Redakcija Jasmina Hanjalić
DŽEMBUNI ME ODVEO DŽEMILI ZEKIĆ (ESEJ – PRILOG BIOGRAFIJI)
Džem-bu-ni
Jedna starija gospođa, koja živi u Švedskoj, prije sedam godina upita me da li znam nešto o pjesnikinji Džemili, koja je, prema njenom sjećanju, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije pisala za književni časopis „Dječiji Novi behar“. Potpisivala se pseudonimom Džembuni, pisala mi ta gospođa.
Zainteresovalo me i to malo što sam saznala. Počela sam istraživati.
U Bošnjačkom institutu u Sarajevu su mi pripremili sve brojeve “Novog behara” i “Dječijeg Novog behara” objavljene od 1932. – 1939. god. Listajući i iščitavajući originalne stranice osjetih ogromno zadovoljstvo što je u ono doba bilo tako kvalitetnih književnih časopisa.
Naiđoh na pjesme potpisane sa Džem-bu-ni! Brzo otkrih da se iza tog pseudonima krije autor Nikola Buconjić, pjesnik, etnolog, historičar.
No, isto tako brzo otkrih da je za “Dječiji novi behar” pisala i pjesnikinja Džemila Hanumica Zekić!
Upornošću bosanskog goniča dođoh u kontakt s njenim rođacima koji žive u Sarajevu. U naselju Mihrivode u staroj sarajevskoj jezgri, gdje se rodila i umrla Džemila Zekić, pronađoh dvije rodice, kćerke Džemilinih tetaka. Od njih sam dobila dragocjene upute u daljoj potrazi.
Istraživala sam u Gazi-Husrefbegovoj biblioteci i Historijskom arhivu Sarajevo, tek malo niže od kuće u kojoj je je živjela Džemila, i uspjela skupiti građu koja bi mogla biti solidan prilog biografiji i bibliografiji ove čudnim kolopletom okolnosti skrajnute sarajevske pjesnikinje.
Džemila Hanumica Zekić
Prema izvatku iz kućne liste od 11. 6. 1926., popisani su članovi porodice Avde Zekića, nastanjeni u Mahali Abdula Halife, ulici Mihrivoda 27 (kasnije Ticina ulica 6, odnosno 8).
Džemilin otac, Avdo Zekić, rođen je 1890.a majka Ajiša 1897. Njihova kćer Džemila rođena je 30. 3. 1917. Na izvatku su upisani još sinovi Reuf (1920.) i Ragib (1923).Džemila je, dakle, bila najstarije dijete u porodici.
Otac Avdo,sin Huseina Zekića, poznatog bunardžije čije se ime spominje u nekim publikacijama o historiji Sarajeva, bio je pismen čovjek, iako ne formalno obrazovan, a radio u štampariji. U matičnim knjigama iz Ženske realne gimnazije pod zanimanjem Džemilina oca piše “litograf”. Kako je bilo puno nepismenog stanovništva, Avdo je pomagao poznanicima, prijateljima i susjedima pri rješavanju birokratskih pitanja. Rodom iz okoline Stoca, bio srednje visine, žilav čovjek, smiren, kulturan i veoma pobožan. Brinuo se predano za djecu, posebno nakon prerane ženine smrti. Kasnije se nije ženio.
Njegova supruga Ajiša jedna je od četiri kćeri Mustafe i Munire Mutapčić, rođene Murić. Džemilina majka bila je izrazito lijepa i stasita žena plavih očiju.Nije radila kao učiteljica, kako se pričalo, nego je bila domaćica.Sa trinaest godina se udala za Avdu. Nažalost, pošto joj je zdravlja bilo krhko umrla je prerano, negdje oko 1938/9. god, i ostavila iza sebe porodicu sa troje djece. Izgleda da je imala neka obilna ginekološka krvarenja, po usmenom kazivanju rodica.
Kao po nekom pravilu kćer Džemila trebala je preuzeti brigu i pomagati mlađoj braći, ali to se nije dogodilo. Džemilina mlađa braća, Reuf i Ragib, završili su gimnazije. Imali su stipendije.
