I
Nauka je isticala da u ranom formiranju i etničkom istovjećenju naroda bitnu ulogu imaju dva faktora: država kao teritorijalno zasnovan i organizaciono utvrđen savez plemena, i jezik kao sredstvo međusobnog saobraćaja i povezivanja. Smisao ovog uvodnog izlaganja je da iznese činjenice o imenovanju Bosne, Bosanaca i njihova jezika u izvanbosanskim povijesnim, geografskim, leksikografskim i drugim znanstvenim djelima i napisima, te u književnim i kulturnohistorijskim izvorima do vremena preporodnih pokreta u nas u XIX stoljeću, uz komparativno ukazivanje na etničko označavanje naroda, posebno muslimanskog, unutar bosanske regije i granica Osmanskog Carstva. Sve s ciljem da se vidi kako je, zapravo, drugi svijet, onaj evropskog civilizacijskog kruga, sudio o Bosni, kako ju je doživljavao i kakve je predstave imao o njenoj državno-povijesnoj, geopolitičkoj i jezičko-kulturnoj cjelini.
O ranom jezgru bosanske države zasvjedočio je još Konstantin Porfirogenit oko 950. godine u poglavlju ”O Srbljima i zemlji u kojoj sad stanuju”, on nadodaje oblast Bosonu, sa nastanjenim gradovima Katerom i Desnekom, koja se u to doba historijski prostirala od Lašve do Drine, što govori o organiziranom okupljanju slavenskih rodova i plemena, da bi daljni razvoj u toku XI i XII stoljeća, osobito u doba vladavine bana Kulina, potvrdio Bosnu kao državu (Dr Muhamed Hadžijahić: Od tradicije do identiteta, Geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, Sarajevo, 1974.). Naporedo s time upotrebljava se i ime vezano za pripadništvo Bosni, i bosanski etnikoni za predmete njene materijalne kulture. Ime Bošnjanin prvi put se spominje u carskoj tituli Manojla Komnena 1166. godine (Ibidem, 16. strana).
U srednjovjekovnom Dubrovniku od kraja XIII pa do u XV stoljeće sreću se nazivialla bosnese, ad modum bosnesem, ad ritum bosnesem; za ratno oružje, sentus bosniensin, spata di Bosna, te nazivi za bosanske tepihe, parfe i razni nakit (Ibidem, 16. strana). U najstarijim dubrovačkim hronikama, bilježenim oko 1380., čiji prvobitni tekstovi vode u prvu polovinu XII stoljeća, spominje se ”bosanski kralj” Radoslav, a za njegova unuka, koji je rođen u Rimu, kaže se da je bosanskog koljena – de stirpe Bosnese (Ibidem 18. strana). U djelu Skazanie izjavljenno o pismeneh, koje je nastalo između 1423. i 1426., Konstantin Filozof, naporedo sa bugarskim, srpskim, slovenskim, češkim i hrvatskim, spominje i bosanski jezik: uz ruski jezik, koji je bio osnova, ovi jezici su, po njegovom mišljenju, pomogli kada su Ćirilo i drugi ”dobri muževi” oformili staroslavenski jezik (Ibidem, 27. strana). Najzad, godine 1436. piše kotorski notar da je mletački knez u Kotoru kupio djevojku ”bosanskog roda i heretičke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu” (Dr Aleksandar Solovjev: Trgovanje bosanskim robljem do god. 1661. – Glasnik Zemaljskog muzeja, 1946.)
U to doba, od XIV stoljeća, trajući sve do u XIX vijek, začinje se i jedna, znanstveno neodrživa, ali karakteristična i raširena teorije koja je porijeklo Bošnjaka izvodila iz tračkog plemena Besa. Nju nalazimo još u starog bosanskog hroničara Milića Velimislića, čije izvode donosi Lukarević, a šire je izlaže Mavro Orbini u djelu Il regno degli Slavi, 1601. godina, ističući da se Besi protjerani iz Trakije od Bugara, naseliše između Save, Drine i Jadranskog mora, te se prevojem vokala u imenu prozovu Bosi, dajući tako ime i zemlji – Bosna (Hadžijahić, 31. strana). Od starijeh pisaca ovu teoriju zastupaju Bonfini (umro 1503.), Munster (1552.), Tubero, Cerva, Bomman, Franjo Glavinić (umro 1652.), Kačić i Androšević, a uz nju pristaju u novije doba E. Pricot de Sainte Marie, Abel Lukšić, Filip Lastrić, Salih Muvekit te Anto Knežević (Pad Bosne, 1886.), (Ibidem, 31. strana).
U evropskom znanstvenom svijetu i knjigama izdanim na slavenskom Jugu, ali izvan Bosne, traje neprekinut kontinuitet njena imena i naziva njena jezika i pisma još od vremena njene državnosti, oslikavajući zapravo taj tradicionalno-državni i suvremeno etnički kulturni identitet Bosne, koji je u evropskoj svijesti egzistirao i poslije 1463. godine kada je ona pala pod osmanlijsku vlast, iako su mu politički nosioci bili Bošnjaci koji su prihvatili islam. Tako se godine 1530. kaže za jednu ispravu Petra Kružića da je bila pisana ”bonsnesibus literis” (E. Larskovski: Monumenta habsburgica, L. M. S. H. S. M. 35, Zagreb, 1894.). Sredinom XV stoljeća, u šesnaestom poglavlju svoga geografsko-historijskog djela De Europa, Enea Silvio Piccolomini, kasniji papa Pio II, piše slijedeće: Poslije Albanije slijede ilirska plemena; taj soj ljudski naziva naše doba Slavenima i Bošnjacima, drugi ih opet zovu Dalmatincima, Hrvatima, Istranima i Kranjcima (citirano prema: Dr Ferdo Šišić: Biskup Štrosmajer i južnoslovenska misao, Beograd, 1932.). Drugi, nešto kasniji izraz, oko 1470. godine, odnosi se također na Bosnu: bizantijski historičar Laonik Halkokondil naziva bosanskog kralja Tvrtka II Tvrkovića vladarem Ilira (Ibidem). A u predgovoru Novom zavjetu, koji su južnoslavenski protestanti štampali glagoljicom 1562. godine u Urachu, piše slijedeće: ”Jesmo li s time našim tumačenjem svim slavenskoga jezika ljudem služiti hoteli, najprvo vam Hrvatom i Dalmatinom, potom takajše Bošnjakom, Bezjakom, Srbljanim i Bulgarom. (Matija Murko: O prijethodnicima Ilirizma, Nova Evropa, 1920.). U djelu Jeronima Megisera Thesaurus polyglottus, izdanom u Frankfurtu na Majni 1606. i 1613. godine, spominju se dijalekti dalmatinski s dubrovačkim, zadarski, rabski, srpski, hrvatski, istarski, kraški ilirski, bezjački te slovenački, ali izričito i bosanski. (V. Putanec: Leksikografija, Enciklopedija Jugoslavije, V, 1962.).
