Redakcija KONSTANTIN KAVAFI „154” PJESME
Piše: Božidar Proročić
Konstantin Kavafi (grč. Κωνσταντίνος Π. Καβάφης; 29. april 1863 — 29. april 1933) je bio grčki pjesnik koji je živio u Aleksandriji i radio kao novinar i državni službenik. Objavio je 154 pesme a desetine su ostale nedovršene ili u obliku skice. Najvažnije pjesme napisao je nakon četrdesetog rođendana. Bio je utemeljivač modernog grčkog pjesništva, nevjerovatni talenat koji je, na žalost, ostao neiskorišćen do kraja zbog pjesnikovog burnog i boemskom života. Nekonvencionalna osoba, neprihvaćen ni ujednoj sredini u kojoj je boravio, pjesnik osjećanja, ljepote i lijepe reči, pjesnik forme.Kavafi je pripadao bogatoj carigradskoj trgovačkoj porodici koja je sa smrću njegovog oca, kad je pjesniku bilo šest godina, počela naglo da opada. Životni put mu je,tako, obilježen dekadencijom: od livrejisanih slugu i stranih guvernanti do selidbi, prodaja imanja i stalnog zaposlenja na mjestu državnog službenika u egipatskom Ministarstvu za navodnjavanje. Zanimljivo je kako je pjesnik opisao sebe u pismu-predstavci koje je uputio Ministarstvu tražeći namještenje:Iz Carigrada sam porijeklom, ali sam rođen u Aleksandriji – u jednoj zgradi u ulici Šerif; napuštio sam je kao dijete, i dobar dio svog djetinjstva proveo sam u Engleskoj. Kasnije, kad sam odrastao, posjetio sam opet ovu zemlju, ali se nijesam dugo zadržao. Boravio sam i u Francuskoj. Kao mladić proveo sam dvije godine u Carigradu. Već je mnogo godina kako nisam bio u Grčkoj. Moje poslednje zaposlenje bilo je mjesto službenika u jednom Vladinom birou u sklopu egipatskog Ministarstva javnih radova. Govorim engleski, francuski i malo italijanski. Paradoksalno, a kod ovoga autora je mnogo šta paradoksalno, godišnjica njegovog rođenja se poklapa i sa godišnjicom njegove smrti, jer je umro na isti dan 1933. u sedamdesetoj godini. Kao Grk iz Egipta, carigradskog porijekla, rođen u Aleksandriji. Kada je sa 33 godine počeo da piše pjesme, većina je imala istorijske teme. Sebe je smatrao „istorijskim pjesnikom“. Njegov odnos prema istoriji različito se tumači: kao vraćanje u prošlost ili bježanje od sadašnjosti, stvaranje paralele između sadašnjosti i drevnosti ili simbolička pouka za današnje vrijeme. „Rekreiranje nove stvarnosti iz uspomena“. Pri tom, najviše ga zanimaju prelomne epohe u istoriji, najčešće 4. vijek prije nove ere, kada se sučeljavaju vrijednosti starog helenskog svijeta i novog, helenističkog, zatim 2. i 1. vijek prije nove ere, kada se stari Rim presudno umiješao u život Grčke, Egipta i Istoka, dramatični 4. vijek nove ere sa tragičnim raskolom između hrišćana i pagana, zatim vizantijski vjekovi, posebno dvanaesti i četrnaesti. U svim tim epohama, Kavafijeva sjetna, ironična, pronicljiva priroda uočava ljudsko licjemerje i prevare i konstantuje neprolaznost sujete, filistarstva, laži. Tragajući dugo za svojim poetskim izrazom i ličnim identitetom: etničkim, nacionalnim, religijskim, kulturnim, Kavafi je ispisao čudesne stihove patriotizma, bez patriotske patetike.
