Ranije se nije znalo da je kod muslimana nekada bilo profesionalnih guslara slepaca. kad sam prošle godine, septembra mjeseca putovao po Sandžaku, doznao sam uzgred, raspitujući se kod današnjih guslara za njihove učitelje, i za Ćor-Husa Husovića, slijepog kolašinskog “Turčina”, negda možda najpopularnijeg guslara u krajevima između Srbije i Crne Gore.
Podatke o njemu dali su mi Salja Ugljanin (72), koji danas živi u Novom Pazaru i sam pjeva uz gusle, Halit Hamzagić (83 godine) iz Tutina i hodža Salko Hot iz Veljeg Polja (Tutin) koji odlično pamti Husa Husovića, jer se i sam još rodio u turskom Kolašinu i odande bio prenesen, kao dijete od 5-6 godina, u Dolovo, kad su Turci morali napustiti Kolašin.
Kao što često biva u takvim slučajevima, očuvala se u pamćenju potomaka jedan više površna slika ovog najpopularnijeg muslimanskog guslara slijepca i profesionalca. Podaci se najčešće odnose samo na njegov spoljašnji izgled, na izvjesne sporedne njegove osobine i osobenosti a malo nam kazuju o onom što bi nas danas, u prvom redu, interesovalo, o njegovom pjevanju i pjesmama. Savremenici pamte, po iskustvu koje nam pruža svakidašnji život, lakše ono što je neobično nego ono što je zapravo važno s obzirom na ulogu nekog čovjeka. Tako je bilo u slučaju Ćor-Husa Husovića. Ipak smatram da treba saopštiti i takav nepotpun i pomalo šaren material o Ćor-Husu, prvenstveno zbog toga što je to prvi slučaj slijepačkog profesionalizma kod muslimana za koji se uopšte doznalo.
Kada se dosad govorilo o pjevačkom profesionalizmu kod muslimana – mislimo, naravno, na epske pjevače, imali su se pretežno u vidu oni oblici koji su uslovljeni feudalnim uređenjem života. Ti epski pjevači koji su pjevali, u prvom redu, na kulama begova, razlikovali su se, po obično rasprostranjenom mišljenju, znatno od slijepaca prosjaka kakve u prošlosti, pravoslavnim krajevima, sretamo najčešće oko manastira ili na panađurima. U iskušenju smo da one prve pjevače zamislimo nalik na srednjovjekovne pjevače koji su, iako lutalice i donekle stavljeni van čvrstog okvira socijalne hijerarhije, bilo rado viđeni gosti i koje je njihova otmena publika izdašno čašćavala i darivala. Kod muslimana ti su oblici, prema skromnijim materijalnim uslovima, bili prosječno manje sjajni; profesionalizma se tu mahom svodio na neku vrstu poluprofesionalizma ili sezonskog profesionalizma tipičnog za muslimanske krajeve i uslovljenog npr. velikim bdenjem za ramazanske noći.
Utoliko je interesantnije doznati da jedan „Turčin“ iz Kolašina, rođen u sredini onih muslimana koji su živjeli u stalnim krvavim borbama sa okolnim Crnogorcima, a – kako po svemu – izgleda od rođenja slijep, svoj vijek vjekovao pjevajući junačke pjesme uz gusle i lutajući po muslimanskim krajevima kao otmeniji drug onih hrišćanskih koji su se, rado pjesme i milostinje, redovno skupljali oko manastira ili išli po selima od kuće do kuće.
Danas se više ne može utvrditi kad se Ćor-Huso Husović zapravo rodio. Salja Ugljanin, kome je danas 72 godine, tvrdi da je sa petnaest godina od njega čuo muslimansku pjesmu o Kosovskom boju (o kojoj se u ovoj svesci govori na posebnom mjestu). Halit Hamzagić slušao ga je prije blizu šezdeset godina u Tutinu a Ćor-Huso je tada već bio „posijedio“. Ako uzmemo da je Husu bilo najmanje 55 godina, izlazi kao približan datum njegovog rođenja prva polovina dvadesetih godina prošloga vijeka.