I pisci stare stare hrvatske književnosti u Dalmaciji stavljaju Bošnjake naporedo uz druge južnoslavenske narode. Na početku XVI stoljeća u Molitvi suprotiva Turkom Marko Marulić daje Bošnjacima mjesto uz druge narode zaslužne u borbi protiv Osmanlija: ”Boj su bili š njima Hrvati, Bošnjaci, Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci” (Marko Marulić: Judita, Suzana, pjesme, Zagreb, Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1970.). Na prelazu iz druge u treću deceniju XVII stoljeća, Ivan Gundulić u Osmanu, pored isticanja pojedinih Bošnjaka, spominje i skupno učešće bosanskih junaka u hoćimskoj bici: ”Na konjijeh sve Bošnjaci, / sjahu svijetlo odjeveni, / zatočnici hrli i jaci, / i konjanici sve hrabreni (Ivan Gundulić:Osman, Zagreb, 1964.). Ivan Tomko Mrnavić 1626. smatra da za reformu hrvatskih obrednih knjiga treba naći ”u Iliriku osobu koja je vešta čitavom jeziku zemlje sa svim narječima i djelimičnim razlikama i koja posjeduje ne samo potrebne knjige nego također i savjetnike, najmanje četvoricu, i to jednog Dalmatinca, jednog Hrvata, jednog Bosanca, i jednog Makedonca ili Srbina” (Fermendžin: Listovi – Starine, XXIV, 1981.).
I dok se u djelima ove stare hrvatske književnosti humanizma, renesanse i protureformacije razlikovanja Bošnjaka koji su prihvatili islam od onih drugih koji su ostali u svojoj vjeri – vrši po imenu ili po kontekstu radnje u kojoj su se pojavljivali, imamo slučajeva da se precizna identifikacija Bosanskih Muslimana počela vršiti u notarskim dokumentima dalmatinskih gradova od vremena kada su oni počeli nalaziti interes u trgovini sa kršćanima, čak i onoj prekomorskoj. Dok je posle 1463. godine sa nestankom bosanske države sve što je od proizvoda pristizalo iz Bosne u Dalmaciju nazivano ”cose turchesce”, a ljude iz turske Bosne također imenovali ”Turcima”, stotinjak godina kasnije jedan dokumenat iz Zadra, sačinjen 25. maja 1568. svjedoči da se počelo prihvatati razlikovanje islamiziranih Bošnjaka od Turaka. Šestorica trgovaca, Hadži Memi, Jusuf, Alija, Kara-Oruč, Hasan i Ferhat, upisani su tada, možda i na svoj izričit zahtev kod notara kao ”Mossolmani di Bossina” (Marko Šunjić: Massolmani di Bosnia, Prilozi instituta za istoriju, Sarajevo, 1967.). To je bilo isticanje svoje posebnosti u smislu dvostrukog odnosa u Bosni i Turskoj Carevini: prema istovjernim Turcima – etničke; prema inovjernim Bosancima – vjerske.
Ali u pogledu jezika, naziv u knjigama i dokumentima i u Bosni i izvan nje, ostaje isti: ”bosanski”. Bartol Kašić, porijeklom čakavac, godine 1640. u predgovoruRituala koji je štampan u Rimu, govoreći o jezičkom i pravopisnom jedinstvu, kaže: Jeri svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali, Hervat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Serbljin” i odlučuje da u svome Ritualu ”bosanski upiše riči”, bez ozbira da li će ga ostali razumjeti. (Vatroslav Jagić: Iz prošlosti hrvatskoga jezika, Zagreb, 1948.). A Jakov Mikalja u djelu Blago jezika slovinskoga (Thesaurus lingue Ilyricae), tiskanom 1649-1651. u Loretu i Ankoni, ističe kako ”i u ilirskom jeziku ima mnogo i različitih načina govora, ali svako veli da je bosanski jezik najljepši, radi čega bi svi ilirski pisci morali nastojati da njim pišu” (Ibidem). Evlija Čelebija, putujući kroz Bosnu u XVII stoljeću, naziva ga ”jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda” i kaže: ”Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove Bošnjaci – ”Bošnjak”. Samo draže im je kad se kaže Bosanci – ”Bosnevi”. A u stvari to su samo dva različita naziva za isti pojam: arapski – Bosnevi, i turski – Bošnjak. ”Kao što je čist njihov jezik, – nastavlja on, – tako su, zaista, i oni sami bistri ljudi, koji sve ispravno prosuđuju. Jezik im je blizak latinskom” (Evlija Čelebija:Putopis. Odlomci o južnoslovenskim zemljama, Sarajevo, 1979.) – ističe on slično Hevaiji, što nije ni čudno jer je poznavao njihov rječnik. O tjelesnim i moralno-psihičkim osobenostima naroda Bošnjaka, govori još jedan istočni pisac XVII stoljeća, Šuuri Hasan-efendija, rodom iz Aleppa, u svome perzijsko-turskom rječniku Ferhengi Šuuri (Lisanul Adžem ili Nevalul-fudala): ”Bošnjaci su poznati sa svojom blagosti i dostojanstvom; znanje, ispravno razumijevanje, zdravo razmišljanje, vjernost i povjerljivost, njihova su svojstva. Njihovi robovi i robinje poznaju se po lijepom izgledu i uslužnosti. Polet im je velik i visok, a imaju udio i u časti, slavi i državničkim položajima. Narav većine njih naginje dobrotvornim djelima i prima lijepa djela i dobre poslove” (Mehmed Handžić: Šuuri o Bošnjacima, El-Hidaje, 19-20.).
