Redakcija 110 GODINA OD ROĐENJA ALIJE NAMETKA
Alija Nametak je rođen 6. marta 1906. godine u „rasadniku darovitih ljudi“, u gradu Mostaru, a umro u Sarajevu 1987. godine.
Nekima je malo znani pisac, ali za one koji su se susreli sa njegovim stvaralaštvom – izuzetnim pripovjedačem, književnim povjesničarem i, kako to već biva, nepravedno skrajnutim, marginializiranim, osporavnim sudionikom naše kulturne scene.
Intelektualno profiliranje, započeo je u mektebu, nastavio u klasičnoj gimnaziji, pa na jugoslavistici i germanistici u Zagrebu. Dakle, osnovno školovanje i gimnaziju završio je u rodnom Mostaru, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je jezik i književnost.
Alija Nametak je znameniti bošnjački (bosanski), pisac, sjajan novelista, komediograf i urednik u brojnim časopisima „Novog Behara“ (1929. – 1945.), „Glasnika IVZ“, „Kalendara Musa Ćazim Ćatić“ (1930.) i „Narodne uzdanice“ (1933. – 1845.), saradnik u brojnim časopisima „Gajretu“ (1925.), „Književniku 1928“, „Vijencu“, „Preporodu“, „Prilozima za orijentalnu filologiju“, „Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena“, „Književnim horizontima“, „Analima Gazi Husrev–begove biblioteke“ i brojnim drugim.
Mnogobrojna su, ali među najpoznatija djela Alije Nametka su „Bajram žrtava“, „Dobri Bošnjani“, „Trava zaborava“, „Ramazanske priče“, „Tuturuza i šeh Meco“…
U toku Drugog svjetskog rata lektor je i intendant u sarajevskom Pozorištu, ispisujući priče i objavljujući ih, bavi se i folkloristikom, nekoć „zanemarljivom rabotom“, ali, pokazalo se, dragocijenom za otkrivanje usmenog umovanja, ponajprije bošnjačkog naroda.
Sklonjen od „razbošnjivača Bosne“ u biblioteku jedne od sarajevskih visokoškolskih institucija, Alija Nametak je, istihano, razabirao lirsko – epski vez narodnog stvaralaštva, ispisujući i svojevrsnu „literaturu srca“. Umirovljen, živio je do 1987. godine, preselivši se u 81–oj godini života u novi zaborav.
Tek 1991. godine biva predstavljen u Ediciji „Muslimanska književnost XX vijeka“ novelističkom zbirkom „Trava zaborava“, a radnja ovih životnih priča događa se na Rodimlji, selu stolačke općine gdje su njegovi imali imanje. Ovo je mjesto i nekropolit stećaka gdje je počeo Makov razgovor s kamenom…
A onda i 1994. godine u Cirihu posthumano mu je objavljena knjiga „Sarajevski nekrologij“. Dotad je bio svojatan, „tiskan“ ponajviše u Matici hrvatskoj, kroatiziran, „zaveden“ pod brojem 108 u „Pet stoljeća hrvatske književnosti“.
U te svrhe, analiziran je život i djelo Alije Nametka, kao hrvatskog pisca islamske vjeroispovijesti. Iako je njegov jezik visoko ocjenjivao – s razlogom – i Miroslav Krleža.
Nametkova proza, u poređenju sa djelima savremenika koji se uključuju u moderna evropska književna strujanja, djeluje nepopravljivo anahrono, ne samo u stilskom pogledu (njegovo pisanje trajno je obilježeno romantizmom i narodnim stvaralaštvom), već i u tematskom: on žali zbog propadanja starih oblika socijalnog života kojima je lično privrežen, i nastoji da obnovi tradicionalne patrijarhalne vrijednosti poštenja, pobožnosti, porodičnog sklada i uvažavanja autoriteta na kojima počiva (i) bosansko – muslimanski ethos.
