Redakcija 
Pisac ove zbirke pripovijedaka*, Dušan Đurović, rođen je 1901. godine, u selu Grliću kod Danilovgrada, u Crnoj Gori. Gimnaziju je pohađao u Podgorici, današnjem Titogradu*, a Filozofski fakultet završio u Beogradu. Između dva rata, do fašističke okupacije, živi u Sarajevu gdje radi kao profesor gimnazije. Za vrijeme rata živio je u Crnoj Gori i duže vremena proveo u talijanskim sabirnim logorima i zatvorima. Poslije oslobođenja zemlje vraća se opet u Sarajevo i zapošljava u jednoj novoj naučnoj ustanovi, Narodnoj biblioteci, gdje i danas radi.
Đurović se javio u literaturi 1929. godine i od tada je njegovo ime često prisutno u sarajevskim i crnogorskim književnim časopisima i novinama, a naročito je zapažena njegova saradnja u književnom podlistku beogradske ,,Politike’’, u kojoj objavljuje kratke, feljtonske priče. Ta spisateljska aktivnost omogućila je već tada da se za njegov rad zainteresuju izdavači, pa su mu, jedna za drugom, objavljene i nekolike knjige proze: zbirka pripovijedaka Među brđanima i Ljudi sa kamena i roman Dukljanska zemlja. U novom, poslijeratnom peridu, intenzitet Đurovićevog stvaralaštva nije ništa manji. Objavio je opet nove knjige: zbirke pripovijedaka Ždrijelo, Iverje, U senci brda i Priče o ženi, romane Pre oluje, Pod vedrim nebom, Zvezde nad planinom i Pitoma loza, kao i jedan dramski tekst, pogodan više za čitanje nego za izvođenje, dramu Njegoš. Za svoja djela Dušan Đurović dobio je više književnih nagrada (prije rata: nagradu za književnost Srpske akademije nauka i sarajevskog Društva prijatelja umjetnosti ‘‘Cvijeta Zuzorić’’, a poslije rata: godišnju nagradu udruženja književnika Bosne i Hercegovine i nagradu za životno djelo Savjeta za kulturu SR Bosne i Hercegovine.) Rezultati književnog djelovanja ovog pisca nisu ostali nezapaženi i izvan naše zemlje. Neke njegove pripovijetke prevedene su na više stranih jezika, a njegova zbirka pripovijedaka pod naslovom U senci brda objavljena je na ruskom i azerbejdžanskom jeziku, u Sovjetskom savezu.
Nije mjesto ni čas da se ovdje analizira, dublje i šire prikaže književni opus Dušana Đurovića, jer njegovo stvaralaštvo nije ni malo, ni ravnomjerno ni jednoznačno. Zato ćemo na ovom skučenom prostoru, u okviru mogućnosti koju nam daje jedna informativna bilješka, pokušati da damo osnovna obilježja i značaj njegovog umjetničkog stvaralaštva, s posebnim pogledom na izbor koji se u ovoj knjizi prezentira čitaocu. Odmah da kažemo — cjelokupno Đurovićevo književno stvaralaštvo (izuzevši nekolike pripovijetke iz sarajevske sredine) vezano je tematski i problemski, suštinski, da tako kažemo, za njegov rodni kraj, za malo ali u svakom pogledu veoma interesantno geografsko područje, za Crnu Goru; za njene klance i krševe, za njene krpice zemlje u ljutome kamenu, za njeno nebo i dušu, za njenu borbu, vječitu, neprestanu; projiciranu kao bol kroz tamu vijekova, onu što se vodila sa brojnim i bolje opremljenim, a ostrvljenim neprijateljem koji je, nemajući šta više da izgubi i dobije, i robio i žario i ubijao. Pa i kada je sa uskih i krvavih granica napadač ustuknuo ostajala je borba kao skoro jedini sadržaj i svrha egzistencije, makar se javila iz drugih potreba i u drugoj formi, u rvanju sa glađu i bolešću, sa žegom i mrazom; borba protiv zla, kako je jednom prilikom uočio i napisao predratni kritičar Jovan Kršić. Pisac, dakle, slika crnogorskog čovjeka u svjetlu koje pada na posebno značajne događaje: ratove, gladi, pomore, na sve pojave koje dolaze iznenada i poput epidemije i kataklizama ostavljaju duboke tragove na zemlji i ljudima. Jer, baš tada, u časovima najveće bijede, mraka i svakog drugog zla, koje se javlja u stotinama imena i oblika, kroz krize i katarze, iskrsavaju iz beznačajnosti i anonimnosti prave vrijednosti. Krvno vezan za tlo iz kojeg je ponikao, organski srastao s njim, on je uporan posmatrač i veoma pouzdan svjedok sukoba i razrešenja problema izraslih u jednom etnički kompletnom jezgru, ali i protagonist specifičnih etičkih shvatanja jedne patrijarhalne sredine koja će se kroz samoodbranu vinuti i do herojske veličine.