Na početku XVIII stoljeća stoji djelo Pavla Rittera Vitezovića Bossna captiva (1712.) ”o zauzetoj i zasužnjenoj Bosni” koju on smatra ”srcem Ilirika” (Ljubomir Stojanović: Život i rad Vuka Stefanovića Karadžića, Beograd, 1924.), izražavajući oslobodilačku težnju južnoslavenskog zapada i kršćanske Evrope čitavo jedno stoljeće, i više, prije ilirskog pokreta. A dvije godine nakon toga, Jakov Pejačević u knjizi Veteris et novae geographiae compendiosa congeries (Zagreb, 1914.) daje geografski i povijesni opis Bosne i njenih gradova, kao kraljevstva koje je dobilo ime po rijeci Bosni (Muhsin Rizvić: Između Vuka i Gaja, Oslobođenje, Sarajevo, 1989.). U oblast ovih ranih izvora XVIII stoljeća, koji u ovkru ilirskog obuhvata podrazumijevaju i Bosnu, spada i Lexicon Latinum interpretatione Ilyrica, Germanica et Hungarica locuplex Andrije Jambrešića, izdan 1742. u Zagrebu, u kome pod riječju Illyricum, Illyrium, Illyria, piše da je to ”veliko slavensko carstvo, kraljevstvo, koje vu sebi več kraljevstvih, kakti Horvatsko, Dalmatinsko, Bosansko, Bogarsko, Srblinsko, sadašnje slovensko e-c zaderžava”. Ime Illyrus i Illyrius se u njemu objašnjava kao ”ilirijanec”, iliti Slovenec, Horvat, Dalmatin, Bošnjak e-c”. A za slavenski ili ilirski jezik se kaže da se od davnina govori u južnoslavenskim zemljama, koje pojedinačno navodi, a među njima i u Bosni, te da je čak i kod Turaka počašćen kao dvorski jezik (Navedeno prema: Dr Fedro Šišić). A već je Andrija Kačić Miošić u svome Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga 1756. govorio o narodnim pjesmama ”koje općenito pivaju Dalmatini, Bošnjaci, Ličani i ostali od slovinskoga jezika narodi” (Dr Đuro Šurmin: Povijest književnosti hrvatske i srpske, Zagreb, 1898.) dok u naslovu ”Korabljice” (Mleci, 1760.) on izričito i kaže da ju je ”prinio iz njiga latinskih, talijanskih i kronika Pavla Vitezovića” ”u jezik bosanski” (Hadžijahić, 28.)
Uporedo sa drugim slavenskim i južnoslavenskim jezicima spominje bosanski jezik i Matija Antun Relković, dok Alberto Fortis jezik naziva ilirskim i morlačkim, a na jednom mestu i bosanskim. Ovaj naziv upotrebljavaju i slavonski pisci Ivan Grličić i Matija Katančić, koji 1831. za svoj prjevod Svetog pisma kaže da je ”u jezik Slaveno-Illyricski izgovora Bosanskog prinesheno” (Ibidem). Godine 1777. izdao je Baron von Hocenshausen u Osijeku knjigu Illirien u kojoj se ”pod Ilirima smatraju stanovnici /…/ Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Bosne, Srbije i Bugarske” koji ”svi govore jedan temeljni jezik” (Dr Franjo Fancev: Dokumenti za naše podrijetlo hrvatskog preporoda, Građa za povijest književnosti Hrvatske, 1933.). A dvadeset godina kasnije Jožef Šipuš u svojoj knjižici Temelj žitne trgovine izdanoj 1796. u Zagrebu, govoreći o jeziku u funkciji trgovačkog sporazumevanja, ističe da tim ”našim jezikom” govore i Horvati i Slavunci, i Srblji i Muselmani i Dalmatini, ali da ga treba urediti tako da se odredi jedan ”dijalektuš koga vsaki u pisanju knig držati bi se moral”, jer mnoge stvari svaki od njih drukčije naziva, a također, ”mnogim stvarima imena nejmamo”. On uočava da iste predmete, zapravo odivo i ruho, iz pojedinih južnoslavenskih oblasti drukčije naziva ”u starom (h)adetu živući jošter horvatski i slavunski paur”, koji to odivo i ruho kupuje, a drukčije ”Slavunac i Srljin, kome ono ruho žena njegova odkiva”. ”Onaj primi ime od mire, (h)alata ili odiva onakovo kakovo mu njegov trgovac dokazuje. Onaj u nekojima kako ga prilika svog jezika volj negdašnji vlastitelj i sadanji, a u strani pako komšija Muselmanin, volj njegova mati i žena naučila jeste, zato dovoljan uzrok vidi se, ako jednako odilje drugačije zove i uspita” (Jožef Šipuš: Temelj žitne trgovine, Zagreb, 1796.).
Nešto ranije, također tokom XVIII stoljeća, u svome znamenitom Pismu Haralampiju iz aprila 1782., slijedeći ideje zapadnog prosvjetiteljstva i izražavajući vlastita etno-jezična iskustva, Dositej Obradović je pisao o jeziku kojim ”žitelji črnogorski, dalmatinski, hercegovski, bosanski, servijski, horvatski, slavonijski, sremski, bački i banatski (osim Vlaa)” govore, ”ne isključavajući ni same Turke Bošnjake i Ercegovke, budući da zakon i vera može se promeniti, a rod i jezik nikada”. ”Bošnjak i Ercegovac Turčin on se Turčin po zakonu zove, a po rodu i po jeziku, kako su god bili njegovi čukundedovi, tako će biti i njegovi posljednji unuci: Bošnjaci i Ercegovci, dogod Bog svet drži”, nastavljao je on, uočavajući u nazivu ”Turčin” za slavenske muslimane vjersku sadržinu. I objašnjavao dalje, razlikujući tursko podaništvo i državljanstvo od narodnosti: ”Oni se zovu Turci dok Turci tom zemljom vladaju, a kako se pravi Turci vrate u svoj vilajet otkuda su proizišli, Bošnjaci će ostati Bošnjaci, i biće što su njiovi stari bili” (Dositej Obradović: Dela. Narodno delo, Beograd, 1932., strana 5,Pismo Haralampiju – Slično ovom Dositejevom shvatanju Matija Mažuranić je kasnije, 1840. pisao: ”Naši ljudi svakoga iz Turske zemlje zovu Turčina, kao što i turci nemačkoga podanika svakoga zovu Švabom”. Na drugom mestu, što se tiče ”bošnjačkog” jezika tako imenovanih i shvaćenih ”Turaka” on kaže: ”Pravoga turskoga jezika se manje čuje u Bosni nego u Srbiji; jerbo ga u Srbiji čaršilije smatraju kao nekakav izobražen jezik, i zato svaki varošanin govori turski. A u Sarajevu ima dosta agah, koji ne znaju nego bošnjački. I premda paša sarajevski dobro znade turski, arapski i arnautski, zato mu ipak nije drago, da tko pred njim turski razgovara. Ako mu tko po turski što kaže, on uvek bošnjački odgovara i kaže ”da je naš slavni bošnjački jezik od svih najlepši na svetu” /Pogled u Bosnu, Zagreb, 1938./).