Otud Nametkove novele vrve likovima koji u potpunosti zadovoljavaju kriterije. Sam po sebi bio je zanimljiv, pa nije nikakvo čudo što je pisao vrlo zanimljive i interesantne novele slijedeći onu tradicionalno – patrijahalnu liniju bošnjačke (bosanske) književnosti koja počinje od Safet – bega Bašagića, preko Edhema Mulabdića, Šemsudina Sarajlića pa sve do Alije Nametka, a koja svoju snagu i svoje korijene vuče iz tradicionalnog narodnog pripovijedanja, narodne pjesme, sevdalinke i epske bosanske (bošnjačke) pjesme.
Alija Nametak je jedan od najbošnjačkojih pisaca: po tematici, atmosferi, leksičkom fondu, etici transformiranoj u žar pripovijedanja. Uz Maka Dizdara, Skendera Kulenovića, Mešu Selimovića, taj literarni trijumvirat bošnjačke književnosti, koji je bio svojatan, milom ili silom srbiziran ili kroatiziran, i Alija Nametak je imao sličan usud. Ali, u njihovim stvaraličkim opusima Bosna je intenzivno živjela. Znano je da su „odbranu Bosne“ suptilno pomicali u svojim djelima. Alija Nametak u jednoj svojoj noveli ovako promišlja: „Kako to oni misle da smo svako zlo dobili s istoka? A sunce nam svako jutro dolazi s istoka. A naša vjera nam dođe s istoka! A zar nam Švabo nije došao sa sjevera i sa zapada?“
Duša – glavni „junak“ Nametkovih priča
Ako se otvori sehara u kojoj su Nametnikova (is)pisana djela i počnemo pažljivo da ih isčitavamo primjetit ćemo da je duša glavni „junak“ Nametkove pripovjedne proze. Iz mnogih priča progovara etički imperativ da se kroz život hodi ispravno i uspravno, da se „nikad ni uzdahom ne zaželi tuđe“, makar bili i „duranići“, uz piščevu zabrinutost što se „poštenje počelo pomalo iznositi na pazar“. I obiljem hipokoristika posijanih po sopstvenoj prozi Alija Nametak kao da strepi da se ne pozlijedi častan život. Na primjer: „suzica“, „imanjce“, „sumračak“, „bekčad“, „životinjica“. Ovakvom leksikom Alija Nametak se odaje kao pisac dobrote, duševnosti, postajući literarni advokat „dobrih Bošnjana“, kako je i naslovljena jedna od zbirki priča.
Alija Nametak je optuživan da je idealizator, „uljepšivač“ nekadnjeg muslimanskog svijeta, njegova patrijarhalnog mentaliteta i islamistike. Ali, antologijska priča „Laookom“, zbog koje je, čini se, Alija Nametak bio protjeran iz „ateističkih“ cvjetnjaka pripovjedne proze, opet je aktuelna, u stvari – ovo vrijeme ju je obistinilo.
Priča nastala 30–tih godina prošlog stoljeća, sa blagom dozom didaktizma, progovara o mladima koji su u „gostionicama pili prismačući u psovke“, dok među njima nije bilo autora „Laookone“, koji zaziva doba u kome će se „opet džamije okititi najljepšim ukrasom, ljudima, vjernicima“.
Alija Nametak kao da je doslutio: ovovremenost potpuno prevladava „bezvjernost novoga doba“.
I Edhem Mulabdić, vidjeli smo, hladno konstatirao da je bosansko–muslimanski svijet, sa svojim patrijarhalnim mentalitetom i islamskom etikom, osuđen na propast u sudaru s modernošću, i da je za to sam kriv jer odbija da se prilagodi.
Dakle, Nametkovo djelo, nije zazivanje minulih vremena nego pripovjedač, po Muhsinu Rizviću, žali „za pozitivnim moralnim i životnim vrijednostima, za čestitošću i ličnim poštenjem, za ravnotežom etičkih nazora, za skladnim odnosima među ljudima i razumjevanjem tuđih sudbina, za životnom sigurnošću i povjerenjem u budućnost“.
Zapravo, ako opet zavirimo u Nametkovu seharu (is)pisanih djela primjetit ćemo da je on pisac – moralne nostalgije.