Ako bismo prihvatili ovu mudru narodnu i učenu sentencu kako ‘‘nužda zakon mijenja’’, onda bismo se po toj zdravorazumskoj logici zadovoljili i shvatanjem karaktera crnogorskog čovjeka, kao istorijski određenog, u vremenu datog i tako potpuno i objašnjenog. Međutim, mi ćemo radije poći za njegoševskim zanosom pisca: prihvatićemo njegovu apologiju borca, onog što kroz vječnu dramu borbe, u sizifovskom uzdizanju i padanju, nikada ne bolujući od kompleksa manje vrijednosti, stalno i uporno traži smisao svog optimizma i afirmiše težnju za pravdom, u kojoj je najvažnija, najistaknutija sloboda, sloboda njegove planine i njegovog neba, sloboda zemlje, kao jedino mogućeg preduslova i za slobodu ličnosti, pojedinca, Đurović je otkrio i objasnio u čovjeku o kome piše tu posebnu vrijednost — postojanje svijesti o nuždi i potrebi da se stvarnost izmijeni. Radi se, dakle, o revolucionarnoj kategoriji svijesti, bez obzira na moguće devijacije u kojima se mogla manifestvovati s vremena na vrijeme, u praktičnim potezima u kojima je primjenjiva.
Veliko etičko geslo čojstva i junaštva moglo je izravno naći svoju primjenu u velikim i dugim, permanentnim gerilskim ratovima, u oslobodilačkim pokretima i borbama, u toku manje-više jednoznačnih, jednako usmjerenih povjesnih tokova, u kojima je zajednički cilj podređivao sva posebna, osobena, lična pitanja, pa i najsudbonosnija, od čijeg je rješenja zavisila lična sreća ili nesreća jedinke. Kao i u Njegoševom remek djelu i Đurovićev je junak postizao svoj cilj kolektivnim naporom i kolektivnim dometom i koliki je bio njegov udio tolika je bila i njegova cijena i slava. (‘‘Ljudi na kamenu’’, u istoimenoj knjizi). Boreći se protiv raznovrsnih oblika otuđenja, crnogorski čovjek je tokom vijekova izgrađivao svoj posebni, osobeni moral, prirodni moral, koji je sadržavao u sebi najviše elemenata pravde jednake u svim vremenima i društvenim formacijama, ali i izvjesne posebnosti, uslovljene stalnom izolovanošću, nerazvijenošću proizvodnje i neprekidnom, borbenom mobilnošću (krvna osveta, ubistvo neprijatelja i kada rat ne traje, plijenidba itd.) Nacionalnim oslobođenjem postignut je glavni uslov za dezalijenaciju — osvojena je zavičajnost. Međutim, baš u ovoj fazi i dolazi do punog izražaja relativnost mogućnosti realizacije svakog programa. Ranije determinante, prvenstveno ona proizašla iz neprijateljskog okruženja, sada su iščezle, ali su došle nove, prouzrokovane novim socijalnim odnosima i razvitkom tih odnosa. Postepeno, jedna za drugom, raspadaju se nade i pokazuju kao promašenosti, iluzije. Stari moralni kodeksi, i pisani i nepisani, dovedeni su do apsurda – u novim uslovima, u vremenu stvaranja i afirmisanja vlastite države, vlastitog građanstva, vlastitog kapitala, jer on ne pozna ni brata ni bratsvenika, ne priznaje ni kućića ni odžakovića, ne priznaje parvenija, skorojevića. Kada tretira tematiku herojskog vremena, Đurović u novom vremenu neće da živi od mitosa, od prošlosti, on će, sudaren sa dobom u kome