Redakcija Jovan Jokić
PATIKE
Bio je treći dan posjete Mostaru. Ako samo na trenutak izađemo iz ljušture prosječnosti -“grad ko grad”, ući ćemo u jedno izvanredno mjesto na Neretvi, čuveno po veličanstvenim poklonima koje su mu kao zalog budućnosti ostavili protekli vjekovi, a opet koje se ni na tren nije uobrazilo, uz dozvolu sebi da nesebično rasipa gostoprimstvo uprkos unutrašnjim stišanim nemirima, nalik na mladu recepcionerku velikog hotela koju bole obrazi od tona i tona usiljenih osmijeha, a istovremeno boli srce zbog nečeg što joj se desilo sinoć ili preksinoć. Gost izlazi zadovoljan, a to je najvažnije. Čarobni konvencionalni grad sa gotovo nevidljivim zalutalim činima. Sa kaldrmisanim ulicama i kamenim zidovima.
Čini se da je umnogome prijao učenicima te osnovne škole iz Smedereva, jer su gotovo svi đaci po povratku svojim mamama, tatama, strinama i manje taličnim prijateljima izjavili da im je, uz Boku – nevjestu Jadrana, ovo mjesto pružilo najviše prijatnih trenutaka tokom čitavog osmodnevnog putešestvija po Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. U Mostaru su ostali tri dana, što će reći više od bilo kog drugog grada tokom putovanja. Razlog za to predstavljala je činjenica da su se Sarajevo i Banja Luka učinili preskupi smederevačkoj turističkoj agenciji koja je organizovala put.
Dakle, bio je treći dan u Mostaru i upravo je bila završena posjeta Starom mostu, sa kog su klinci bacali kamenčiće, dalekosežne poglede, kao i svoje pljuvačke u smaragdnozelenu Neretvu, mirnu i elegantnu, koja je i dalje proticala, nemarno noseći sa sobom izlučevine punokrvnih pubertetlija.
Za petnaestogodišnje dječake svaki je sekund imao samodani cilj da bude zabavan, pa su non-stop smišljali gdje će nekoga ćušnuti, zadirnuti ili kojoj će curici namignuti. Jedan bubuljičavi momak je i oprobao dodir rijeke, praćen vikom nastavnika i smijehom krivaca. U forama i fazonima su prednjačili Siniša, koji je bio najjači, i Žarko, koji je bio najkreativniji (a zbir snage i kreativnosti uvijek daje rezultat). Siniša je često tokom obilazaka na ramenima nosio Danila, crnpurastog druga, koji je bio nešto niži i samim tim lakši.
Danilo je dijete bankara i medicinske sestre, sa istančanim ukusom za oblačenje, sa upaljenim štekerom za nesebičnost u srcu, uvijek bi častio nekog druga kad bi znao da ovaj kuburi s privremenim nedostatkom najbitnije sporedne životne namirnice – para. Ko zna koliko puta je Siniši kupio cigarete, Žarka častio koka-kolu, najboljem drugu Veljku dao za siguran tiket (koji nikad ne bi ispao ni trunku siguran, ali šta sad…). I volio je Kinu. Često je nosio majicu na kojoj je nacrtan Konfučije, koju je kupio u Pekingu, dakle, kod Kineza. Sve do četiri dana pred polazak mislio je da neće ići na ovo putovanje, jer je biciklom slučajno pokosio starog komšiju Nenada na putu do bilijar-kluba, zbog čega ga je otac kaznio. Zato je Danilo bio ushićen kada mu je ipak bilo dopušteno da s drugovima krene na put. Osjećao se pun elana i put je odista obećavao neponovljive stvari. Obećanja je, uglavnom, i ispunio.
Povorka nastavnika i djece je išla kao lutajući oblak žagora i vike, uživajući u čarima grada i razmjenjivanju šala i opaski. Već sat vremena je čitav oblak bio na svojim nogama, ali niko se nije osjećao umornim. Danilo je ubrzo primio signal organizma da mora da se oslobodi viška tečnosti, pa je brzo našao malo zabačeniji grm i otvorio česmu. Nosio je upadljivog Konfučija na majici, stoga ga je primijetio Aca, dugonja iz osmog-tri, pa je viknuo povorci: “Dačo-pišonja!!” Smijeh i nastavničko negodovanje su se razlegli masom, a Danilo je nasmijano odgovorio iz grma: “Pišonja ti ćaća!”
Povorka je skrenula ulijevo. Žarko je pustio staru srpsku patriotsku hip-hop stvar i dvadesetak momaka je počelo da ritmički trese glavama uz ritam naštelovanog nereda. Ličili su pomalo na golubove, koji koračaju po prašini mostarskog trga, gluvi na opomene profesora da se muzika ugasi. Euforija i energija se mogla sjeći, pakovati, prodavati i slati poštom u poštanske kancelarije.