U evropskoj leksikografiji ”ilirskoga” jezika nastavlja se obuhvat pojedinih južnoslavenskih zemalja. Tako Josip Voltić (Voltiggi) u predgovoru svoga djelaRicsoslovnik iliricskoga, italianskoga i nimacskoga jezika, izdanog u Beču 1803. ističe: ”Nema nijednog naroda, nijednog jezika koji se toliko prostire i obuhvata toliko samih dijalekata kao što je ilirski, jer Albanija, Dalmacija, Dubrovnik, dio subalpinske Istre, Hrvatska, Bosna, Slavonija, Srbija, Raša, Bugarska, sve do Carigrada, veliki deo Ugarske, Moravska, Češka, Šleska, Poljska i Rusija i donji krajevi protežući se na kraj sjevera, i uzevši sve u jedno, i po porijeklu i proširenju, imaju isti jezik i običaje, a u najstarije se doba to područje zvalo Illyricum” (Navedeno prema djelu Viktora Novaka: Vuk i Hrvati, Beograd, 1967.). Jedno desetljeće nakon toga, 1814., kanonik Marko Mahanović u knjiziObservationes circa Croaticam Orthographiam, navodeći Kopitara sa tradicionalnim pokrajinskim razlikovanjem dijalekata, među kojima je i bosanski, piše slijedeće: ”Illyricam denuo in particulares dialectos: Bulgaricam, Servicam, Bosnensem, Slavonicam, Dalmaticam, Raguzanam subdividit” (Dr Franjo Fancev). U predilirskoj dokumentaciji prvih decenija XIX stoljeća spomeni Bosne u sastavu južnoslavenskih zemalja postaju sve češći. Tako Tomaš Mikloušić u svome djeluIzbor dugovanj svakoverstneh za hasen i razveselenje služećeh, izdanom 1821. u Zagrebu, u poglavlju Ilirov, Slovencev, ishod imena, ladavci i međe, navodi i jezik ”bošnački” naporedo sa ostalim južnoslavenskim govorima, i ponavlja da ”ilirički ili slavinski” ”vu istom Carigradu ov isti jezik je dvorni” (Ibidem), upotrebljavajući ove nazive kao širu okvirnu oznaku južnoslavenskog jezika. Nakon ovoga se, u dokumentaciji predilirskog razdoblja hrvatske književnosti, spomeni Bosne i Bošnjaka prenose iz proznih štiva u stihove”. Da bi, na kraju ovog razdoblja, ovi spomeni dobili izrazitije političke pretenzije: Janko Drašković u svojoj anonimnoj brošuri Disertatia iliti razgovor. Darovan gospodi poklisarom zakonskim i buduchjem zakonotvorzem kraljevinah naših, za buduchu dietu Ungarsku odaslanem, držan po jednom starom domorodcu (Karlovac, 1832.), već na samom početku ističe ”naški jezik”, upravo štokavski govor, koji je ”najhodniji” u ”Slavo-Hrvatih”, jer ga ”Slavonac, krajiški Hrvat, Primorac, Prikupnik, Dalmatinac, Bosanac, Crnogorac, i oni Hrvati, koji se Wasser-Kroaten zovu i po Mađarske zemlje rasuti jesu, jednako govore” (Dr. Franjo Fancev). On je pritom izražavao nadu ”da Dalmacija jedan put, kako je prije bila, bude s nami sklopljena” i ”ako li s vrimenom Bosna, gdi toliko rozgve naše živoše, s pomoćju našum u nadre naše se povrati”, onda bi takvo ”kraljevstvo Iliričko brojalo pol četiri milion duša” (Ibidem).
Općenito gledano, u slavističkoj nauci prve polovine XIX stoljeća sve do Miklošiča, trajao je etnografski sistem Josefa Dobrovskog, koji je prema jezičnoj srodnosti dijelio Južne Slovene na Vinde (u koje spadaju Sloveni Koruške, Kranjske, Primorja, Štajerske, Prekomurja) i provincijalne Hrvate (odnosno kajkavce), zatim na Srbe, Bošnjake, Slavonce, Dalmatince, Crnogorce i Hrvatsku krajinu, koje naziva jednim imenom Iliri, a to su sve štokavci, i na Bugare” (Dr Ferdo Šišić). Jernej Kopitar je tako u svojoj Gramatici iz 1808. (Grammatik der slavichen Sprache in Krain, Karten und Steiermark) u Ilire obuhvatao Dalmatince, Slovence, Hrvate, Bosance i Srbe” (Miodrag Popović: Vuk Stefanović Karadžić 1787-1864., Beograd, 1972.). Pozivajući se na Dositeja Obradovića on je 1810. u ”Annuale der Literatur und Kunst in den osterreichischen Staaten” kao oblast ”slaveno-srpskog” narečja označio Crnu Goru, Dalmaciju, Hercegovinu, Bosnu, Srbiju, vojničku Hrvatsku, Istriju, Slavoniju, Srem, Bačku županiju i Banat” (Ljubomir Stojanović: Život i rad Vuka Stefanovića Karadžića, Beograd, 1924.). A Pavle Josif Šafarik je u svome djelu Geschichte der Slawiche Sprache u Literatur nach allen Mundarten (Ofen, 1826.) također spominjao katoličke Bosance u naslovu odsjeka Geschichte der Slawiche Sprache u Literatur der katholichen Slawoserben (Dalmatier, Bosnier, Slavonier).
U doba preporodnih pokreta na slavenskome Jugu u prvoj polovini XIX stoljeća – Bosna, Bosanci, i oni islamske vjere, i osobito njihov jezik, spominju se u različitom kontekstu i imenovanju: hrvatski preporoditelji ih uključuju u obuhvat ilirskog, zapravo jedinstvenog južnoslovenskog naroda i jezika, dok pojam ”ilirizam” nije ustuknuo pred pojmom ”kroatizam”, dok Vuk Karadžić smatra da su oni, kao i drugi narodi štokavskog narječja, ”Srbi svi i svuda”, a jezik im naziva srpskim.