Alija Nametak, naprimjer, nije bio samo prozaik već i pisac dviju komedija „koje su tokom rata uspješno izvođene, a onda zajedno sa kompletnim piščevim djelom iz sasvim neumjetničkoh razloga potpuno zabačene i zaboravljene… Kao da ih nema i kao da nikad nisu zasmijavale svijet“. (G. Muzaferija). Ključna riječ ovdje je „svijet“, u približnom značenju „svi ljudi“. S priličnom sigurnošću možemo ustvrditi da se u Nametkovim komedijama tokom Drugog svjetskog rata, kada su uspješno izvođene, mnogi uopšte nisu smijali: Srbi, Jevreji, hrvatski i muslimanski antifašisti, ukratko svi oni nad čijom je glavom visio mač Ustaške nadzorne službe, i od kojih su nove vlasti sistematski „čistile“ zemlju, ispunjavajući nadanja Nametkovog junaka Bećira Đulimana.
U noveli „Za obraz“, čiji je središnji motiv ispovijesti Bećira Đulimana, izbjeglice iz Hercegovine koji u zimu 1942. godine u sarajevskoj kafani „Pred imaretom“ (gdje je atmosfera opet neodoljivo podsjeća na pripovjedku „U bosanskoj kafani“ Zije Dizdarevića) priča svoju ličnu tragediju, kada su, koji mjesec ranije, u njegovu kuću u selu Dabar upali susjedi i pobili mu cijelu porodicu, on je na dvojicu koja su mu povukla kćerku da je siliju bacio ručnu bombu – jedino vatreno oružje koje je u kući imao – kojom prilikom je uz njih poginula i njegova Ajka. Na pitanje jednog gosta kafane „Zašto, po Bogu brate, ubi svoje dijete?“, Bećir Đuliman odgovara: „Za obraz!“ Kuliminacija njegovog pripovijedanja ujedno je i moralna pouka koju pisac daje svojim čitaocima: „Jah, braćo moja, sve za obraz, a obraz ni za što na svijetu!“
Ponos i skromnost su osnovne etičke vrline koje krase Nametkove junake koji su se napli u vrtlogu novog vremena kada propadaju stari obrasci i življenja za koje Alija Nametak ima puno razumjevanja i s puno tuge posmatra i slika rušenje tih starih patrijarhalnih odnosa.
Česta tema Nametkovih proza jeste propadanje plemićkih bošnjačkih porodica, odnosno lične sudbine njihovih pripadnika, u novim socijalnim odnosima koji su nastali provedbom agrarne reforme koja je te porodice dovodila često do prosjačkog štapa. Alija Nametak je pisac i hroničar onog dramatičnog i sudbonosnog vremena kada su se u Bosni i na leđima dobrih Bošnjana mijenjale civilizacije.
Alija Nametak je suosjećao sa svojim junacima i sam živio tešku njihovu i svoju sudbinu. Primarna odlika njegove proze jeste prepoznatljiva i upečatljiva islamska duhovnost.
Književno i životno djelo Alije Nametka malo je poznato našoj javnosti ponajviše stoga što je, zbog sudjelovanja u kulturnom i književnom životu u Sarajevu za vrijeme NDH, osuđen 1945. godine na petnaest godina zatvora od kojih je izdržao devet.
Ne može se znati koliko je novela „Za obraz“, u odnosu na druge aspekte autorovog sudjelovanja u javnom i kulturnom životu takozvane Nezavisne Države Hrvatske (NDH), pridonijela visini zatvorske kazne na koju su Aliju Nametka osudile, nakon oslobođenja, nove komunističke vlasti. Ovaj element njegove biografije se malo spominjao, zato što mu je cijela tematika „zločina komunističkog režima“ izrazito socijalno osjetljiva, i zahtijeva sistematski i produbljen pristup koji nadilazi posebnosti individualnih slučajeva.
Ovome treba prilaziti ne gubeći iz vida glavno pitanje kojim se bavimo u ovom poglavlju. Dakle, je li bosanski, (bošnjački), muslimanski subjekt jedini koji smije zahtijevati da književnici, historičari, sociolozi i politolozi prikazuju Nametkov svijet i život, njegovu prošlu i sadašnju praksu dobronamjerno i (ne)iskrivljeno?