živi, široko otvoriti oči da mu ne bi promakao ni jedan detalj stvarnosti. On će, na primjer, lijepim nijansiranjem psiholoških stanja nesuđenih osvetnika osuditi krvnu osvetu kao anahronizam (proza „Osveta“ u knjizi Ljudi sa kamena); on će mračnim bojama, jednim karakterističnim detaljem — krađa zemlje koju noću na samaricama iz doline prenose u svoje posne vrtače naslikati stanje seljaka. („Ljudi sa Razvršja“ u knjizi Među brđanima); ili će, idući od slučaja do slučaja, uočiti i mnoge druge oblike jada u kome su se zatekli potomci junaka i hajduka Mandušića Vuka i Vuka Mićunovića; striko Ilija u momentu kada mu nekakva nevidljiva i nezajažljiva aždaja koju nazivaju bankom otima jedinu i divnu livadu, iako mu je nisu mogli nikada oteti ni Turci ni silnici („Rama“ u zbirci Među brdima), Milena Vodopija i njena majka u nemoći pred Ostojom Čuturilom koji monopoliše meljavu žita i od nekada slobodnih gorštaka stvara nadnjičare-robove („Gospodar vodenica na Zeti“ u istoj knjizi), Krnići, golaći sa brda, preobraženi u tucače kamena na drumu u pobuni protiv čudnog dušmana — mašine koja im uzima hljeb („Ljudi“, ista knjiga), Ilija Savić, mali činovnik, blagajnik preko čijih ruku protiču milioni, a on nije u stanju da izdržava porodicu, ali ni da ukrade („Izdanak“ u zbirci Među brđanima).
Jedna od ovakvih pripovijedaka Dušana Đurovića u kojima je primarna socijalna nota, ostaće u trajnom sjećanju čitalaca. Po njenom naslovu („Crna Gora“ u zbirci Ljudi sa kamena) očekivalo bi se da će pisac dati jedan prilog više epskom opjevavanju patrijarhalne i junačke Crne Gore. Međutim, on daje njeno naličje, upravo jedno novo, istinsko lice zemlje, čime ponovo i veoma snažno razbija u paramparčad legendu, podrijavanu od praznog režimskog nacionalizma i stavljanu kao š t a f a ž u kako bi se sakrila crna stvarnost. U jednoj olujnoj noći, priča nam pisac, putuju automobilom kroz mećavu tri putnika. Jedan od njih, onaj po čijoj se spoljašnjosti ne može zaključiti ko je, umire na putu, na zaprepaštenje njegovih saputnika. Zavijani automobil pokreću seljaci koji su stigli iz mraka da pomognu ugroženim, bez traženja i molbe, ne očekujući od toga nikakvu nagradu iako i sami stavljaju život na kocku. Ranije vođena diskusija o negostoljubivosti jednog kraja time je jednim očiglednim primjerom završena i demantovana. Ali, fabula nije iscrpena. Animozitet koji je ranije izbijao iz svakog pokreta prema trećem putniku, hladnom, nijemom, mrtvom, sada jenjava, i za vrijeme tog napornog, neopisivog, ludog putovanja, to mrtvo, neugodno i neugledno, ledeno tijelo mrtvaca što se nemoćno klati između dva putnika u kolima, provocirajući svakovrsne jezive asocijacije, sada kao da oživljava, kao da postaje toplo, drago, prijateljsko. Susret sa seljacima pomogao im je da krenu dalje, ali on je značajniji od toga, on im je vratio vjeru u ljude. Iz tog novog saznanja niklo je i novo osjećanje — bol zbog nesvakidašnjeg događaja, smrti koja je došla na ovako čudnovat i svirep