Redakcija Dan maternjeg jezika
“Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem’ i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.” (Mak Dizdar)
“Neka oprosti gospođa Evropa, ona nema spomenika kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike. Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Evropa, samo Bosna ima spomenike, STEĆKE. Šta je stećak? Oličenje gorštaka, Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj.” Miroslav Krleža (1960).
Riječ Bosna za mene ima posebno značenje. To je, možda, mala država u jugoistočnom dijelu Evrope, ali nju čine velika, hrabra i poštena srca njenih ponosnih stanovnika. Kroz nju su prošle mnoge kulture i mnogi običaji, od Istoka do Zapada, mnogi su narodi u njoj se: bunili, mirili, voljeli i ubijali, ali ona je na kraju postajala jača. Svoju slobodu je plaćala krvlju, ali rijetko kad je bila slobodna. Mnogi ratovi su potresali Bosnu, a djeca i nevini stanovnici su plaćali tuđe greške svojim životima. Ona nam je ostavljena u amanet i mi ćemo je braniti od svakog zla svojom krvlju i životima. I kada te neko sa prezirom upita ko je ta Bosna, gdje je ta Bosna?
Ti mu sa ponosom reci:
“Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna od sna”
Bosna ima Bosanaca.
Kad Bosanac liježe na počinak
On polako glavu spušta na zemlju
Da zemlju ne povrijedi.
Bosna ima majku.
Majka se popne na brdo iznad pruge
Pa mahne mašinovođi.
Majka mahne masinovođi, a lokomotiva vrisne. (Nedžad Ibrišimović)
Često se kaže da je upravo po jeziku čovjek čovjekom. Jezikom izričemo sve svoje misli i osjećaje, jezik nam je prenio znanja i dostignuća naših predaka, u jeziku će nas naslijediti naši potomci. Jezik je najdragocjenija tekovina čovječanstva, ali kako je čovječanstvo u stvarnosti mozaik naroda s vlastitim povijestima i kulturama, tako je i ljudski jezik predstavljen u stvarnosti mozaikom narodnih jezika. Zato je svakom narodu njegov jezik svetinja. I pojedincu je materinski jezik svetinja, on mu je kao pupčana vrpca koja ga povezuje s vlastitim narodom. Možemo reći da je materinski jezik čovjekovu duhu domovina, gdje god čovjek živio, na domaćem tlu ili u tuđini. (Dalibor Brozović)
21.2. nije sasvim običan datum. To je Dan maternjeg jezika. Bosna ima Bosanaca, Bosna ima majku, Bosna ima kuću, Bosna ima i svoj JEZIK-BOSANSKI!
Briga o maternjem jeziku je veoma važna. Jezik se razvijao uporedo sa razvijanjem društvene zajednice. Kod mladih je potrebno razvijati ljubav prema jeziku, jasnost i preciznost. Jezik se bogati i usavršava čitanjem. Također, trebamo da vodimo računa o tome da nam ulični žargoni ne narušavaju ljepotu jezika! JEZIK je duša jednog naroda. Narod koji izgubi riječ, nije više narod. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi posvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju riječ svojega jezika. Vladari se mijenjaju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju. Ljudi mogu da žive u slozi i ljubavi, ali njihovi jezici će ratovati. Kada se dva jezika izmiješaju, to je kao rat. Dok se oba čuju podjednako, borba je ravnopravna.
Bosna je od samih početaka svoga postojanja bila izložena raznovrsnim utjeajima. Nalazila se na raskrsnici evropskih i vanevropskih civilizacija, religija i država. Takav njen položaj uvjetovao je i početke rane pismenosti. Prvi pisani spomenici na bosansko-humskom tlu potječu s kraja X ili početka XI vijeka. Na osnovu njih samih ne može se utvrditi ranija pismenost i vrijeme u kojem počinje književni rad na ovim prostorima. Među svim spomenicima bosanskoga jezika najveći značaj imaju Humačka ploča i Kulinova povelja. Oba ova spomenika su značajna ne samo za sam bosanski jezik, već i za širi srednjojužnoslavenski dijasistem. To su najstariji pisani spomenici na čitavom južnoslavenskom terenu. Humačka ploča je natpis na kamenu s kraja X ili početka XI vijeka, najstariji pisani spomenik na prostoru zapadno od Makedonije. Kulinova povelja napisana je 29. augusta 1189. godine i upućena Dubrovčanima. Njome ban Kulin dopušta svojim primorskim susjedima slobodno kretanje po Bosni i garantira im punu sigurnost, pozivajući na prijateljstvo i međusobno povjerenje. Međutim, pravi počeci bosanskoga književnog jezika javljaju se u jednom posebnom vidu originalnog stvaralaštva u srednjovjekovnoj književnosti Bosne i Huma. To je epigrafika, tj., natpisi na kamenu. Nema slavenske zemlje niti jezika koji ima toliko natpisa na kamenu kakav je slučaj sa Bosnom i Humom. Umjetnost stećaka, pa tako i njihova pismenost na bosančici, razvija se i traje u vremenu od XIII do XVI vijeka. Na epitafima stećaka uočljiv je visok stepen ujednačenosti u prisustvu zapadnoštokavskih osobina.
Postoji mnogo podataka koji svjedoče o postojanju BOSANSKOGA jezika. Zbog toga ga trebamo čuvati i gajiti! Maternji je jezik blago prema kojem se svaki čovjek mora odnositi s ljubavlju i poštovanjem. Maternji jezik označava put ljudskog bića i pomoću njega ono ulazi u društvo i postavlja temelje razvoju svojih intelektualnih sposobnosti. Održavanje i njegovanje jezika potreba je svakog društva. Treba više da radimo na podizanju jezičke kulture i pismenosti u čemu škola mora da ima značajnu ulogu. Prije svega, jezik je izuzetno važan, on nas oblikuje kao ličnost, on je ono naše duhovno središte i uporište, on je naša suština, suština našeg bića. Zato ga svakodnevno trebamo njegovati, ne samo u nastavi bosanskoga jezika i književnosti, nego uopće. Svako ima pravo na upotrebu maternjeg jezika kao ispunjenje potrebe njegovog očuvanja.