“A sada, djeco, idemo da posjetimo džamiju!”, povikala je profesorka geografije, razredna osmom-jedan, neka gospođa Milenka. Muzika se tek tada ugasila.
Pogledi se ukrstiše. Mnogima ta ideja nije bila mila. Osjetila se neka nelagodnost. Novopečeni tobožnji hulosi, među kojima i Žarko, protestovali su, kao zašto, kako, nema potrebe, nećemo, pa prsti u usta i zvižduci. Neki đaci su se i smijali. A najviše njih se međusobno počelo dogovarati gdje će da svrate za vrijeme posjete džamiji. U koji kafe, butik ili ulicu.
U povorci su bila samo dva muslimana, brat i sestra, koji su obično išli pri kraju kolone. I nastavnik Hadžić. Uopšte, ovi momci i djevojke su se, gotovo svi do jednog, osjećali kao “veliki Srbi”. Veliki Srbi od još većih Srba roditelja, što će reći naglašeni pravoslavci, bez nekih posebnih simpatija prema islamskoj slami. Zato je i ova rečenica gospođe Milinke imala neugodno treperenje.
Veljko, ateistički nastrojen momak, je pričao Danilu novi masni vic o mišu i policajčevoj ženi. Danilo je, slušajući, češao kosu rukom na kojoj je stajala brojanica i žvakao žvaku, obije stvari je radio podstičući moždane mehanizme da skontaju Veljkove nebuloze.
Kad je pokretni oblak grla, nogu i glasova stigao pred džamiju, polako se raspao na manje oblačiće. Mnogi su oblačići otišli nekud, u stranu, u sebi znanom smjeru. Neki su ostali da lebde ispred, na određenoj udaljenosti od džamije, i nastavili razgovor ili zurili u mobilne uređaje. Danilovo je društvance stalo pokraj zidića i Siniša je rasterećeno počeo da priča svoju dogodovštinu sa curom iz osmog-jedan. Odjednom se tu stvorila ona ista nastavnica Milenka i nagnuvši se, tihim glasom, gotovo šapatom, rekla okupljenoj gomilici, to jest Siniši, Veljku, Žarku i Danilu: “Samo da znate, ako slučajno hoćete da uđete unutra, obavezno se izujte ispred.”
Zatim se blago, gledajući u Žarka, gotovo pokajnički nasmješila i sitnim koracima otišla da javi sljedećoj grupi istu stvar. Danilo je odustao od slušanja Sinišine izmišljotine i polagano krenuo prema džamiji. Razmišljao je da li da ispljune žvaku prije nego uđe. Sjetio se da ga je kao malog majka istukla kad su se kući vratili sa liturgije jer je duvao balone u crkvi. Odjednom je shvatio da korača potpuno sam. Ona žvaka je ostala prilijepljena uz treći kutnjak. Okrenuo se, i vidio svoja tri druga kako ga ćutke, pomalo iznenađeno gledaju. I ne samo oni. Napravio je dozivalački pokret rukom i rekao: “Hajte vamo.” Nije dobio odgovor. Samo su stajali kao iza neke zabranjene crte, neke Morzeove linije.
Danilo nije vidio nikakvu crtu. Dotad na ekskurziji posjetio je svaki muzej i svaku crkvu, fotografisao svaki spomenik. Činila mu se najnormalnijom stvari ulazak i u ovu građevinu. Nije shvatao poglede drugova. Naslućivao je šta se tu krije, ali do toga mu nije bilo stalo. Zato se ponovo okrenuo ka džamiji, ispljunuo žvaku negdje u stranu i nastavio da korača. Stao je na prag i odvezao patike. Izuo ih je. Te njegove tamnoplave, nove patike, koje mu je majka poklonila za krsnu slavu, kojima je bio očaran i u kojima se osjećao brži i laganiji nego ikad, ostavio je kraj dveri, gdje je ugledao još nekoliko pari obuće.
Onako u čarapama, pogledao je još jednom na svoje drugove. Još uvijek su bili tamo i gledali. Siniša je iznenađeno odrečno klimao glavom i gledao u Danilove čarape. Gledao je te čarape i kako se pomjeraju, zajedno sa stopalima, i napokon, ulaze.
