Za prvi romski portal u Crnoj Gori RomaNet.me novinarka Nevenka Kapičić je razgovarala sa doktorkom Kristinom Asanović, čije riječi će vas inspirisati na humanost, ljubaznost i istrajnost.
Kristina je nišlijsko dijete, iz romskog naselja. Rođena je 8. juna 1994. godine. Živi sa roditeljima i porodicom svog mlađeg brata. Još u osnovoj školi je sanjarila o stetoskopu i doktorskom kaputu, neiskvareno vjerujući da će jednog dana to maštanje postati stvarnost.
Kristina se direktno obratila mladim Romkinjama koje će čitati ove redove i poručila da nikada ne odustaju od svojih snova: ,,Možda ovo zvuči kao kliše, ali su klišei zapravo nastali iz istine. Ne odustajte od svog unutrašnjeg glasa, koji uvek treba da vam bude vodilja. Žena može sve, još kad je Romkinja, tada može još više. Žena može biti i majka, dobra supruga, ali i surovi profesionalac!“
,,Put ka tome nimalo nije bio lak i jednostavan. Naročito uzimajući u obzir to što živim u romskom naselju, odgajana od strane roditelja koji imaju završenu samo osnovnu školu i koji ceo život rade na pijaci baveći se trgovinom. Bez obzira na sve to, oduvek sam imala podršku roditelja da ispunim svoj san“, ponosno nam priča Kristina.
Na putu ostvarenja sna prva obaveza je bila završavanje srednje medicinske škole ,,Dr Milenko Hadžić” u Nišu, gdje je maturirala 2013. godine. Ove četiri godine su kontinuirano testirale njenu istrajnost i iskrenost prema ljekarskom pozivu, jer su obilovale diskriminacijom koja je dolazila od vršnjaka, ali i od školskog psihologa, koji su skupa smatrali da će joj upis osigurati afirmativne mjere, ukoliko to ne urade njeni lični poeni.
,,Razmišljali su da će jedna romska učenica upisati medicinu i zauzeti nečije mesto, a da ga neće završiti. Neizmeran bol i tugu sam osećala u tom trenutku. Osim par drugarica iz odeljenja, niko nije stao uz mene. Još više me je bolela činjenica što školski psiholog nije prepoznao ili nije želeo da prepozna diskriminaciju i stane – ne na moju stranu – nego na stranu pravde“, prisjeća se Kristina i dodaje da je zahvaljujući sopstvenom trudu, učenju za prijemni ispit i odličnim poenima, uspjela da se upiše na fakultet.
,,Dokazala sam sebi da sam zapravo i jača nego što sam mislila, te sam odmah, u svom rodnom gradu, upisala integrisane akademske studije medicine na Medicinskom fakultetu“, kaže Kristina odvodeći nas već do 2020. godine, kada je stekla zvanje doktorke medicine.
Njeni prvi radni dani obilježeni su bitkom koju vodi cijeli svijet, te nije imala vremena za lakšu adaptaciju, već je stečeno znanje morala odmah staviti na provjeru i primijeniti u praksi.
,,Od momenta kada sam položila poslednji ispit, počela sam sa volontiranjem i bukvalno sam odmah bila “bačena u vatru” u borbi protiv Covid-a“, objašnjava Kristina.
Imala je dane kada bi se prelijepo osjećala dok radi posao koji voli, a imala je i dane, kako kaže, kada bi plakala uveče kada legne, jer bi tog dana imala veliki broj pacijenata sa teškom kliničkom slikom. „Brinula sam kako će pregurati i da li će uspeti da se izvuku. Nisam marila to što sam u sred jula meseca na +35C nosila celokupnu opremu za rad u crvenoj zoni“, opisuje nam Kristina u detalje, naglašavajući kolika je posvećenost pacijentima potrebna kako bi dobili tretman kakav zaslužuju.
Kristina na Covid odjeljenju (foto: privatna arhiva)
U tim riječima se prepoznaje ne samo kakva je ljekarka sada i kakva će tek postati, već i njena iskrena dobrodušnost koja se uklapa sa humanošću ljekarske profesije. Za nju je dodatno važno što svojoj romskoj zajednici može biti na usluzi.
,,Bolest ne razlikuje nacionalnu pripadnost, ljudski organizam je isti i isti su tretmani lečenja. Neopisiva je satisfakcija kada uspešno izlečite pacijenta i kada znate da ste učinili sve u datom trenutku, a kada je pacijent iste nacionalnosti kao i vi, tada je još veće zadovoljstvo“.
Na početku studija se bavila promišljanjima o odlasku u neku razvijeniju zemlju, svjesna da bi joj ljekarska diploma lako otvorila granice. Uprkos tome, trenutno ne razmišlja o odlasku.
