Pjesma kao dova i spomenik posvećenu rodnom kraju
ZAVIČAJNA ELEGIJA SA KORIJENIMA U SRCU
Poezija zavičajne nostalgije rijetko nastaje iz čiste želje za formom; ona je najčešće plod unutrašnjeg pritiska, potrebe da se od zaborava otrgne ono što je najdraže.
Poema „ELEGIJA Mojoj Manastirici” autora Safeta B. Karadžija, poznatijeg kao Safet Sajo Sarajlija, s obzirom sa se dugo poznajemo za mene je veliko pjesničko otkriće i predstavlja upravo takav, duboko emotivan lirski zapis. Pjesmu kao dovu i pjesmu kao spomenik posvećenu rodnom kraju.
Pjesma otvara svoje kapije prirodnim međašima koji su više od topografske tačke. To su emocionalni čuvari zavičaja. Šara, Bistrica, Melječ i Maslar oblikuju prirodni ram unutar kojeg Manastirica živi kao živo, pulsirajuće, dirljivo biće. Autor zavičaj ne posmatra kao skup stijena i kuća, već ga personificira. Bistrica mu umiva lice, sunce ga grije, a Maslar uspavljuje.
Ovaj topao, autorov iskonski odnos sa prirodom daje pjesmi intimnu, skoro majčinsku atmosferu. U samom jezgru tog prostora stoji Husnija-džamija, uzdignuta ko feniks iz pepela, kao duhovni stožer i simbol opstanka kroz vjekove.
Središnji motiv pjesme nosi težinu gurbeta i pečalbe, sudbine mnogih Bošnjaka sa ovih prostora. Stihovi o djeci koja su se po bijelom svijetu rasula i učinila tešku hidžru nose duboki patos, ali i snažan etički momenat: iako su tijelom u tuđini, njihova duša ostaje vezana za najmiliji toprak. Stih o bijelim kulama sagrađenim halal znojem izvanredno sažima čitav jedan životni put poštenog i teškog rada u daljini. To su kule/domovi od kamena; spomenici odanosti i dokaz da se čovjek uvijek vraća tamo gdje mu je korijen.
Završni akordi elegije donose potresnu sliku gurbetskih suza koje su natopile ovu zemlju. Nazivajući Manastiricu zadnjim odredištem, pjesnik zaokružuje životni ciklus. Zavičaj je i početak i kraj, mjesto gdje se traganje završava i gdje duša pronalazi svoj konačni mir.
Ponavljanje motiva Bistrice koja neumorno miluje lice na samom kraju stvara utisak vječnog kruženja. Ljudi dolaze, odlaze i vraćaju se, ali ljubav prema zavičaju i rijeka koja teče ostaju neprolazni.
Pjesma Safeta B. Karadžija plijeni svojom jednostavnošću i nepatvorenom iskrenošću. U njoj nema usiljenih metafora ni pretencioznih pjesničkih figura; u njoj govori čisto srce čovjeka koji neizmjerno voli svoj kraj.
Upravo ta neposrednost daje ovoj elegiji posebnu snagu i čini je bliskom svakome ko je ikada osjetio težinu daljine i toplinu povratka rodnom pragu.
Mustafa Balje, 21.07.2026., Prizren
Safet B. Karadži (Safet Sajo Sarajlija)
ELEGIJA
Mojoj MANASTIRICI
Ti podnožja Šare ljepotice,
gdje Bistrica vjekovima umiva ti lice,
gdje Melječko te sunce zorom grije,
na Maslaru svako veče uspavljuje.
Manastirico naša, biće najmilije.
U središtu tvome, k’o feniks iz pepela,
uzdignuta vjekovima bdije, Husnija-džamija.
Djeca ti se po bijelom svijetu rasuše,
tebe radi tešku hidžru učiniše,
al’ nefs svoj za mili toprak vezaše.
Halal znojem bijele kule sagradiše,
tebi se na kraju puta uvijek vraćaše.
Gurbetske su suze ovu zemlju natopile,
Manastirico, naše zadnje odredište!
O, ti, tamo daleka, ljepotice,
što Bistrica neumorno miluje ti lice.