Pred Danilom je zablistala svijetla, veoma lijepa prostorija. Osjetio je mekan, gotovo svilenkast tepih pod nogama. Zidovi su bili ukrašeni nečim zlatnim, ornamentika ga je začudila, ali i zadivila. Svijet enterijera koji je bio potpuno drukčiji od eksterijernog svijeta. Vidio je nekoliko ljudi koji sjede na koljenima, čela i šaka priljubljenih uz pod, kako se klanjaju nekome ili nečemu; vidio je i samog hodžu, sa neobičnom kapom, kako radi to isto. Danilu se učinilo kao da dopire zvuk neke istočnjačke muzike, štaviše, jasno je osjetio dah tog toliko dalekog i impresivnog Istoka, koji ga je oduvjek opčinjavao, da je i sklopio oči da bi dao prednost ostalim čulima. U nozdrve je ulazio miris nekog neodoljivog blaženstva.
Bilo mu je neobično prijatno. Soba je bila zaista neobična. Kad je ponovo otvorio oči, ugledao je i profesora Hadžića, koji je stajao i poluzatvorenih očiju gledao u neku tačku, i onu curu muslimanku. Njenog brata Danilo nije vidio. Ljudi su činili nerazdvojivu cjelinu sa prostorijom, i Danilo je osjetio da se polako i on sam stapa s njom, što mu se učinilo zaista zadivljujuće. Upoređivao je taj enterijer sa enterijerom klasične crkve, bilo je sličnosti, ali i razlika. Jednostavnost i opojna lakoća postojanja u ovoj sobi ispunile su ga i ponovo je zatvorio oči.
Kad je izašao, neobjašnjivo spokojan, pogledom je potražio drugove. Nije ih bilo na mjestu gdje ih je ostavio. Primijetio ih je tek malo dalje, s ostalim momcima, kako nešto razgovaraju. Ali patike su bile tu, čekale svog gospodara pokraj vrata. Zavezao je svoje sniježno-bijele pertle i krenuo. Praćen nevidljivim otiscima.
Stigao je do drugova i oslovio ih. Razgovor je odjednom prestao, a sve glave se okrenule put njegove, crnokose i bezbrižne. Vjetar tišine je na sekund produvao između momaka. Jedan mišićavi momak je iskosa pogledao u Danila i krvnički smireno rekao: “I … Kako si se proveo, Turčine? “
Danila je isti onaj vjetar najednom ošinuo po licu, samo što je sad bio silovitiji. Tu se sjatilo više od trideset đaka, a onaj isti mišićavko je dodao, sada već vatrenije: “Izdaješ, a? Poturica! Zaboravio si za šta su ti stari ginuli?!” Zatim je pljunuo na Danila. Kofučijev obraz se ovlažio.
Danilo je, iznenađen, polu refleksno, polu namjerno ošamario mišićavka, koji se u nevjerici uhvatio za obraz. Ponovo onaj šiljati vjetar. Zatim je jedan s leđa uhvatio Danila, a mišićavko je silovito udario uhvaćenog u stomak. Pa još jednom. Pa još jednom. Konfučije je slomio nos, ali je dostojanstveno trpio. Danilo nije bio toliko jak, pa je izgubio dah. Činilo mu se da će mu stomak pući. I niko ga nije odbranio. Čak ni Veljko.
“Alo, pusti ga”, naposljetku je rekao Krle, najpopularniji momak u razredu. Masa je ćutala. Danilo je ćutao, i da je htio, nije ništa mogao da kaže. Momak s leđa ga je pustio i on se stropoštao na pod. Iz usta je potekao majušni slap. Krv i sluz su naslikali mrlju na betonu.
Profesor Hadžić je utom izašao iz džamije, i vidjevši šta se događa, pojurio ka gomili. Gomila se u brzini razišla. Hadžić se sagao da pregleda Danilovo lice. Danilo i dalje nije ništa rekao. “Nisi morao da ga držiš s leđa”, rekao je Krle Siniši, dok su odlazili.
Zar Siniša? Zar on, u čijem se društvu toliko puta tukao protiv lokalnih hulosa, zar isti onaj Siniša s kim je jeo đuveč za porodičnim stolom? Onaj koji ga je nosio na ramenima? Njegov “burazer” Siniša? Pa šta je ovo? Šta je ovo, pobogu?
Masa se, i dalje uzburkana, udaljila. Neko je i izdaleka viknuo: “Turčinee”. Hadžić je podigao glavu na tren.
***
Ostala dva i po dana ekskurzije su se nekako otkotrljala. Drugovi i drugarice su ga izbjegavali, a i on njih. Brzo se raširila vijest o njegovom “izdajstvu”. Gorčina je kuljala njegovim stomakom, i to ne samo zbog udaraca. Udarci koje je zadobilo njegovo mršavo tijelo nisu više toliko boljeli. Nijedan analgetik, međutim, nije pomogao da se ponovo promijeni njegovo unutrašnje stanje. Više ga nisu privlačili na muzeji, ni spomenici, ni mostovi. Fotoaparat više nije koristio. Ravnodušan na sve što se dešava. Kao da je postao apsolutni daltonista.