II
Naporedo sa tim izvanbosanskim imenovanjem, u srednjovjekovnoj državi Bosni se etnički logično i jezički prirodno upotrebljava naziv naroda izveden iz njena imena te pridjev koji označava pripadnost njoj. Tako se negdje između 1214. i 1217. godine potpisuje Desoje kao ”gramatik bana Ninoslava, velijega bosn’akoga (Mak Dizdar: Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo), a 1234. sem pod tim nazivom kune općini dubrovačkoj ”rab Božiji Matej, imenom ban bosanski Ninoslav” (Ibidem). Na stećku iz Zgošće iz XIII stoljeća piše: ”Sije leži Stjepom, ban bosanski” (Ibidem). Stjepan Kotromanić, ”po milosti Božijej gospodin vsim zemljam’ bosan’skim” dariva ”kneza Vlkoslava” za ”jegovu vjernu službu” poklanjajući mu ”dvije župe” a ”tome daru biše svjedoci dobri Bošnjane”, koje dijak Priboje poimenično navodi. U hiži velikoga gosta Radoslava u Radoslali, ban Stjepan godine 1323. ponavlja ovu darovnicu i daje garancije ”pred djedom velikim Radoslavom, i pred gostem velikim Radoslavom, i Žonborom, i Vičkom, i pred vsom Crkvom, i pred Bosnom. Ivaniš Ivanović godine 1323. piše svoju ispravu ”u to vrijeme kada bješe Stjepana bana sin u svoj Bosni gospodin najbolje”, a taj naslov negde poslije 1323. i sam Stjepan Kotromanić u prvom licu ističe uz svoju titulu: ”Az sveti Grgur, a zovom ban Stipan, po milosti Božijoj gospodin vsin zemljam bosanskim i solskim i uzorskim i Donjim krajem i Humskoj zemlji gospodin” (Mak Dizdar: Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo). Država Bosna, ”vsa Bosna”, u dokumentima izdanim u njoj naziva se ”Kraljevstvo bosansko” /Hrvoje Vukčić Hrvatinić, 1404./. Isti naziv za bosansku državu, ”kraljevstvo bosansko”, ispisao je u potresnom kontekstu dijak Radoje između 1415. i 1423. na stećku Ozrisala Kopijevića (Ibidem), a 1427. u povelji Radoslava Pavlovića, ”kraljevstvo bosansko” i ”rusag bosanski” upotrebljavaju se naporedno (Ibidem). Heretička crkvena organizacija u srednjovjekovnoj Bosni naziva se u ovim dokumentima dosljedno ”crkva bosanska”; tako, na primjer, u povelji Stjepana Ostoje 1404. godine ili u darovnici Stjepana Tomaša 1446. u kojoj se ističe da se ono što je poklonjeno ”našim virnom i drazim slugama /…/, da im se toj ne ima poreći i potvoriti ni na manje donesti, ni za jednu neviru ni zgrihu kraljevstvu našemu, što ne bi ogledano gospodinom didom i Crkvom bosanskom i dobrimi Bošnjani” (Ibidem).
Narod Bosne u ovim dokumentima naziva se ”dobri Bošnjani” u pluralnom obliku, dok se pojedini pripadnik jednostavno naziva ”Bošnjanin”. Tako 1353. godine ”gospodin knez Vladislav i gospoja knjeginja Jelena, i niju sin gospodin ban Tvrtko, i njegov brat knez Vlk – dali su vjeru svoju gospodsku i prisegli su dumanadesete dobrijeh Bošnjana knezu Vlatku Vlkosaliću i njegovu djetetovi, da nije u njih ni svezanik ni taljenik ni poručenik, ni njihovo dijete”. A na kraju povelje još jednom se podvlaci: ”A tojzi vjeri i prišesi svjedoci – dobri Bošnjani” (Ibidem). U jednoj povelji Jelene Kotromanić 1354. godine također piše: ”V ono vrijeme, kada pride gospoja bana mati s Ugra i s svojim sinom, s kneznom s Vlkom, i kada bi stanak na Milah vse zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmaske zemlje – prisegla je gospoja, bana mati, i njen sin, gospodin ban Tvrtko, i dumanesete dobrih Bošnjane, knezu Vlatku Vlkosaliču”, ali u nazivu dvanaest ”dobrih Bošnjana” u ovim i drugim poveljama vjerovatno se podrazumijeva dvanaest velikodostojnika Crkve bosanske, sa asocijacijom na dvanaest apostola, što daje još veću garanciju izvršnosti obaveza izraženih u saržini ovih tekstova. U dokumentu Stjepana Kotromanića iz 1332. u kome ”utvrdi se zakon koji je prvo bio među Bosnom i Dubrovnikom”, iznosi se čitav niz stavaka u kojima se navode dvije strane: ”Bošnjak” i ”Dubrovčanin” i propisuju odnosi među njima u svrhu reguliranja sporova: ”Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu – da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca – roka da mu ne bude odgovoriti. Ako Bošnjanin zapši da nije dužan – da mu nareče prišesti samošestu, koje ljubo postavi ban rod. A kto Dubrovčanin ubije ali posječe u Bosni ili Bošnjanin Dubrovčanina – taj pravda da je pred gospodinom banom, a osud da grede banu na njih. Ako bude svagda Bošnjanina z Dubrovčaninom u Dubrovnici – da sudi knez dubrovački i sudje, a globa općini. /…/ I ako Bošnjanin bude dužan, a pobjegne iz Bosne za dugom – da mu nije vjere ni ruke od gospodina bana” (Ibidem). U povelji Tvrtka Tvrtkovića iz 1405. godine također piše: ”Tko godi je Bošnjanin ali Kraljevstva bosanskoga prije ratabil dlžan komu godi Dubrovčaninu, voljda poklad imal od Dubrovčanina, volja na viri mu uzetona gospockoj, a može Dubrovčanin tozi istinom pokazati – da se ima Dubrovčaninu vratiti i platiti”. Isto je i u povelji Radoslava Pavlovića iz 1432. koji njenu sadržinu daje na viđenje svakome pred koga ona dođe, ”pred gospodina kralja Tvrtka bosanskoga, ili inoga Bošnjanina” (Ibidem). A već 1470. ”Alibeg, sin kneza Ivana Vlahovića /…/ daju znati svakomu i od svake vrste človjeku kako od istočne strane tako od zapadne, tako muslimanu kako kaurinu”, da se je sultan smilovao na Hercega Vlatka i da zapovijeda da mu se ”vrate poklad i imanja roditelja mu gospodina hercega Stjepana, što je bio postavio u komun dubrovački” (Ibidem).