Po iskazima Salje Ugljanina, Halita Hamzagića i Salka Hota izgleda da je Ćor-Huso od rođenja bio slijep. Po sljepoći jamačno mu je i nadenuto ime „Ćor-Huso“ (slijepi Huso). Kako je Huso došao na ideju da zarađuje svoj hleb, poput pravoslavnih slijepaca, guslarskim zanatom, da li je u tom pogledu i kod muslimana već prije njega postojala izvjesna tradicija ili je njegov slučaj, možda, potpuno usamljen, o tome se dosad, i pored svega raspitivanja, ništa pobliže nije moglo doznati. Ništa se ne zna ni o tome od koga je naučio svoje pjesme. Ali ako imamo u vidu sredinu iz koje je Ćor-Huso ponikao i u kojoj su skoro iz dana u dan stvarane pjesme o novim krvavim podvizima, a s druge strane, njegov boravak u Bosni, onda možemo biti uvjereni da je Huso i u svom zavičaju i van zavičaja imao bogate mogućnosti za razvijanje svoga zacijelo ne prosječnog talenta. Pouzdano znamo jedino to da je Huso svoj vijek provodio lutajući između Crne Gore i Srbije i pjevajući po skoro svima, većim i manjim, mjestima Sandžaka.
Ali i na osnovu sjećanja današnjih ljudi, jasno se može uočiti razlika između ovog muslimanskog „slijepca“ i njegovih hrišćanskih drugova, npr. oko srijemskih manastira ili na srbijanskim vašarima. Dok se hrišćanski slijepci po pravilu trude da izgledaju što bijednije, da bi već svojim izgledom pobudili milosrđe i potakli hrišćanske duše na darežljivost, Ćor-Huso se kretao i držao kao pravi pripadnik „gorostasne rase“. Putovao je samo na konju, pod oružjem, praćen naoružanim momkom. Salko Hot, koji u sjećanju još nosi Ćor-Husovu sliku, opisuje njegov izgled ovako: nosio je paltu od čohe crvene, sa rukavima svezanim za hrbat, ispod toga miltan, pantalone zelene (čakšire suknene nikad nije nosio!), klasične (čizme) od crne kože, fes i veliku čalmu. U pojasu je nosio veliki nož (jatagan) i dvije puške male sa srmom. Takvom odijevanju odgovaralo je i njegovo držanje, gospodski važno i dostojanstveno. Za razliku od hrišćanskih slijepaca koji, po običaju, u jednoj torbi nose gusle, a u drugu stavljaju isporšene namirnice, Ćor-Huso nigdje nije nosio gusle. Služio se instrumentom koji se zatekao u hanu ili kući u kojoj bi zanoćio, ili bi mu se gusle morale dobaviti čak odnekud iz komšiluka.
Uvijek ga je neko vodio na njegovim putovanjima; ispred njega išao je momak (od njegove svojte) naoružan, pored ostalog oružja, još i džeferdarem.
Njegova pojava mora da je bila impozantna. Bio je visok i vrlo krupan (po Halitu Hamzagiću bio je težak 120 kilograma), tako da ga je njegov inače snažan konj jedva nosio. Bio je „plavušast“. Imao je brke – kako se Halit Hamzagić izražava „kao punu šaku“. Ali kad ga je Halit, prije šesdeset godina, prvi put slušao u Tutinu (u starom hanu, na mjestu gdje je danas bakalska radnja), već je bio osijedio.
Kao drugi slijepci, stari Ćor-Huso Husović je imao neobično razvijenu osjetljivost drugih čula koja mu je, u neku ruku, nadoknađivala teški nedostatak očinjeg vida. I o tome pamte stari ljudi po neku pojedinost. Dali bi mu npr. klip kukuruza. Kruneći ga Huso bi, iako slijep, zrno po zrno sa velikom vještinom bacio u usta. Raspoznavao je svaki novac po osjećanju prstiju. Onako slijep, umio je ipak sam, bez ičije pomoći, da turi konju oglav. Ljude bi, čak i kad ih dugo nije sreo, poznao odmah po glasu.