Reuf Zekić je upisao i završio Višu željezničku školu u Beogradu, unatoč protivljenju i žaljenju gimnazijskih profesora, koji su smatrali da je veoma perspektivan i da je mogao postići puno više. Poginuo je krajem Drugog svjetskog rata u vrijeme oslobađanja Konjica od Njemačke okupacije. Pronađen je mrtav, najvjerovatnije ubijen, u željezničkoj uniformi i pokraden. Kolalo je više verzija o tom događaju, no pravi krivac nije pronađen. Iza njega je ostao sin, a docnije unuk, koji živi u Zenici.
Mlađi brat Ragib je rodjen 1923. Prošavši turbulenciju Drugog svjetskog rata, završio je Veterinarski fakultet u Zagrebu i kasnije doktorirao u Sarajevu na području mikrobiologije. Umro je 1997.u Hrvatskoj, gdje je i živio. Iza njega je ostao sin Jasenko, iz Pule, gdje radi kao prosvjetni radnik.
Nakon smrti Džemiline majke djecu su uglavnom pomagale Ajišine sestre Fatima, Muniba i Rasema, kao i ostala rodbina u mahali. Donosili im hranu, odjeću, i koliko su mogli davali podršku Avdi Zekiću.
Džemila Zekić se odmalena izdvajala među djecom u mahali. Bila je veoma pričljiva djevojčica. Njena tetka Fatima govorila je za nju da je otvorena, bistra, lijepa i prijatna djevojka, a zatim i žena. Često je posjećivala tetku na Bistriku. Kad je poodrasla uživala u diskusijama o bilo kojoj temi, a pogotovo o politici, globalnim pitanjima, i to sa tetkinim mužem Muharemom.
Nakon osnovne škole pohađala je Žensku realnu gimnaziju u Sarajevu. Upisana je školske 1929./ 30. a napustila je školovanje 1934. godine pohađajući V-b razred. Te godine imala je 127 opravdanih izostanaka.
U gimnazijskoj matičnoj knjizi školske 1930/ 31.godine Džemila je upisana u drugi razred gimnazije pod rednim brojem 17. Rođena u Sarajevu, piše u knjizi, banovina Drinska, jugoslovenske narodnosti i muslimanske vjeroispovjesti, živi kod roditelja u ul.Ticina 27. Dalje u matičnoj knjizi piše da najbolju ocjenu ima iz vjeronauka – odlična, a najlošije joj ide matematika. Upućena je na popravni ispit iz matematike, koji je položila sa dobrim uspjehom. Za učenje je razrednik upisao da je “marljiva”, a za ponašanje da je “odlično”.
Darovita i marljiva Džemila polaže popravni ispit iz matematike i njemačkog jezika, piše u matičnoj knjizi za njen treći razred, a za prilike pod kojim se školuje napisano je – “dosta slabe”. Te godine je imala 268 opravdanih izostanaka.
U nastavku školovanja, tokom četvrtog razreda gimnazije (što odgovara današnjem osmom razredu osnovne škole), učenje se popravlja, ali je oslobođena od gimnastike cijele školske godine. U decembru mjesecu te iste godine kažnjena je ukorom razrednog starješine. I dalje najbolju ocjenu ima iz vjeronauka.
Njeno školovanje se završava 28. juna 1934. godine. “Ponavlja razred” piše u matičnoj knjizi, a za ponašanje je dobila pismenu ocjenu – “mirna i pristojna”. Slabe ocjene ima iz francuskog i latinskog jezika, istorije, matematike i crtanja.
Naredne godine se nije upisala.Tada je već u svojoj osamnaestoj godini života.Prema usmenim podacima njenog nećaka Jasenka Zekića, samovoljno je napustila školovanje.
Sagledavanjem ovih dokumentovanih podataka, uz činjenicu da je Džemila počela objavljivati pjesme u drugoj polovici 1934., dakle nakon što je prestala sa školovanjem, neka pisanja da ja “izbačena iz škole zbog političkog angažovanja i pisanja” su neodrživa.
Lijepa Džemila nikada nije nosila veo niti marame, što se većinom očekivalo u ono doba od žena i djevojaka. Iako je živjela prilično savremeno, u isto vrijeme bila je duboko religiozna.