Posle smrti članova najbliže porodice, godine 1911, on ostaje sam i otvoreno odbacuje sve svoje ranije pjesme (osim nekoliko koje je preradio), čak im odriče i svoje autorstvo, govoreći da je te godine zaista postao “Kavafis”. Tokom narednih godina, sve do njegove smrti, nastaju snažna poetska ostvarenja, sa iskrenim i samosvjesnim emocijama, u neponovljivom tonu koji će se u Grčkoj kasnije nazivati kavafikí dimiurgía (kavafijansko stvaralaštvo), a koje su ušle u antologije širom svijeta. Nije pripadao nijednom od vladajućih pravaca. Neki kritičari su istakli da bi mu se, prema dotada važećoj poetici, svega nekoliko pjesama moglo smatrati uspjelim. Bio je i ostao jedini pravi predstavnik kavafijevskog stila, mada je kasnije stekao i brojne podražavaoce. Bio je vrlo strog prema svojim pjesmama: kažu da ih je godišnje pisao sedamdesetak, da bi na kraju zadržavao svega tri-četiri a ostale uništavao. U grčku peoziju unio je nove teme: Levant, helenizam, vizantijski period, semite, ali ne na romantičarski način, koji je bio previse patetičan, već na jedan svoj, privatan, kavafijevski način u kojem oči pjesnika nikad nisu uprte u glavnu arenu događaja đe su mijenjani tokovi istorije, već u posebnom pravcu: iza pozornice, iza prestola, ispod odežde, makar i carske, odnosno, naročito carske. Svojim stilom, bolje rečeno manirom, zasjenio je mnoge pesnike ovog vijeka, istovremeno utičući presudno na modernu evropsku poeziju, posebno anglosaksonsku.U samoj Grčkoj predrasude su postojale ne samo zbog izbora tema nego i zbog jezika kojim je Kavafi pisao svoje pjesme: u vremenu kada su se najpoznatiji grčki književnici trudili oko potvrđivanja narodnoga jezika kao književnoga, odnosno kao standarda, Kavafijeva mješavina dviju varijanti grčkoga činila se vrlo tuđom. Gorljivi pobornici dimotikizma: Janis Psiharis, Petros Vlastos i Fotos Politis, osuđivali su Kavafijevu katarevus. Najugledniji književni kritičar tog vremena i poznati književnik, Georgios Theotokas, osudio je Kavafijev defetizam, pjesnikovu negaciju života, teme koje su kontraproduktivne u vremenu kada patriotska dužnost nalaže podići naciju iz očaja, ohrabriti je, te joj pružiti nadu u bolju budućnost. Dimitrios Glinos, veliki pedagog i jedan od avangardnijih kritičara, osuđivao je takođe Kavafijev negativni formalizam i elitizam, a predstavnici socijalističkog realizma posebno su osuđivali način pisanja i teme pjesama. Marksist Ioanis Kordatos čudio se lijevo orijentisanim intelektualcima koji su se divili Kavafiju, tvrdeći da pjesnik piše suprotno svim estetskim mjerilima, te da će jednoga dana biti sasvim zaboravljen. Tek, sredinom tridesetih godina, kada se posljedice maloazijske katastrofe pretvaraju u atmosferu razočaranja i sloma svih ideala, pjesme mu čitaju i komentarišu književnici Nove atinske škole i generacije tridesetih počinju prepoznavati u Kavafijevom pjesništvu i svoje dileme. Autorov skepticizam i ironija zadivljuju kritičare: Telos Agras (1921) drži u Atini predavanje o pjesniku, te sljedeće godine piše opširan članak kojim ga afirmiše u službenim krugovima, ističući pjesnikovu averziju prema svakoj religiji.
Umro je na svoj sedamdeseti rođendan, od raka grla, u Grčkoj bolnici u Aleksandriji. Sahranjen je 29. aprila 1933. godine. List “Tahidromos“ donio je sjutradan nekrolog, čije patetične redove vrijedi navesti:„Pa ipak, ako si izgubio svoju Aleksandriju, izgubila je i ona tebe, gubi te i njena inteligencija kojoj si bio skupocjeni ures i dika, i duboko osjeća veliku prazninu koja nastaje tvojim odlaskom. (..) Sa utješnim osjećajem, da predaješ svoje djelo besmrtnosti, otpozdravljaju ti prijatelji i obožavaoci, Konstantine Kavafisu, u ovom poslednjem času, ubijeđeni da će svijetli oblak helenske misli primiti tvoju dušu u Jelisijum, da bi je sjedinio sa svojom besmrtnom.
Pjesma:
GRAD
Kažeš: “Otići ću u u drugu zemlju, otići ću do drugog mora.
Naći će se neki drugi, za mene bolji grad.
Unaprijed je osuđen ovde i potkopan svaki moj rad.
I srce mi je – kao mrtvac – zakopano tu.
Dokle će u ovoj tmini čamiti moj um?
Kud god da okrenem oči, kud kod da pogled svinem,
vidim samo svog života crne ruševine,
jer sam prošao tolike godine, šćerdao i upropastio.”
Nećeš naći drugu zemlju, nećeš naći drugog mora.
Ovaj grad će te pratiti. Po istim ćeš ulicama ići.
U istom će te susjedstvu i starost tvoja stići:
i u istim ovim kućama ćeš osedeti.
Uvek ćeš u ovaj grad stizati. Za neko drugo mesto – nemoj se nadati –
nema za tebe broda, nema puta.
Kao što si svoj život šćerdao iz ovog kuta,
tako si ga na cijeloj kugli zemaljskoj upropastio.
