Redakcija U kasabi što ostade iza Isa-bega, mahale tad drijemahu čudnom, dugom i kao ukletom nesanicom. Minareta nad njima uzvišena, kao da čuvahu svoj mrtvi mir u golom plavetnilu neba. Svejedno je njima da li je u kasabi ljeto, zima ili mokra i vlažna jesen. A ondašnji ljudi bijahu svikli na jedno. Svoje adete ljubomorno čuvahu kao svetinju ili kao dragocjeni miraz. Gazda s gazdom življaše u slozi kao u bratstvu po krvi. Siromah bijaše nisko, odjeven u rite, s golim džanom i praznom nadom. Mogao si ga lahko poznati po obazrivu hodu, po blijedim očima, po glasu, po onom njegovom tankom i usiljenom „Merhaba”, ili opet snuždenom „’bar dan gazda…(efendija, beže ili ago)”. Jabandžija bijaše u kasabi jeftin, za njega u kasabi nijesu marili. Gledahu ga mrkim pogledom, nekako netrpeljivo, zlobno i podsmješljivo, kao da pitahu: šta ćeš ti tu, u ovoj našoj čaršiji?Kasabalijama se činjaše kao da je taj tuđinac zabasao nepozvan baš u njihovu avliju, pa im neće ostaviti na miru žene i djecu. E, u takvoj ti kasabi nekada življaše mula-Smajo. Iznebuha je siromah umro, posve nenadano i čudno. Pred smrt ga je zadesila nesreća mimo sve druge ljudske nesreće. A bio je poznat u čaršiji, čuven i viđen čovjeković. Poštovao ga je svijet zbog njegova poštenja i pravičnosti. Muslimani s posebnim divljenjem slušahu njegov prodoran, zvonki glas koji se razlijegao s minareta. Bio je mujezin na glasu. Kazivali su da se svaki muslimanski dućan u čaršiji zatvarao kada bi on, odozgo, s minareta zaučio: „Allah-hu-ekber…” i tada bi se esnaflije, trgovci i drugi čaršinlije žurno uputili ka džamiji. Ostajali su otvoreni samo dućani Srba – ćurčija, limara i grnčara – to bijahu njihovi zanati, i Jevreja – zlatara i juvelira, jer su se i jedni i drugi i treći strogo držali svojih esnafa.
Ali taj ugledni svojevoljni čovjek u svojoj starosti učini nešto čime uzbuni ljude u čaršiji. Učini nešto što bješe novo, do tad nečinjeno u čaršiji, prekrši ustaljene adete, i ne znajući da je tako kročio na novi i bezimeni put. Vijest o tome iznenadi i uznemiri kasabu i ljude u njoj. Vrijeme tako po nekad donese zagonetku i baci je u varoš, na sokake, u kahve, dućane i domove. Muslimanski prvaci se čuđahu: ”zar on, mula-Smajo, prvi efendija i njihov ponos, pa da prekrši njihov red i adet”? Jedva su mogli u tu vijest da povjeruju. Kao da je krilati at projezdio kroz varoške sokake, pronijela se vijest da je mula-Smajov sin postao šegrt kod gazda-Milana. Onda je sve krenulo jedno za drugim: najprije ga prokleše prijatelji, oni što mu se pri susretu najdublje klanjahu i što ga u zvijezde okivahu. Oni mu pljunuše i na glas i na ime i na obraz. I nije to zbog gazda-Milana, dobra esnafa i dobra čovjeka, kako sami govorahu, već baš zbog njega mula-Smaja i zbog njih – muslimanskih prvaka. „Naši zanati su naši – i nama pristaje, od naših starih nam ostalo. Adet ostao. I Srbi imaju svoj adet, ne razvaljuju ga i to je lijepo. Dobro i njima i nama. Ali nije dobro mula-Smaju, ukalja obraz, zasrami sve viđenije ljude, okahri svoje ahbabe…” To govorahu o njemu svi oni kojima adeti bijahu na jeziku ili pod kapom, oni koji se za svojeg života ne pomjeriše ni za korak od starih nišana i zavjeta. Srdito i kivno ponavljahu da to nije dobro i da ne može izići na dobro. I dobrom mula-Smaju baš ne iziđe na dobro. Njegov svijet okrenu mu leđa, a drugog neimaše da se u njega skloni. Čaršija mu ne oprosti, anatemisa ga što joj prekrši red, jer njen sud ne praštaše nikom ko joj se u svemu ne pokori. Svijet se prema njemu izmijeni, ljudi se izmijeniše. Nijesu ga žalili, klonili su se čak i da misle o njemu. Čaršijom su se nekadašnji prijatelji pravili da ga ne primjećuju, kao da ga nikad nijesu ni na put sreli. Nestade onog njihovog ranijeg poštovanja od sedam aršina u zemlju. Kao da ga svi prokleše, ne primiše mu nesreću za nesreću. Tako mula-Smaja nestade sa ovog svijeta, iz čaršije, i prije nego ga i smrt prizva u svoju avliju. Jer mula-Smajo se povuče i zatvori u svom čardaku. Usami se i ogradi od svijeta ćutanjem, prkosom i inatom koji ga ne napuštahu. Zborio je samo sa svojima u kući, a avlijska vrata je držao povazdan zamandaljena. Na zamerke je slabio, u snazi popuštao, postajao ters, prijek i mrzovoljan. Vid mu je počeo slabiti, a nekada mu poznata mudrost postajaše zagonetnija i nekako zamršenija. Kažu da je pred samu smrt rekao sinu, gledajući ga poluugaslim, blijedim očima: „Amanet ti, da nijesi učio kod koga drugog do kod gazda-Milana. Ni za šta na ovom bijelom dunjaluku, do kod njega. Čovjeković je, viđen i pošten. Poštuj ga i slušaj ko što bi mene, tvojega baba! Ni njemu njie bilo lahko, ali te primi zbog mene, za moj hatar. I ne slušaj šta hrsuzi pričaju, nemaš rašta da se sramiš. Mi nijesmo krivi što nam vjere nijesu iste, a adete je šejtan ostavio.”