Zbog lijepog izgleda i pismenosti mnogi ljudi su je poštovali. Svi njeni savremenici slažu se da je kao djevojka, a potom žena, bila atraktivna. Ova veoma ženstvena pjesnikinja imala je crnu i blago talasastu kosu. Srednje visine. Imala je lijepe i nježne crte lica, gladak ten. Njenom ljepotom vjerovatno je bio očaran i književnik Nikola Buconjić, jer u njegovoj priči „Mala Nura, sreća Hasanova“, objavljenoj u Dječijem Novom beharu br. 15 – 19, od 1. aprila 1939, na str 46 – 48, usred priče je baš njena fotografija.
I u starosti, kad je bila potpuno sijeda, imala je neki čaroban smiješak koji je sagovornika osvajao.
Timur Numić, jedan od njenih skrbnika, sačuvao je audiosnimak snimljen tokom posjete Džemili, kad su je on i književnik Abdulah Sidran nagovarali da pređe u kućicu koju joj je opština Stari grad sagradila. Postojala je velika opasnost od rušenja stare. Iako u dubokoj starosti, čuje se na snimci kako ona živahno govori o sebi, školovanju, sjeća se nekih detalja iz mladosti i kasnijeg života, govori o drugima, recituje i pjeva sevdalinku.
No, kako kažu svjedoci, oduvijek je bila hirovita, svadljiva, tvrdoglava, sve je moralo biti po njezinom. Ni sa kim nije dugo izdržala u komunikaciji. Uglavnom bi dane provodila u bašti, s knjigama u rukama, papirima i olovkom. Voljela je čitati, pisati i pjevati pod drvetom.
Inače, prizemna kuća Avde Zekića, u kojoj je rođena Džemila, imala je malu verandu, natkriveni papučluk, četiri ili pet stepenika i malu ogradicu, sjeća se Džemilina rodica Šefika. Ulazilo se kroz dupla vrata u hajat (hodnik), desno je gledao veliki halvat (soba), lijevo manji. Bašta je bila prelijepa.
Džemila Hanumica Zekić udala se s početka Drugog svjetskog rata za Adema Čolana iz Breze, stasitog sprovodnika vozova svijetle puti. Kao momak znao je doći u mahalu i pozvati Džemilu da prošetaju, pri tom je dotaći za struk. Vještom oku njenih rodica to nije promicalo. Mada su neki mislili da njegovo ruralno porijeklo ne ide uz Džemilu, bio je omiljen u porodici.
Nakon vjenčanja stanovali su blizu sarajevske pivare u jevrejskom stanu u prizemlju zgrade. Adem je često putovao pa je jednom Džemila zamolila svoju teku Rasemu da njena kćer Šefika dođe kod nje u goste.
„Strah me“, rekla je tada Džemila svojoj četrnaest godina mlađoj rodici Šefiki. Zaista, iza zgrade je jurio i šumio potok. „Fiko, šta ono šumi?“, upitala je tada djevojčicu. Stan je bio namješten, dominirale su sjajne komode od punog drveta, ali domaćica je odavala utisak da živi samo u svome svijetu knjiga i da nije primjećivala stvari oko sebe.
Kako svjedoči šira porodica, tokom Drugog svjetskog rata kratko je živjela u ulici Ferhadija, u stanu koji su ona i njen muž dobili od vlasti.
Najzad, pred kraj rata, 1944. Džemila je rodila sina Ragiba. Zvali su ga „Ekica“. Prije nego je prohodalo dijete je umrlo. Kasnije nije imala djece.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata u Sarajevu Džemilin muž Adem je bio pripadnik režimske vojske. Zbog toga je po završetku rata bio uhapšen od nove vlasti. Neko vrijeme proveo je u zatvoru, ali se nije dokazalo da je počinio zločin, te je pušten. I Džemila je provela tri mjeseca u sarajevskom zatvoru. Nakon izlaska razvela se od Adema koji se kasnije ponovo oženio. Ona se više nije udavala.
U velikim zbjegovima prema Bleiburgu našla se i Džemila. Nije poznato da li je išla sama ili s mužem. Navodno je bilo strah od nove vlasti i u panici je krenula. Vratila se ubrzo, izgladnjela, puna ušiju, a taj njezin “pohod”otac, Avdo Zekić, smatrao je bespotrebnom avanturom. Kasnije joj je nalazio razne poslove, kao npr. posao u javnom kupatilu na mjestu prodaje karata. Nije dugo izdržala, usred posla se jednog dana vratila kući rekavši kako je njoj tamo dosadno te ne misli dalje raditi. Slično je bilo i s poslom u knjižnici. Rodica Šefika se čak sjeća da je kratko radila u tadašnjoj radio-stanici.