način. Ova konstatacija bila bi dovoljna, kao uzrok i razlog da pisac svoju priču i završi. Ali, on nas ponovo vodi dalje, u stopu sa životom. Na jednoj etapi beskrajne snježne ceste motor je ponovo stao, ovog puta zbog nestanka benzina. Zahvaljujući toj nezgodi pisac će biti u stanju da nam ispriča sudbinu mrtvaca. Naime, putnici sa šoferom odlaze do obližnje kuće u kojoj se nazire svjetlo. Starac i jedna žena savladavaju hladnoću ložeći neprestano vatru. Starac pristaje da ode u grad koji nije daleko i donese benzin da bi putnici mogli da krenu. Ali, kada je došao, on, obuzet sumnjom i slutnjom, zaviri u kola da vidi kakav se to mrtvac nalazi u njima. Saznanje je bolno — to je njegov sin o kome je ranije pričao. Jedno vrijeme se izdržavao od šverca duhana, ali kada su ga financi upoznali morao je da ode „u svijet“, negdje u Bosni, na neku pilanu da bi mogao da živi i izdržava starce. Svega dva puta se javio i, eto, sada se vratio, i go i bos, mrtav! Eto, takva je danas sudbina crnogorskog čovjeka, takva je danas legenda Crna Gora, hoće da naglasi pisac.
Naveli smo nekoliko karakterističnih pripovjedaka iz Đurovićevog međuratnog stvaralaštva, ne ulazeći u osobine stila, jezika, metoda, ne upozoravajući na izvjesne specifične odlike i nedostatke te proze. Te i takve pripovjetke čine glavninu izbora koji čitalac ima u ruci. U ovoj knjizi Đurović je, sredstvima direktne i oštre analize, naslikao svoje vrijeme, svoje savremenike, svoju Crnu Goru , onakvu kakvom ju je on video i osjetio — ponovo zarobljenu zlom, njene ljude prevarene u vjekovno njegovanoj nadi, opterećenu i patiniranu jednom legendom, rezapetu jednom etikom koja je dovedena u stupicu, u paradoksalan položaj. Iako rezigniran, pisac nije do kraja izgubio vjeru u otpornost i moralnu snagu svojih gorštaka, koja neće biti slomljena ni apokaliptičnim fenomenima modernog vremena (bankama, mašinama, beskrupuloznim grabežom svake vrste) što potkopavaju i ruše njihove predstave o slobodi i pravdi u vlastitoj zemlji za koju su se borili, mišlju i krvlju. Vjeru u ponovnu genezu ljudskih vrijednosti pisac je nedvosmisleno nagovijestio, iako neodređeno i mutno, a ta vjera je oživotvorena i opravdana kasnijim događajima u kojima su Crnogorci ponovo pokazali šta hoće i šta mogu, o čemu je i Đurović rekao ponešto, a što u literaturi treba da se afirmiše snagom novih talenata i novim sintezama. Naravno, u Đurovićevom književnom opisu ima i drukčijih sadržaja i ideja, njegov prozaistički mozaik je obojen (kao narodna tkanica u kojoj je crna boja ipak dominantna). Za ovu priliku iz tog mozaika su izvučene one osnovne osobine koje mogu da najvjernije i upečatljivije predstave jedno vrijeme i njegove ljude. O toj raznovrsnosti čitalac će se najbolje informisati ako se direktno upozna sa Đurovićevim djelom.
Mak Dizdar
Bilješke:
Dušan Đurović: Ljudi sa kamena, Svjetlost, Sarajevo – 1965. Biblioteka: Džepna knjiga.
Mak Dizdra je ovaj tekst napisao 1964. godina kada se današnja Podgorica zvala Titograd.