Iako su postojale neke dileme u vezi sa njegovom etimologijom, sam naziv ”Bošnjak” izven je u duhu i u skladu sa građenjem riječi bosanskog jezika: Bosn-jak Bošnjak, tj. nastavkom -ak, -jak dodanim na osnovu bosn od imena zemlje i njene središne rijeke, slično nazivu ”Bošnjanin”, koji je od iste osnove izveden nastavkom -anin, -janin. U Srpskom rječniku Vuka Karadžića uz ove nazive, koje nalazimo na spomenicima kao jedine etnonime u srednjovjekovnoj državi Bosni, data su slijedeća objašnjena: ”Bošnjak, Bošnjaka, m. der Bosnier, Bosnus homo. cf. /Bošnjanin/, Bosanac, Bosanlija”. ”Bošnjanin, m. der Bosnier, Bosnius, /vide Bošnjak/: Janko gleda Relju Bošnjanina” (Vuk Stefanović Karadžić: Srpski rječnik, Četvrto državno izdanje, Beograd 1935.). U Rječniku srpskohrvatskog književnog jezika Matice srpske i Matice hrvatske piše: ”Bošnjak-aka. m. a. Bosanac. b. zast. musliman iz Bosne”. ”Bošnjanin. /mn. Bošnjani/, zast. Bosanac” (Matica srpska – Matica hrvatska: Rječnik srpskohrvatskoga književnog jezika). Stevanović u svojoj Gramatici srpskohrvatskog jezika navodi izvedenice sa nastavkom -ak, ali nema primjera za etnonim, dok uz nastavak -anin kaže da se upotrebljava ”i za pripadnika neke narodnosti, građanina neke zamlje ili mjesta”, i navodi među primjerima i ”Bošnjanin” (M. Stevanović: Gramatika srpskohrvatskog jezika za više razrede gimnazije, Beograd, 1951.). Petar Skok u Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika također ne navodi za sveslavenski sufiks indoevropskog i baltoslavenskog porijekla -/a/k da može imati i značenje etnika u muškom rodu, kao što ga ima sufiks -/a/c. Ali on priznaje da su općeslavenskom sufiksu -anin, -janin, koji ima i značenje etnika, sinonimi -bc, -ak, -jak, i navodi kao jedini primjer Ljubušak od Ljubuški. Analogno tome, može se uz Bošnjanin kao sinoniman etnički naziv dodati Bošnjak.
U samom Bosanskom pašaluku, koji je u nekim razdobljima osmanske vladavine, pored današnje Bosne i Hercegovine i Sandžaka obuhvatao i druge okolne teritorije, muslimani slavenskog porijekla i jezika i stariničkog pisma nastavljali su tradiciju državnosti srednjovjekovne Bosne, pa su sebe u domovinsko-etničkom, političkom i jezičnom smislu nazivali Bošnjacima, diferencirajući se tako prema Turcima i vlastima u Carigradu. A produžavajući bosanski jezik i bosansku srednjovjekovnu pismenost, mnogi od njih su sve do kraja XIX i početka XX stoljeća pisali bosančicom.
Bosančica se konstituirala u srednjovjekovnoj bosanskoj državi od početka bosansko-humske epigrafije XI-XII stoljeća, preko srednjovjekovnih ustavnih biblijskih i apokrifnih kodeksa namijenjenih potrebama bosanskih ”krstjana”, preko bosanske diplomatike, administrativno-pravnih spisa, koji su u doba Tvrta I (od 1377.) pisani kancelarijskim brzopisom, sve do XV stoljeća (E. Ha /Eduard Hercigonja/: Bosančica, Enciklopedija Jugoslavije 2., Zagreb, 1982.). Osobenosti brzopisne kurzivne bosančice, kojom će nastaviti da pišu islamizirani Bošnjaci, kao posebnim pismom sa vlastitom ortografijom, teškim za čitanje ćirilovcima, jesu slijedeće: tu je najprije fonologijsko načelo, tj. u njoj nema znakova koji su izgubili glasovnu vrijednost, tako da ćirilička ѵ (ižica), ы (jeri) i ѣ (jat) mogu označavati samo glas i jer je u ikavskih Bošnjana glas ѣ (jat) prešao u i a razlike između ы (jeri) i i je nestalo. Jat (ѣ) se u bosančici upotrebljava i za oznaku glasa j kada se (ѣ) nalazi pored kojeg vokala. Slovo (ѣ) se upotrebljava i namjesto srpskoćirilskoga /ja/, napr. госпоѣ /gospoja/. Bosančica je u svom kurzivnom obliku, prema talijanskom gl i gn stavljala znak ƛ (đerv) koji je za bosančicu najkarakterističniji, označava i glasove đ i ć. Istovremeno, bosančica razvija i nove oblike: ѵ /č/, # /v/, ʅ /z/. Brojčana vrijednost bosančice također je ponešto drukčija od srpske ćirilice, jer se za 1000 upotrebljava znak Y, a za 90 nije srpsko ҁ već grčko koppa. Najzad, bosančica je nagnuta na desnu stranu, a crte slova produžene su prema gore i dolje, po uzoru na zapadnjačku literaturu. Bosančica se naslanja na glagoljica a udaljava od ćirilice. Treba istaknuti još da je jezik bosančicom pisanih spomenika čist