Redakcija Puno je toga iz naše bošnjačke baštine tokom vremena i ratova, svjesno i planski, zatirano i potirano, devastirano i lagerovano u vremenske ostave, ili sabijano u surgune tuđeg i neželjenog. A sve sa ciljem iživljavanja najplemenetijih izdanaka bosanskih i pokušaja navrtanja tuđom sortom, neželjenom, gorkom i nerodnom. Ali dođe srećom vakat, kada valja čupati iz dubine i otimati od davnina kulturne biljege i razasuto blago bošnjačko, koje će zaboravljenim sjajem danas, sutra, nanovo, da, kroz vremena i prostore razastre najfinije vezove duše bošnjačke.
U nizu ljepota što ih Bosna iznjedri, a vrijeme i ljubav prema ljepoti raznese po svijetu bijelome, svakako spadaju i umjetnički radovi u drvetu pa i u bosanskom, koji su trebali zasigurno postati jedan od zaštitnih znakova Bosne.
Od davnina poznato rezbarenje srećom sačuvano je kao jedno od najljepših bosanskih tradicija, svakodnevno bogateći novim sadržajima i kvalitetima.
Imamo vrhunskih umjetnika koji to rade u drvetu, daju mu dio sebe, svoje duše, što ostavlja snažan pečat ljepote i neprolaznosti, ali i veliki izazov i svakodnevni podstrek mladim rezbarima.
Nažalost, imamo i neizgrađen i dosta primitivan stil i način rada u drvetu, svašta i svačega, a ponajviše nekih ptičurina koje samo nisu prhnule sa štandova poređenih pored bosanskih cesta čekajući nekog kupca suvenira.
A opet imamo one koji to znalački prilagode umjetničkim tokovima, ostajući pri tom vjerni, islamskoj i bošnjačkoj tradiciji i kulturi. Mnogi su vlastodršci svojih radionica umjesto rezbarskih poslova prelazili na stolarske radove, a to je počelo da zatire bošnjačko – muslimansku tradiciju.
Na sreću neki su ostali dostojni svog posla i oni danas u svojim radionicama izrađuju kompletne enterijere za džamije, mesdžide, divanhane, musafirhane, sobni namještaj, zatim najrazličitije vrste ukrasnih predmeta i suvenira. Tu su izuzetno vrijedni kaligrafski rukopisi u drvetu poznatiji kao levhe.
Dakle, sve što ljudski um i mašta mogu zamisliti, ovdje se u stvarnost pretvara. Što bošnjačko oko vidi, to njegova rika uradi.
A što se tiče načina rada u drvetu, izvode se poznati stilovi: duborez, linorez, arapski stil, perzijski stil i kao vrhunac ljepote bosansku šaru. Sve, dakle, ovisi od želje naručioca. A kada je riječ o bosanskoj šari, dovedena je gotovo do perfekcije. Igra mašte i vještine stvorila je takvu ljepotu u kojoj satima duša može bez prestanka uživati. Najrazličitije preplitanje linija i oblika, ni najprobirljivijeg posmatrača ne može a da ne opčini i potčini svojoj magičnoj ljepoti.
Da se puno pažnje posvješuje umjetnosti i ljepoti, a kojom drvo treba da progovori – vidi se po tome što se za izradu koriste najplemenitije vrste drveta, sušene najmanje deset godina i to: orah, javor, mahagoni, kaučkovac, tik ebanovina, palisander, atrozis, itd.
Ovako strogim izborom moguće je da prirodne šare (godovi) drveta i utisnuta mašta umjetnika profunkcioniraju u svojoj ljepoti.
Možda je to jedinstveno prirode i mašte najbolje do izražaja dolazi kod peškina, koji je inače simbol bošnjačko – muslimanske tradicije. Peškuna kojega je kao upotrebni predmet imala svaka bošnjačka kuća, i bogata i siromašna.
I kada je već riječ o bošnjačkoj kući bilo bi vrlo interesantno za mlađe čitaoce opisati kako je izgledala, odnosno kako izgleda jedna bosanska soba.
Dakle, svaka bosanska soba ima udobnu i vješto urađenu sećiju na čijim se krajevima nalaze škarbije. Ispod je veliki peškin sa četiri ili šest malih peškuna. Tu su zatim ćošnjaci u različitoj izvedbi, te rozeta sa lusterima, razni rafovi, kredenac. Svakako tu još dolaze čekmedže ili sehare.
Interesantno je napomenuti da su čekmedže bile uglavnom namjenjene za ostavljanje vrijednosti i dragocijenosti koje ženik (mladoženja) daje porodici nevjeste. Tu se nalazi i vrijednost mehra (vjenčanog dara) u koji niko ne smije da dira.
U seharu se, međutim, ostavljaju dragocijenosti koje porodice nevjeste (snahe) daruju porodici ženika. Najveće tajne i najljepše ljubavi krile su se, dakle, nekada u čekmedžama i seharama. Bilo je to vrijeme domaćinsko, obrazili i sa porodičnim redom. Vrijeme u kome se znalo ko govori i šta govori, jer stajalo se iza svake izgovorene riječi. Vrijeme čednosti i nura na licima. Vrijeme u „maglama historije“ sakriveno.
I danas ima porodičnih muzeja u kojima se može uživati u izvornoj ljepoti bošnjačko – muslimanske tradicije. Među tim predmetima su: sinije, preslice, kredenci, tronošci, čekmedže, sehare, lehve, samo su dio prelijepog namještaja. Sve one kuće koje ovo imaju mogu se ponositi.
I nije neskromno i ovo na kraju reći, da, bude li se u vremenu što je pred nama pažljivije i odgovornije prišlo ovoj ljepoti i umjetnosti od strane relevantnih struktura u državi, bosanski namještaj biti će među najtraženijim u čitavom svijetu.
Poneki od nas Bošnjaka ponešto smo od toga ponijeli sa sabom u bijeli svijet, da bi mogli slušati govor bošnjačke duše urezane i u bosanskom drvetu…