Bliska rodica Fahra evocirajući uspomene dodaje da je razvedena Džemila bila u ljubavnoj vezi. Opisuje njenog kavaljera kao “pravog gospodina”. Nosio je bradu, malo zaraslu i prosijedu. Za mene će ostati tajna ko je bio taj gospodin, mada mašta ne miruje!
Mnogi ljudi koji su je u njenim poznijim godinama obilazili odmah bi uočavali njen nemar prema pokućstvu, naspram velike posvećenosti i brzi o mačkama. Rođak Mahmut Numić svjedoči da je o mačkama pričala kao o ljudima, svaka je imala svoje ime. Pamte u porodici kako je jednom rekla ocu : „Babo, tetka ubi Esmu (mačku)“!
Živjela je s ocem u rodnoj kući sve do njegove smrti 1980. Nakon toga živi sama do kraja života. Srećom, imala je očevu penziju i njome hranila sebe i mačke sve do 21. oktobra 2004. kada je umrla u osamdeset osmoj godini. Ukopana je u groblju “Grlića brdo”.
O Džemili, sve u svemu
Ova skromna i manje poznata sarajevska pjesnikinja zanimljiva je ličnost. Obilježili su je ljubav prema knjizi, prema Bogu, poeziji i nebriga za sebe i bližnje. Ali, imala je neskromne snove. Imala je pjesme i nadahnuća.
Nećak Jasenko Zekić potrudio se sjetiti nekih detalja iz očevih pripovijedanja o neobičnoj sestri Džemili. Daje podatak da je sarađivala sa književnikom Ivom Balentovićem iz Umaga te da je u tamošnjim časopisima objavljeno nešto od njenog stvaralaštva. Postoji trag i o prepisci s Milom Budakom, književnikom i u svoje doba ministrom u vladi NDH. U Hrvatskom arhivu postoji podatak o zaprimljenoj pošti od Džemile Zekić 9. Septembra 1941.god, u poglavlju “Korespondencija Mile Budaka, doglavnika i ministra pravosuđa i bogoštovlja”. Usmeni izvori navode da je tokom Drugog svjetskog rata napisala pjesmu zbog koje je od vlasti dobila pohvalu i značku.
Džemila je, najvjerovatnije, pisala do kraja života, ali nakon Drugog svjetskog rata nije poznato da je objavljivala u Bosni i Hercegovini. O tome je svjedočila gđa Hamka, povjerioc iz MZ Medrese, koja ju je obilazila. Takođe, u pomenutoj audiosnimci, sama Džemila priča da je napisala zbirku pjesama posvećenu predsjedniku Aliji Izetbegoviću. Dakle, novijeg je datuma. Ali, niko nije vidio taj rukopis. No, u nekoliko navrata je socijalnim radnicama opštine Stari grad, Namki i Tiđi, recitovala stihove. Kažu i da je gledala u fildžan. Navika sarajevske mahale!
Mladalački dani, sami po sebi, njen urođeni nemir i nepostojanost, nisu joj dozvolili da završi školovanje. Objavila je četrdesetak pjesama i više kratkih proznih tekstova u periodu od 1934. pa negdje do početka Drugog svjetskog rata. Sve se to može naći u uglednim književnim časopisima kao što su Novi behar, Dječiji Novi behar, Kalendar Narodne uzdanice, Islamska riječ, Gajret. Nema podataka da je ikad objavila samostalnu knjigu.
Iako iza sebe nije ostavila obimno književno djelo, značajno je njeno stvaranja u vremenu kad je ženska pismenost dosta rijetka. Džemila Hanumica Zekić potekla je iz gradske mahale, iz porodice u kojoj su sve troje djece školovana. Pratila je savremene društvene promjene, čitala, pisala, darivala svoje pjesme rame uz rame s najvećim književnim imanima svog doba. No, burno vrijeme rata i životne okolnosti nakon njega, zaustavili su njen književni pohod. Zato, ne zaboravimo ovu ubogu i neobičnu sarajevsku pjesnikinju, mirisni cvijetak koji je kratko mirisao.