narodni bosanski jezik ikavskoga izgovora, dok je u onih pisanih srpskom ćirilicom nenarodni, crkveni (Seid Mustafa Traljić: Bosančica, Hrvatska enciklopedija 3, Zagreb, 1942.). O tome koliko se bosančica morfološki znatno razlikuje od drugih tipova ćirilice pisao je Vuk Karadžić: ”Rukopis Bosanske bukvice tako je različan od našega današnjega da ga niko ne bi mogao pročitati dok ne bi najprije učio i namučio se” (Muhamed Hadžijahić: Građa o posljednim ostacima bosančice kod nas, Anali GHB, 1985.). I arheolog i putopisac Artur Evans, koji se našao u Bosni kao posmatrač prilika za vrijeme ustanka na Krajini, iznosi kako je od ”mudira otomaskog cara u Kulen Vakufu” dobio pismo ”napisano starim ćirilskim slovima” i napominje: ”Pismo je bilo napisano slovima naročite vrste i za bosanske muslimane i znatno se razlikuje od obične ćirilice koju upotrebljavaju pravoslavni Slaveni i tako su sasvim nečitljiva za njih. Jedino trgovci u trgovačkim gradovima, radi trgovinskih veza sa Bosnom, mogu čitati ovo pismo. Priznali su mi čak i slavenski profesori da ga ne mogu pročitati” (Artur Evans: Ilirska pisma, Sarajevo, 1967.). Inače, za bosančicu Bosanskih Muslimana, kako utvrđuje Hadžijahić, znali su stranci još od ranije: Basano /XVI stoljeće/ iznosi kako se ”turski” svećenici služe slavinskim pismom koje Slaveni nazivaju ”Buchviza” /bukvica/ i ”Ciuriliza, Chiriliza” /ćirilica/, dok su protestantski pisci zaključivali o slavenskom porijeklu ”turaka” upravo po tome što su upotrebljavali /bosansku/ ćirilicu. Sam naziv ”bosansko pismo” sreće se, prema Hadžijahiću, prvi put 1530. godine. Ovaj ćirilski brzopis nazvao je Francuz Guillaume Postel /1510-1581/ ”srpskim ili bosanskim pismom” (Vjekoslav Stefanić: Jakov Ledesma i njegov ”Nauk karstijanski”, /1538./, Branko Čulić:Ferdinand Vel i njegova ”Bibliografija Bosne i Hercegovine”, Bibliotekarstvo, 1976.). Fra Marijan Lišnjić u izvještaju od 1672. donosi ”bosanski alfabet” (Dr Karlo Jurišić: Katolična crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb, 1972.). Lovro Bračuljević zalagao se 1730. za prilagođavanje pisma našem jeziku, ”slažući latinska slova za naško izgovaranje onako kako su naša vlastita slova, tj. bosanska iliti srpska za to složena” (Dr Ante Sekulić: Tri priloga hrvatskoj kulturnoj povijesti – Kačić, god. II, Split, 1969.).
Kurzivnu bosančicu Truhelka naziva narodnim pismom, koje je ”kao narodna pesma, narodna priča, prelazilo predajom sa oca na sina”, pri čemu se spoljašnji oblik menjao. ”Tim pismom služili su se u Bosni i katolici i pravoslavni i muhamedanci” – kaže on 1889. – Do prije četrdeset godina bila je bosančica rekao bih službeno pismo u franjevačkim manastirima. /…/ U muhamedovaca je to pismo još nedavno bilo običajno u svim begovskim kućama, a još danas imade dosta familija koje ostadoše vjerne bosančici. To pismo bilo im je ostavština iz vremena kada su njihovi pradjedovi bili još plemići ”rusaga” bosanskoga, prije nego li se poturčiše, a kao takvo cijenili su ga. Tim pismom – napominje Truhelka – ne samo da su muškarci pisali, već i žene – pojava koja ide među najređe u muhamedovskom svijetu. /…/ Što se tiče pravoslavnog žiteljstva, mnogi pišu bosančicom još i danas, ali uticaj ćirilice lakše ih je dohvatio, pa se i pismo manje-više oslanja na ćirilicu” (Dr Ćiro Truhelka: Bosančica. Prilog bosanskoj paleografiji, GZM, 1889.). U okviru ”rukopisne bosančice” on razlikuje dvije vrste: manastirsku, koja se razvila ”medju ljudima koji su kulturnom svijetu daleko bliže bili nego begovski čitluci i kule”, i koja je ”pravilna, katkad lijepa”; dok u ”begovske bosančice svega toga nema”. ”Slova su tu puku grafički znakovi za pojedine zvukove, a upotrebljavaju se bez ikakva pravila i zakona. Narod ne pita ni za ortografiju, ni za gramatiku, on ne odjeljuje riječi, rečenicu od rečenice, već meće slovo do slova, kako dotični zvuk čuje ili misli čuti” (Ibidem). Paleograf Tomislav Raukar je 1968. došao do zaključka da ovu zapadnu ćirilicu možemo ”označiti kao posebnu muslimansku varijantu bosančice” (Tomislav Raukar: O nekim problemima razvitka ćirilske minuskule /”bosančice”/, Historijski zbornik, Zagreb, 1968.).