Salko Hot, koji tvrdi da ga je dobro poznavao, priča da je Ćor-Huso „asli išao po svijetu“, da je petnaest godina bio u Bosni. Tamo kao da se nadao da će mu ećimi povratiti vid, ali se njegova nada ni tamo nije ostvarila.
Rekli smo već da je Ćor-Huso i kao slijep guslar odavao „tursko gospodstvo“ i po odijelu i po držanju. Kretao se i ponašao kao pripadnik onoga sloja koji je gospodario, jer je imao političku i privrednu vlast. To se već izražavalo u njegovom načinu odijevanja i nošenju oružja. Po sjećanju starih ljudi koji su ga poznavali nema ni pomena o kakvim prosjačkim torbama, tom neophodnom atributu hrišćanskih slijepaca.
Njegovom držanju odgovarao je i odnos prema publici. On nigdje nije išao od kuće do kuće nit je uopšte pjevao pred kućama. Među njegovim pjesmama nije bilo „pretkućnica“ niti „klanjalica“. Izgleda da ga narod uopšte nije smatrao prosjakom, makar i prosjakom više vrste. Kuda god bi došao, dočekali bi ga s radošću. Otišao bi ili u han (kao npr. u Tutinu ili u Uglu) ili bi ga neki imućniji domaćin primio koji ima veliku sobu na raspolaganju. Čim bi svijet doznao da je Ćor-Huso stigao i gdje je pao na konak, odjurio bi još isto veče da ga sluša. Za manja mjesta predstavljao je Ćor-Husov dolazak veliki događaj. Često se u jednoj zagušljivoj sobi guralo i tiskalo mnoštvo svijeta koji je bio željan junačkih pesama. Mještani su se obično skupljali uveče da slušaju Husovo pjevanje koje bi, naročito u kasnu jesen i zimu, trajalo ponekad 5-6 sati poslije večere. U pojedinim mjestima Ćor-Huso je ostajao gde kraće gde duže vrijeme, po selima npr. samo jednu noć, u Uglu tri do četiri dana, a u ponekom hanu (kao u Tutinu) znao je da sjedi i čitavu nedjelju dana. Nagrada se, izgleda, sastojala najčešće u novcu. Obično su mu prisutni davali po jedan „čejrek od bijele međidije“ (pet groša).
Bilo mi je, i pored svega truda, skoro nemoguće da doznam nešto podrobnije o pjesmama koje je Ćor-Huso najviše pjevao. Sve što se o tome pamti daje više samo opštu karakteristiku. Naveo sam već da je guslar Salja Ugljanin (rodom iz Ugla) od njega čuo i naučio veliku muslimansku pesmu o Kosovu. Isti Ugljanin tvrdi za Ćor-Husa da je znao „onoliko pjesama koliko u godini ima dana“. Drugi put je rečeno da je znao 366 pjesama. Iz iskustva dobro znamo da su cifre o epskim pjesmama, koje neki guslar zna, često i same epski pretjerane. Huso je bez sumnje pjevao obligatne muslimanske pjesme o Krajišnicima i Đerzelezu, ali – što je za nas mnogo interesantnije – i mnoge pjesme o kolašinskim turskim junacima i njihovim krvavim borbama sa Crnogorcima (o Ismailagi Martinoviću, Fejzagi Kaljiću, Bećir-bajraktaru, Muminu i dr.). Tako bar stvari prikazuje hodža Salko Hot. Ništa se ne zna o tome da li je Ćor-Huso možda i sam spjevao neku pjesmu.
