Redakcija Analiza dekana Fakulteta političkih nauka na univerzitetu Yildirim Beyazit, prof.dr. Kudreta Bulbula.
Prošle sedmice smo govorili kako je orijentalizam promijenio oblik i kako su istraživanja zapadnih naučnika na Bliskom istoku, zamijenila istraživanja osoba iz ove regije koje odlaze da studiraju na Zapad. U prošlom programu smo ukazali na problem što osobe koje odlaze na zapad da studiraju sa fondovima svojih zemalja kako bi učili i prenijeli iskustva zapadnih zemalja u svoje zemlje, postaju ustvari eksperti zapada za zemlje iz kojih dolaze.
Intelektualci koji se mijenjaju i postaju stranci za društva iz kojih dolaze
Povratak ovih intelektualaca u Tursku nakon ostvarivanja naučnih radova koji nisu od koristi za zemlju iz koje dolaze, bez sumnje predstavlja jedan od glavnih problema posljednjih 200 godina.
I zbog toga veliki izdaci koji su odvajaju za slanje ovih osoba na obuku u zapadne zemlje se džabe troše.
Osobe koje se upućuju na zapad, kao nada za bolju budućnost zemalja iz kojih dolaze, kasnije čak suprotno često predstavljaju glavnu prepreku za razvoj tih zemalja. Kada ove osobe sa velikim potencijalom iz jedne zemlje se vrate u tu zemlju sa naučnim radovima i istraživanjima koje ostvaruju u vezi svoje zemlje, na taj način ove osobe postanu u jednu ruku službenici i zagovornici politika zapadnih zemalja.
Kada pogledamo iz perspektive Turske vidimo da ista stvar važi i da turske intelektualce u posljednjih 200 godina po pitanju udaljavanja od sopstvenih vrijednosti. Posebno u zemljama u razvoju odlazak na studije u inostranstvo predstavlja veliku privilegiju. Na osobe koje se vrate sa studija iz inostranstva gleda se iz jedne drugačije perspektive. I zbog toga povratak ovih osobe, koje su se udaljile od vrijednosti i principa zemlje iz kojih dolaze, zna da izazove veće probleme. Ovo možemo vidjeti i u pisanjima osmanskog sadrazama/ premijera Said Halim Paše od prije 100 godina. Paša u tekstovima piše o dvije vrste intelektualaca u tom periodu. Piše o intelektualcima koji nisu upoznati sa dešavanjima na zapadu, kao i o intelektualcima koji su ne poznaju društvo u kojem žive i postavlja pitanje koja grupa izaziva veću štetu i probleme. Prema njemu obje grupe nanose veliku štetu društvu. Ali turski intelektualci koji su obrazovani na zapadu i koji nisu upoznati sa vrijednostima i vrlinama društva iz kojeg dolaze predstavljaju veći problem i izazivaju veće štete.
Jedan dio intelektualaca nakon dugogodišnjeg života u inostranstvu toliko se udalje od svog društva da kada se vrate u svoju zemlju na društvo gledaju sa mržnjom i ponižavanjem. Ali društva su većinom u ovom periodu više napredovala od njih samih. I zbog toga ono što treba da bude važno je pitanje šta ove osobe koje se vrate sa određenim iskustvima doprinesu razvoju i napretku zemalja i društava iz kojih dolaze, umjesto što samo gledaju na ista sa određene distance i kritikuju postojeće stanje.
Umjesto bukvalnog preuzimanja literature, teorija i praksi iz zemljama sa zapada ove osobe trebaju da kombinuju ove stvari sa vrijednostima društva.
Samovoljno orijentaliziranje
Kada osobe, koje se šalju na obuku ili specijalizaciju od strane državnih institucija ili akademskih institucija, se udalje od vrijednosti društva u kojem žive onda je to još problematičnije, jer posebno profesori su zaduženi za obuku budućih generacija.
