neka su imena ponijeli sa sobom iz postojbine – vjerojatno i sam naziv Romi – neka su im nadjenuli drugi. Ciganin dolazi od grčkoga Athinganos, u Engleskoj nazvani su gipsy prema egyptios, u Španjolskoj također, jer im je put tamnija kao u Egipćana; zvali su se i zovu se još Manuši, Sinti, Žitani (Gitans). Dubrovački je pjesnik svoju miljenicu prozvao “Jeđupkom”. Muškarci su se često bavili kovanjem i preradom metala, uzgajanjem i preprodajom konja, svirkom kojom su razonodili ili tješili zaljubljene, pripite, nesretne. Mlade su Ciganke pjevale, plesale, zavodile. Udarale su u daire, gatale i prosile kruha za cijelu obitelj.
U mome je zavičaju Roma bilo više nego drugdje. Družio sam se s njima. Moji su se roditelji pribojavali da me “Cigani”ne otmu i nekud ne odvedu – takav ih je glas bio. A nisu. Naučio sam dosta stvari od njih. Oni lako uče jezike, lakše nego drugi. Ne znam da li u svom lutalačkom životu uspiju upoznati sreću,
ali sigurno znaju kako se može biti manje nesretan. Pomogli su mi da čujem i zapišem dio podataka koje ovdje preuzimam i prenosim.
Imaju nekoliko inačica za kruh: marno je najčešća, pa manro, maro, mahno. Brašno zovu arho – ta imenica u njihovu jeziku nema množine, možda ne slučajno. Kvasac im je humer. Bok znači glad a bokhalo gladan – i te se riječi među njima često čuju. Čalo je sit, panif voda, jag vatra. Lonm je pak sol. Jesti kažu hav – to je i sadašnje vrijeme i infinitiv. U neimaštini i stiješnjenosti, okruženi svačim i
lišeni gotovo svega, dobro razlikuju što je čisto (vujo) a što nečisto (mariame) – ne samo u hrani,
nego i u običajima. Nemaju zapisanih naputaka kako se pravi kruh ili neko drugo jelo, ali im je
usmena predaja postojana, ide s koljena na koljeno. Način njihova života ne omogućuje im da se služe krušnom peći, ali se lepinja može ispeći i na ognjištu a pogača ploči od obična pleha. Ukusne su ciganske pogače i lepinje!
Ima mudrosti u romskim izrekama o kruhu. Neke sam zabilježio i u izvorniku, da se čuje njihov jezik, i u prijevodu, da se razumiju.
Kana bi e čorhe marena marnesa, vov
bi lengo vast čumidela – “kad bi siromaha
tukli hljebom, on bi im poljubio ruku.”
O marno šaj so o Develni kamel thaj
so o thagar naštisarel – “kruh može
što Bog neće i što car ne postiže.”
Kana bi ovela ne phuo marno savorenge,
čuče bi ovena vi e khangira vi e krisa – “da ima na
Zemlji kruha za sve, opustjele bi i crkve i sudovi”.
Te si marne thej naj biuže, na bi
trebela rudjipe – “da je kruha i da nije
lukavih, molitva bi bila suvišna”.
O bokhalo dikhel suno e marne, o
barvalo dikhel suno pe sune – “gladan
sanja kruh, bogataš snuje svoje snove”.
Mlada mi je Ciganka, s djetetom na prsima, izgovorila u izvorniku i prijevodu kratku pjesmu posvećenu kruhu, naslovljenu – Marno:
I vogi e jag džuvdarel, / i pani o arko
bajrarel. / O humer i daj londjarel / thaj
peske ilesa gudljarel, / gudlo thaj baro
te ovel, / pire čhavoren te čaljarel.
“Dah vatru oživi, / od vode brašno
naraste. / Majka tijesto posoli, / dušom
ga svojom zasladi / da kruh bude sladak
i izdašan, / da dječicu nahrani.”