Posljednji dani prošli su mu u još čudnijoj osamljenosti i ograđenosti od svijeta, pa i od najbližih. Zli jezici govorahu da ga je spopala neka čudna bolest. Allah ga to kaznio zbog njegova teška grijeha. Pričalo se da ga je šejtan uzeo pod svoje, pa po svu noć ne spava, već se sa šejtanom pregoni. Dođe mu tako šejtan I pita:
– Kaješ li se za ovo što učini, Smajo?
– Jok – veli on – ne kajem!
– Znaš li da to nije dobro od tebe – pita šejtan.
– Jok – veli on opet.
– Sramota ti je – njemu će šejtan.
– Neka je – Smajo će njemu – ne kajem se!
– Aferim! – veli šejtan.
I tako po svu dugu noć. Najzad, kada se počelo govoriti da je sasvim „pomerio pameću”, raščulo se i to da je sinu stalno pominjao nekakve terazije. Kažu, budan je pred očima imao stalno nekakav nevidljivi kantar i o njemu zamršeno govorio. Nijemo je gledao satima nekud ispred sebe, čas u pod, čas u šašovce, buljio izgubljeno i u po glasa nešto nerazgovijetno mrmljao. Ponekad bi mu se odriješio jezik, pa bi mu glas postajao čas siktavo oštar i srdit, a čas se pretvarao u promukli tajanstveni šapat. Dozvao je jednom najstarijeg sina:
– Osmane, vidiš one crvene terazije pred tobom?
– Ne ja – rekao začuđeno sin.
– Gledaj bolje, nesrećniče – srdito je prosiktao mula – Smajo.
– Tu ti pred nosom crni sine – nastavio je iznemoglim šaptavim glasom, dok se sin snebivao i u čudu pitao šta da radi.
– Vidiš, te terazije je vakat donio pred tebe. Tvoj vakat. Ja ih neću više vidjeti, a ti ne zaboravi da su one uvijek pred tobom i misli na njih. Na njima ćeš vagati tvoja djela, a i moja – tvoga baba.
– Ali ja ne vidim ništa – izustio je momčić istovremeno ohrabren i zbunjen smirenošću očevog glasa i riječima koje su ličile na samrtno bunilo.
– Ne vidiš, a? Utuvi dobro adžamijasta glavo, ispred tebe su i dok ti je vijeka biće tu. Moraš ih vidjeti, jer ćeš bez toga umrijeti slijep, kao što bih i ja da u starosti ne progledah. Ne liče one na pazarski kantar, niti su od željeza, niti od srebra, nemaju oblika ni luka; u rukama vakta vise i nevidljive su za oči onih u kojima nije duše i razuma. Davno su mi pričali o njima, a ja nijesam vjerovao. Na lijevom tasu je zemlja, silna i plodna. Topla je kao gnijezdo ta zemlja, a govorili su još da joj u njedrima sakrivena leži vatrena ptica. Starcu se hvatao dah dok je govorio, a glava mu je svaki čas padala na dahtave grudi.
– Na desnom tasu je gomila zlata. Čovjek ne smije prodati dušu za njega. Varljiva mu je snaga, a njegov sjaj ne grije ljudsko srce. Tamo je prazno.
Pri tim riječima starac je klonuo, lijevom se rukom uhvatio za grudi, a drhtavom desnom pokazivao je nekud preko sinovljevog desnog ramena. Potom je stari pao nauznak, na postelju i jastuk koji mu je sin hitro poturio pod pleća. Mogao je još iz tog položaja kroz prozor vidjeti varljiva svjetla čaršije koja je tako brzo pokidala veze sa njim. No on ih nije htio gledati. Hladnu ruku smrti osjećao je na čelu, ali nije mislio na nju. Prije šehadeta izgovorio je još: „Oni dolje su daleko od dobra koliko zvijezde od dana. Vakat je gospodar sine. Na gospodarovim terazijama mjera je pravedna, a dunjaluk je varka što me otrovala punom čašom”. Smrt je zatim za njim zatvorila vrata ovog šarolikog svijeta što kao more zapljuskuje i nosi čovjekov život.