Ako imamo u vidu da danas i prosječni guslari poluprofesionalci u Sandžaku, naročito oni koji o ramazanu pjevaju po gradskim kafanama, ali i muslimanski seljaci guslari, koji se nikad ne udaljavaju mnogo od svog rodnog mjesta (kao Spaho Elezov Pepić iz Drage), raspolažu jednim repertoarom koji broji na desetine hiljada stihova, računajući tu, naravno, sva ponavljanja, epske klišee i ostala sredstva kojima muslimanski pjevač razvlači svoju pjesmu toliko da najzad njome može da ispuni čitavu ramazansku noć, ako sve to imamo u vidu, onda moramo primiti kao sigurno da je Ćor-Huso bio odličan guslar i pjevač i da je, u isto vrijeme, morao znati veliki broj pjesama, jer inače teško da bi stekao onaj glas koji je stvarno uživao u Sandžaku. O toj njegovoj reputaciji i popularnosti svjedoče još i danas izvjesna predanja i anegdote. Po Ugljaninu – saopštavam njegove riječi kao fakat, nego kao ilustraciju onoga što je naprijed rečeno o visokom mišljenju i uvažavanju koje je ukazivano Ćor-Husu od strane njegovih zemljaka – Ćor-Huso je pjevao čak i Franji Josifu u Beču. Veli da se Franji Josifu toliko dopalo njegovo pjevanje da ga je držao godinu dana u Beču i najzad ga otpustio bogato nagrađenog: Ćor-Huso je od njega dobio sto ovaca sa jagnjadima (!) i sto napoleona.
Jedna druga priča osvjetljava još bolje popularnost ovog slijepog muslimanskog guslara. Čuo sam od jednog sredovječnog mještanina u Veljem Polju, čije ime slučajno nisam zabilježio: Jedno veče – kao što su ovom mještaninu pričali njegovi stariji – Ćor-Huso nije htio da zanoći ni u jednoj seoskoj kući gdje bi mu mogli tražiti da pjeva uz gusle. „Hoću jedanput da se odmorim“, govorio je. Zbog toga nije ni svraćao u selo, nego je pravo otišao u vodenicu nadajući se da će ga bar tamo ostaviti na miru. Ali vodeničari su se brzo sjetili ko im je došao u goste, namignuli jednom između sebe a ovaj je brzo otrčao u selo da nađe gusle. Čim je po selu pukao glas da je Ćor-Huso u vodenici, nagrnuše seljani čak tamo da ga slušaju. U to se vratio i momak sa guslama. Nisu davali mira jadnom Husu – htio ne hteo morao je opet da pjeva cijelu noć. Na taj način nije ni ovog puta mogao da se odmori i spava.
Ćor-Huso je završio tragično. Kao mnogi muhadžeri, otselio se u Kopaonik gde mu je Turska, posle pada Kolašina, bila dodelila zemlju. Imao je tamo svoje „bratstvo“, kako kaže Salko Hot. (njegvoih rođaka je inače bilo u Biohanu i Dobrinji). Poginuo je negde na putu ispod Rogozne pored jedne reke u pustom nenaseljenom kraju, zajedno sa momkom koji ga je stalno pratio. To je moralo biti još dosta pre Balkanskog rata. Ko ga je ubio, iz kojih je razloga ubijen (da li iz zasede ili u tuči), to se ne zna ili bar mi nisu hteli reći. Negde mi je pomenuto da je poginuo od Negotinca, dok drugi opet misle na srpske komite.
Ova slika Ćor-Husa Husovića svakako je nepotpuna. Ona je, možda, donekle i jednostrana, jer sam podatke crpio isključivo iz muslimanske sredine. Ali mi se ipak čini da je slika ovakva kakva je od izvjesnog značaja za bolje poznavanje nosilaca narodne pjesme u prošlosti. Mislim da bi se od starih ljudi u Sandžaku moglo još šta doznati o ovom popularnom „turskom“ slijepcu. Podaci bi bili u toliko dragocjeniji što bi to bio prvi portret jednog muslimanskog slijepog guslara profesionalca. Da su pjevači kao Ćor-Huso mogli vršiti jak uticaj na formiranje umjetnosti i repertoara mladih guslara, o tome svjedoči iskaz Salje Ugljanina a to, uostalom, izlazi po sebi iz uslova i načina života epske pesme.
____________________
SCHMAUS, Alois: Prilozi proučavanju narodne poezije, 5/1938., 1, str. 141-136. / Sandžačka književnost