,,Jeste da su u nekoj razvijenijoj EU zemlji bolji socioekonomski uslovi, ali može se napredovati i na Balkanu. Za sada su neki moji planovi ostati ovde, boriti se i napredovati. Naročito se boriti za poboljšanje zdravlja Roma“.
Kristina u razgovoru za portal RomaNet ističe da je svjesna koliko profesija koju je odabrala iziskuje rada, vremena, doživotnog učenja i usavršavanja. Trenutno čeka termin za polaganje državnog ispita. Planira da istovremeno radi i upiše specijalizaciju, za koju zna da će u prosjeku trajati 4 godine.
Njen obavezni radni staž i volontiranje u kovid ambulanti su se preklopili, a svemu tome je prethodilo prijavljivanje za volonterku Ujedinjenih Nacija.
,,Konkurisala sam par meseci pre početka pandemije. Savršeno se poklopilo, jer sam počela u periodu kada je struci najviše trebalo radne snage i pomoći protiv ove opake epidemijske situacije. Za mene period volontiranja znači izuzetna pomoć svojoj zajednici, romskoj i neromskoj“.
Korona virus je izmijenio naše poslovne i privatne živote, a ozbiljne posljedice koje virus ostavlja za sobom su nas sve natjerale da cijenimo ljekare i ljekarke više nego ranije. To nam i Kristina potvrđuje i kaže da su sada znatno veće šanse da pronađete posao, jer je daleko veća potražnja za medicinskim kadrom.
,,Oduvek su zdravstveni radnici, naročito lekari bili cenjeni, ali nekako, od kako nas je zadesila pandemija, tek sada su ljudi postali svesni toga koliko su lekari i drugo medicinsko osoblje bitni narodu. Samo zdrav čovek je srećan čovek.“
Niš ima veliku romsku zajednicu, koja daje sve uspješnije pojedince. Kristina nam otkriva da sve više djece iz romske zajednice upisuje i završava srednje škole i fakultete, kao i da je svjesna svog doprinosa tome.
,,Priznajem da jesam model na koji mogu da se ugledaju mlađi i da su se mnogi i ugledali na mene iz mog naselja. Meni je srce puno kada sam svedok njihovih uspeha, jer je obrazovanje jedno od načina rušenja predrasude i diskriminacije, koje većinsko stanovništvo ima prema nama, Romima“, priča Krsditina.
Kulturu posmatra kao ljepotu različitosti, koja zahtijeva njegovanje i razumijevanje. Ističe da programi socijalne inkluzije teže istom i čuvaju romsku kulturu.
,,Različitost ne treba shvatiti kao nešto negativno ili nešto čega se treba stideti. Biti Rom, znači da si bogatiji za još jedan jezik, kulturu, tradiciju, običaje.“
Kristinin uspjeh je dvostruko veći, jer se oduprla stereotipnim razmišljanjim društva da ona, žensko iz romske zajednice, se može ostvariti u jednoj od najzahtjevnijih zanimanja i prevazići tipično posmatranje uloga koje žena treba da pokriva. Priznala nam je strahovanja svog oca kada mu je predočila svoje karijerne želje.
,,Otac se plašio se jer sam žensko dete koje se neće “na vreme” udati i stvoriti svoju porodicu, imati decu. Bojao se toga da neću naći partnera iz svoje zajednice koji će biti meni sličan. Zbog toga je i bio protiv toga da upišem fakultet. Međutim, svojim trudom i neizmernom željom sam mu pokazala da neću odustati, da sam rešena da želim da se ispunim u tome. U ovom trenutku, ne postoji ponosniji otac od njega, jer je njegova ćerka ispunila svoj san“, radosno nam govori Kristina.
Žene se i dalje bore za svoje mjesto u svjetskom poretku, ali je važno da se na ovaj dan podsjetimo postignutog napretka. Sama romska zajednica zahtijeva još niz skokovitih poboljšanja, koja treba da ih približe životnom standardu većinskih zajednica. Da je moguće spojiti ambiciju i tradiciju i iz ugla romske zajednice, potvrđuje nam i Kristina.
,,Ja sam živ primer tih promena. Zadržala sam sve dobre aspekte naše tradicije, očuvala svoj maternji jezik, kulturu, običaje, a sa druge strane, napredovala sam i napredovaću profesionalno. Motivacija, ali i veliki rad, trud i disciplina su ključ ka ostvarenju onoga što zapravo želite“.
____________________
Istaknuta slika: Kristina sa diplomom medicinskog fakulteta (foto: privatna arhiva)