Prosjakom se ne rađa nego postaje. Ne postaje se samo svojom voljom. Prosjaštvo je opomena društvu i vjeri: društvu da svakome dade kruha, vjeri da ne zaboravi milosrđe. Oružje i rat koštaju mnogo više. Stari su proroci savjetovali, uzalud, da se koplje zamijeni ralom. Romi nemaju zemlje koju bi mogli orati. Danas im je lakše prositi i ponekad krasti. Sutra možda neće biti tako. “Ne bi moralo biti”, kaže “stari Cigo”, tako smo ga nekoć zvali.
Predrag Matvejević / Hrvatska
Rođen u Mostaru 7. 10. 1932. Nakon školovanja u rodnom gradu, gdje je bio i partizanski kurir, upisuje romanistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, diplomira u Zagrebu a doktorira na Sorbonni u Parizu 1967. Od 1969. do 1991. godine držao je katedru francuske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Početkom rata emigrira u Fancusku, zapošljava kao redovni profesor na univerzitetu Nouvelle Sorbone u Parizu, predaje slavenske književnosti do 1994, a od tada do 2007. srpski i hrvatski jezik i književnosti na Univerzitetu La Sapienza u Rimu. Bio je gostujući profesor na više poznatih univerziteta, među kojim i na Univerzitetu u Njujorku, SAD. Od odlaska u mirovinu živi u Zagrebu.
Prvo djelo objavio je iz oblasti esejistike, “Sartre” (Jean Paul) 1965. Od 1969. do 2011. objavio je osam knjiga “Razgovori s Krležom”, a evropsku i svjetsku slavu stekao knjigom “Mediteranski brevijar” 1987, koja je doživjela 27 izdanja, prevedena na 23 jezika (samo u Italiji prodana u preko 300 hiljada primjeraka).
Knjiga “Kruh naš” prevedena je na 15 jezika, dok je “Druga Venecija” prevedena na desetak i za nju je Matvejević dobio najveću talijansku književnu nagradu Strega. Matvejević se smatra najprevođenijim i najčitanijim savremenim književnikom s južnoslavenskih prostora…
Podjednako uspješno pisao je na maternjem, italijanskom i francuskom jeziku i prevodio. Kao lijevo orijentisani intelektualac, pored literarnog, pedagoškog i humanističkog angažmana, bavio se i politikom. Godine 1989. bio je među osnivačima Udruženja za jugoslavensku demokratsku
inicijativu (UJDI), prve nezavisne političke asocijacije u tadašnjoj Jugoslaviji, a deset godina kasnije, kao počasni državljanin Republike Italije, bio je kandidat talijanskih komunista na izborima za parlament EU.
Za literarni i intelektualni angažman nosilac je mnogih počasnih titula i dobitnik nagrada. Predsjednik Republike Francuske uručio mu je najveće nacionalno odlikovanje, “Legiju časti”. Primjer su slijedili predsjednici Slovenije, Italije i Hrvatske, u kojoj je radi obračuna sa nacionalistima bio tužen i osuđen na
uslovnu kaznu. Počasne doktorate primio je u Francuskoj (Perpigman), dva u Italiji (Genova, Trieste) i Univerziteta “Džemal Bijedić” u rodnom Mostaru. Počasni je građanin Sarajeva, član Akademije nauka i umjetnosti BiH, predsjednik Naučnog vijeća Mediteranskog laboratorija u Napulju, počasni i doživotni potpredsjednik Međunarodnoga PEN kluba u Londonu…
Dobitnik je 14 cijenjenih međunarodnih književnih nagrada. Početkom ove godine šezdesetak najuglednijih italijanskih umjetnika i intelektualaca raznih profila potpisalo je i objavilo Prijedlog “da se književniku i publicisti, članu Akademije nauka i umjetnosti BiH, Predragu Matvejeviću, dodijeli Nobelova nagrada za književnost 2016. godine”.
___________________
Napomena redakcije: Predrag Matvejević je preminuo i sahranjen u Zagrebu 2. februara 2017. godine.