Naučni podaci, teorija, metoda i indeksi koji se podučavaju u socijalnim naukama na zapadu su sigurno veoma važni za ove zemlje. Ovi podaci u isto vrijeme mogu djelimično biti korisni i za druge zemlje. Ali akademski radnici većinom sve metode koje nauče u socijalnim naukama, kao što su politologija, sociologija ili ekonomija direktno pokušavaju da primijene u potpunosti u svojim društvima i ako se oni kose za historijskim činjenicama. Jer u zapadnoj literaturi ne postoje podaci u vezi podataka, nauke i metodologija sa istoka. Zbog toga na zapadu se očekuje da se koriste smo metodologije i iskustva zapada. Tako da naučnici koji odlaze na zapad u potpunosti zapostavljaju svoju historiju, metodologiju i znanje.
Izvoz problema
Naravno da postoje naučnici i istraživači koji ostvaruju i veoma važna istraživanja za svoje zemlje. Ukoliko njih odvojimo izvor problema je sljedeći:
Zemlje koje šalju i upućuju osobe na studije ne postavljaju uslove za temu koja se treba istraživati: Bez obzira da se radi o državnim službenicima ili akademskom osoblju većinom se na postavljaju uslovi koju temu treba da istražuju. Čak se zemlju u kojoj će studirati bira kandidat.
Osobe koje idu na studije većinom biraju lakši put: Osobe koje odlaze na studije, da bi izvršili istraživanja u vezi zemalja u koje su odlaze moraju više raditi i bolje učiti lokalne jezike. Jer i profesori na ovim univerzitetima su bolje informisani u vezi svojih zemalja i postavljaju veće i teže uslove za radove po ovom pitanju. Ali kada vrše istragu u vezi svoje zemlje ne moraju puno da se umaraju. I zbog toga često sam bio svjedok doktorskih disertacija naših učenika na zapadu koje nemaju nikakvu važnost za našu zemlju. Jedan učenik u Austriji je pripremio tezu u vezi politike Turska u vezi EU. Jedan učenik u Njemačkoj je radio doktorsku disertaciju u vezi vladajuće stranke Pravde i Napretka. Ovi studenti su istakli da žele da se vrate u Tursku. Ja sa u razgovoru sa njima kazao da Turska ima potrebu za osobama koje su doktorirale u inostranstvu ali da rad na temama koje znaju i obični građani neće doprinijeti razvoju nauke u Turskoj. Njima sam rekao da su njihove teme važnije za zapadne naučne krugove i da je bolje da ostanu na zapadu kao akademski građani. U 2017 godini sam se susreo sa dvije slične doktorske disertacije: Jedna je bilo u vezi islamskih pokreta u Turskoj, dok je druga bila u vezi uticaju sufizma na kurdski pokret u Turskoj. Kritikovao sam ih riječima da njihovi radovi neće ostvariti doprinos za razvoj nauke u Turskoj i da je bilo bolje da su radili istraživanje u vezi odnosa države i vjerskih institucija u SAD-a ili o uticaju evangelizma u politici.
Usmjeravanja zapadnih akademskih radnika koji posjeduju imperijalističke vizije:
Ovo stanje se često može primjetiti. Profestori sa kojim studenti rade usmjeravaju ih da rade doktorske disertacije u vezi tema za koje oni imaju potrebu. Kada sam aplicirao za doktorske studije u Engleskoj prihvatili su me jer sam ih iznenadio željom da ostvarim istraživanje u vezi njihove zemlje.
Bez sumnje postoji i potreba za određenim istraživanima i radovima po pitanju Turske, ali od velike je važnosti da se naše metode i iskustva na ispravan način predstave svijetu. I zbog toga ukoliko primjera radi Turska kada šalje studente na zapad postavi uslov da ne smiju raditi istraživanja u vezi svoje zemlje, ovaj problem koji traje već 200 godina će se u velikoj mjeri sam riješiti. U suprotnom kao što je to naveo i pisac Sezai Karakoč u svojoj pjesmi „Bajka“ samo ćemo mi biti na gubitku.