Rijetko mu se ko obraćao, a kad bi, to bi izgledalo ovako:
“Pomeri se, Turčine!”
“Dodaj mi so, Turčine!”
“Izlazi, Turčine, iz WC-a!”
“Zauzeto je, Danilo. Sedi negde drugo.”
Ovo zadnje bi rekli ono dvoje đaka muslimana.
Profesor Hadžić je pozvao Danila na razgovor u svoju sobu. Rekao mu je da zna šta se i zašto desilo. Da se slična stvar i njemu dogodila prije dvadeset godina kad je ušao u jednu pravoslavnu crkvu na Kosovu. Da se tada otuđio od drugova, pa čak i od djevojke. I čuo je da je ta crkva sada pretvorena u džamiju, sa sve četiri minareta. Sve u svemu, da Danilo nije ništa loše uradio. Pitao ga je hoće li kafu.
Žarko je jedne večeri hladno rekao Danilu mu je oca prije pet godina ranio musliman. I ne, da neće koka-kolu.
Danilo je samo htio da dođe kući.
Poslije nekoliko dana, nakon što se vratio u Smederevo, počeo je da se sprema za testove. Hemija i Prvi svjetski rat su malo, po malo, kristalisali onu gorčinu iz Mostara i zauzimali teritoriju njegovih briga. Polako se oporavljao. Htio je da zaboravi događaj iz grada na Neretvi, i uz taj neprevaziđeni lijek koji se zove rad, činilo mu se da je uspijevao.
Ali drugi nijesu radili. Jednog jutra, dok se vraćao iz prodavnice trčeći svojim omiljenim tamnoplavim patikama, ugledao je natpis na fasadi svoje zgrade. Pročitavši ga, zastao je gotovo u trenutku. Žućkasti čisti zid je ukrašavao plavobojni natpis “Dačo Turčine”. Omanja slova, ali izgledala su gigantski. Imala su hiljadu oštrica koje su se sve nepogrješivo zabijale u njegove zjenice.
Bilo mu je dosta svega.
Bez riječi otišao je na veliki most, onaj preko Dunava. Dunav je, kao i onda Neretva, tekao mirno i bezbrižno, samo što je, za razliku, tekao i gospodski nadmeno. Dunav kao Dunav. Danilo je mogao lijepo da sagleda prozirnozelenu površinu vode. Nikog nije bilo u blizini. I odlučio je da se rastereti. Za svagda. Znao je da to nije trebalo da se desi. Nije on tako htio. Ali moraće.
Stavio je desnu nogu na blistavu metalnu ogradu. Nema nazad. Nema više.
Polako, svečano je odvezao sniježno bijele pertle. Izuo se. Prvo desnu, pa lijevu tamnoplavu patiku. Uzeo ih je u šake. Ispružio ruke. Na desnoj je i dalje visila brojanica.
Zatim je pustio. Prepustio je obje patike gravitaciji, koja je znala šta treba da radi, pa ih je u roku od sekunde i po dovela u naručje velikog Dunava, koji ih je poslovično prihvatio i nastavio da vodi sebi poznatim putevima, ko zna gdje i ko zna kome. Bijele pertle su tiho lelujale u vodi. Nikad više ovaj dječak neće nositi te patike od kojih je očekivao da će postati teške i olovne. Čudo je da su plutale.
Zatim je, samo u čarapama, ćutke krenuo ka svojoj kući, gazeći po hladnom trotoaru kao po tepihu.
____________________
Jovan Jokić, rođen 1997. godine u Podgorici gdje je završio Gimnaziju. Trenutno pohađa Elektrotehnički fakultet u Podgorici.
Ozbiljnijim pisanjem se bavi od svoje šesnaeste godine. To je bio period kad je naišao na račvanje: ili da bude problematičan, ili da se bavi problemima (drugo vjerovatno ni ne isključuje prvo), kako društvenim, tako i ličnim, odnosno pojedinačnim. Pošto se u njegovom slučaju misli najbolje artikulišu kroz pisanje, a naročito prepričavanje, odlučio je da stvori sam sebi jedan izduvni ventil, za koji je kasnije utvrdio da može poslužiti i kao svojevrsni hram.
Teme koje ga okupiraju su raznolike prirode, ako vidi ugašen pikavac, o ugašenom pikavcu će i pisati. Šalu na stranu, pohađa državni tehnički fakultet, ali u isto vrijeme i svoj privatni (najprivatniji mogući) fakultet, na kom ne zna kada će i hoće li diplomirati, a koji, bogami, dobro plaća. I to se čak, u stvari, može nazvati problemom.
Do sada bez objavljenog djela.