___________________________
/Članak objavljen u zborniku GLASOVI MELPOMENE, Beograd 2017, dostupan na linku: https://issuu.com/anastjelja/docs/glasovi_20melpomene /
IZVORI:
- Usmena kazivanja šire porodice: Šefika Numić, Fahra Brkić, Mahmut Numića
- Pismena korespodencija sa nećakom Jasenkom Zekićem, Pula
- Pismena korespodencija sa rođakom Ejubom Durićem, Kanada
- Razgovori sa komšijama iz ulice Ticina, Sarajevo
- Audiosnimak prilikom posjete pjesnika Abdulaha Sidrana
- Članak u časopisu „AVAZ“ oktobar 2004.
- HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV, OSOBNI ARHIVSKI FOND BUDAK MILE 1920 – 1945: 15
- Historijski arhiv Sarajevo, Matične knjige Ženske relane gimnazije 1929-1934
- Mirko Marjanović: LEKSIKON HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA BOSNE I HERCEGOVINE OD NAJSTARIJIH VREMENA DO DANAS, HKD NAPREDAK, Sarajevo 2001.
- „Mala Nura , sreća Hasanova“ Dječiji Novi behar 1. april 1939 br 15 – 19, str 46.
- Dječiji Novi behar 1.oktobar 1934; br. 5-7
- Dječiji novi behar 15. novembra 1934, br 9-10
- Dječiji novi behar, 1. januar 1935. god broj 13
- Dječiji novi behar 15. februara 1935. broj 16
- Dječiji novi behar 15. juni 1935. br- 24)
- Dječiji novi behar 15. septembra br. 5-6
- Dječiji Novi behar 15. fwbruar 1936 broj 14-16
- Dječiji novi behar 1. avgust 1936 broj 1-3
- Dječiji Novi behar 1. septembar 1936. br: 4-5
- Dječiji novi behar 1. septembar 1936 br 4-5
- Dječiji novi behar novembar 1936. br 6-9)
- Dječiji novi behar 1. decembar 1936. br. 10 – 11
- Dječiji Novi behar 1. april 1937. br 17 – 19
- NARODNA UZDANICA, Kalendar za prestupnu 1936. god, Sarajevo 1935. god
- Novi behar, br 17-18, 15. mart 1935. god
- Novi Behar, Sarajevo, 1. augusta 1935. god. IX, broj 1-3
- Novi behar, 9-13, 1. januar 1936.
- Novi behar br. 17, 1. mart 1936.
- Novi behar god X broj 6-9 str 91; novembar 1936
- Novi behar br. 23 – 24; 15. juna 1937.
- Novi behar br. 13 – 16; 15. februara 1938.)
- Novi behar br. 17-19; 1. april 1938.
- Novi behar 1-6 od 15. sept 1939.
SMRT BIJEDNOG RADNIKA
Gospoda se u jelu, piću, svirci slade.
U velikoj i krasnoj zgradi
Dok napolju uz plač i jauk bolan
Radnik jadan mre od zime i gladi.
Vjetar nosi pahuljice bijele,
A radnik zgrčenih ruku
Potiče vatru koja se gasi
I trpi bol i muku.
Siromah ima petoro djece,
Ženu, družicu vjernu,
Koja ga tješi kad je u tuzi
I posprema kolibicu smjernu.
Ponoć je. Mir vlada svud,
A radnik smznutog tijela
U smrtnom hropcu se trza…
Tama je, samo se vidi po koja pahuljica bijela.
Vatra se ugasila, a starac jedan
Hladan, ukočen, sklopljenih očiju
Zgrčeno leži, a u divnoj zgradi
Bogati ljudi pjevaju, sviraju, piju…
Osvanulo je jutro tmurno, sumorno,
Stazama sniježnim prolaze ljudi.
Zastade jedan spazivši mrtvaca.
I misleći pijan da leži: „Pfuj, prostak ludi!“
Reče čovjek taj je svu noć pio, pjev’o, i svir’o,
Dok je čedni radnik bez obuće, ruha,
Umro od zime, bola i gladi
Boreći se za komad kruha.
Džemila Hanumica Zekić
(NARODNA UZDANICA, Kalendar za prestupnu 1936. god, Sarajevo 1935. god)