Bosanskomuslimanski krajišnici, age i begovi, zapovjednici u turskoj službi, pisali su svoja pisma bosančicom i slali ih s onu stranu granice Bosanskog Pašaluka, kao neku vrstu epistolarne književnosti: hrvatskim zapovjednicima u austrijskoj službi, mletačkim providurima, dubrovačkim vlastima, glavarima u Crnu Goru (Muhsin Rizvić: Pisma muslimanskih krajišnika pisana bosančicom od XVI do sredine XIX stoljeća kao oblik stare epistolarne književnosti. U knjizi: Bosansko-hercegovačke književne studije, Sarajevo, 1980.). Jedan od njih je godine 1673. čak insistirao na mletačkoj strani da mu uvijek pišu bosančicom, /i svakako bosanskim jezikom/ kao što je i on njima pisao: ”Od mene Omer paše teftedara bosanskoga prisvitlomu i plemenitomu gospodinu đeneralu od Dalmacije i Albanije lipi pozdrav kako našemu ufanu prijatelju, a zatim dajem vašem gospodstvu na znanje da smo poslali našega sekretara u Split za jemina imenom hadži Mehmedaga. Molimo vaše svitlo gospodstvo da biste mu u svakom poslu lubav učinili, a što vašega posla bude na ovoj strani pišete nam nećemo se kratiti poslušati. I molimo vas vazda mi ovim pismo/m/ pišite svaki posao da moremo svakda na pameti držati. I Bog vas podrži u gospodstvu veće od sad nego dosad amen” (Historijski arhiv Zadar. Dragomanski spisi Filea 129, pozicija 32/14. Pismo nije datirano, ali sigurno je iz 1673. Ovo pismo sam dobio ljubaznim posredstvom rahmetli prof. Seida M. Traljića). Naziv ”bosanski” spominje se uz titule pojedinih pošiljalaca ili kao oznaka pripadništva Bosni: ”…čauš presvitloga Sofi Mehmed paše bosanskoga” /iz 1589./; prije toga 1582. u nagodbi sa generalnim providurom Dalmacije Dede beg, namjesnik Kliškoga Sandžaka, piše: ”I tako mi obitamo mir virom božeom i čestitoga cara, i nasom virom muslomanskom” (Šime Ljubić: Rukoviet jugoslavenskih listina – Starine JAZU, Zagreb, 1878.). ”A od mene Usrem bega, paše bosanskoga, vele visok poklon”; ”Od nas vezir Ibrahim – paše, serdara nad voeskom bosanskom” Hasan vojvoda dumanski piše između 1574. i 1588. providuru omiškomu: ”…i Čere smo te stvari opovidali čestitom Ferhat paši bosanskomu”. ”Od nas nazora bosanskoga i makarskoga pozdrav i poklon providuru omiškome”, piše 1617. Alija sin Husejnov. Istom providuru piše i 1634. Halil, efendija imotski: ”… neka i mi mnimo pisati s ovizim siromasi na bosanski divan”. A krajem 1617. piše soldat Jakov vojvodi Jakovu Deskoviču za Bosanske Muslimane: ”… ne izgubi me umalo turci..”, a 1635. knez Đura Pavić i vojvoda Đuretina Sirotković pišu providuru omiškom kako starac Mikula Sinovčić ”trpi mnoge utiske od turak”, a iste godine knez Marko Srdanović piše istom providuru ”zač ovde turci od emina čekaču dokle ćim pošalu harače”. Iste godine se Jura soldat žali providuru Andriji Balbi na Miloša Jeliškovića: ”I ne moguć podniti sramote negove, idoh samo-četvrt k paši posanskomu da se poturčimo” (Dr Aleksandar Solovjev: Bogišićeva zbirka omiških isprava XVI – XVII stoljeća, Spomenik SKA, Beograd, 1940.).
Bosanske Muslimane su imenovali Bošnjacima i Turci i osmanlijska administracija: u službenim dokumentima Porte bošnjačko, kao regionalna i narodna oznaka, upotrebljava se u oblicima Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u značenju Bošnjaci, odnosno bosanski narod (Mustafa Imamović:Naziv muslimani, Književna revija, 1990. – pod ovim nazivom se, u doba osmanlijske vlasti na Balkanu, podrazumijevaju zapravo svi slavenski stanovnici islamske vjere današnje Bosne i Hercegovine, Like i Krbave, Slavonije, Novopazarskog sandžaka, nekih pograničnih krajeva Srbije, zapravo Užica, koje je tada pripadalo Bosni, uključujući zapadni dio Kosova do Mitrovice, te Plava i Gusinja, pa Podgorice u današnjoj Crnoj Gori). Veći broj pisaca orijentalne književnosti iz Bosne nosi pridjevak al-Bosnawi, Bosnewi, Bosnali ili Bosna (Smail Balić: Kultura Bošnjaka, Muslimanska komponenta, Wien, 1973.). Šabanović bilježi čak četrdeset i četiri književnika sa tim prezimenskim dodatkom al-Bosnawi, od kojih je u svome djelu trideset i dva bibliografski obradio (Hazim Šabanović: Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Bibliografija, Sarajevo, Svjetlost, 1972. Neka od tih imena su slijedeći pisci: Derviš, Jakup-paša Bošnjak, Muhamed Bošnjak – Ajne Ruri, Vahdeti Ahmed Bošnjak, Šinasi Mehmed Čelebi Bošnjak, Hasan Bošnjak Imamović, Nutki Ali Dede Bošnjak, Talib Ahmed Bošnjak i dr.). A da su u pojmu ,,Bošnjak” bili obuhvaćeni samo muslimani svjedoči saopćenje Evlije Čelebije iz druge polovine XVII stoljeća, koji kaže za Srebrenicu da su joj stanovnici Bošnjaci, a raja im Srbi i Bugari, kao što će kasnije pisati i Matija Mažuranić: ”U Bosni se krstjani se smiju zvati Bošnjaci. Kad se rekne Bošnjaci, muslimani samo sebe razumiju, a krstjani su samo raja Bošnjaka (Matija Mažuranić: Pogled u Bosnu ili kratak put u onu krajinu učinjen 1839-40. po jednom domorodcu, Zagreb, 1965.). Istovremeno se u Bosni i okolnim južnoslavenskim zemljama za Bošnjake upotrebljavao i naziv ,,turčin” kao vjerska oznaka kojom se htjelo reći da su oni ,,turske” tj. islamske vjere koju su Turci donijeli u ove krajeve, čime su se razlikovali od pripadnika drugih južnoslavenskih naroda istog jezika, ali drukčije religije. Orijentalni pisci iz Bosne su tako nazivom ,,Bošnjak” uz svoje lično ime javno, a u sredinama izvan Bosne namjerno, naglašavali svoju pripadnost Bosni, svoje bosansko porijeklo, svoje narodno ime, a kod mnogih su se, u djelima i biografijama sačuvala i svjedočanstva o njihovim domovinskim osjećanjima i narodnom ponosu. O Šejh-Juji, Arif Hikmet-begu Rizvanbegoviću, Hasanu Bošnjaku koji je pjevao na arapskom jeziku, u tom pogledu svjedoče Bašagić, Handžić i drugi istraživači bosanskomuslimanske orijentalne književnosti, o Derviš-paši Mostarcu, koji je pjevao u ,,slavu Bosne i Bošnjaka”. Ali jedan od tih književnika iz druge polovine XVII i početka XVIII stoljeća ustaje čak u odbranu Bosanaca u stihovima na turskome jeziku: ,,Ti, najgljuplji čovječe svih vremena, koji Bosanca grdiš, svojim bezvrijednim blejanjem pokazuješ samo svoje neznanje. / Pretpostavljajući da je Bosanac neznalica, ne smatraj sebe učenim, jer ako ima kakvo teško pitanje, dođi da ti ga rastumačim” (Šaćir Sikirić: Divan Mehmed Rešida, Prilozi za orijentalnu filologiju, Sarajevo, 1958.).
(…)
Izvor: KDB ‘Preporod’, Sarajevo, 1996.