Mostar
Časopis „Erazmo” nr.: 11/2018.
Str.106-110; A. DEN DOOLAARD
Algemeen Handelsblad, 03. 10. 1931.
Van witte moskeeën en groene wouden.
PRIJEVOD sa holandskog: drs. Destan KOLAŠINAC
Jedna od mojih mladalačkih zanesenosti bila je zbirka poštanskih markica iz Bosne i Hercegovine, prepunih šiljastih munara i neobično obučenih seljaka kojima sam se oduševljavao gledajući ih kroz lupu. Zato sam, uprkos toploj noći, drhtao od ushićenja dok se maleni voz huktajući njihao tračnicama uskog kolosjeka približavajući se ka prvom gradu minareta: Mostaru.
Nažalost, Mostar je za mene postao grad gdje sam prvi put počinio prijestup protiv jugoslovenskog zakona. A to se dogodilo zato što nisam htio odmah povjerovati da u Bosni i Hercegovini, samo jedan i po dan udaljenoj od Holandije, počinje carstvo priča iz hiljadu i jedne noći.
Bilo je pred zoru. Oko pet sati sam, omamljen snom, sišao s voza koji je cijelu noć neprestano huktao. Nakon pola sata moje markice kao da su oživjele. U dvorištu jedne kao snijeg bijele džamije nekoliko Muslimana je žustro pralo svoje mršave noge. Jedna žena u crnoj Ku-Klux-Klan odori prošunja se žurno pored mazge koju je tjerao neki mještanin sa jarko crvenim pojasem i kao vino crvenim fesom. Čvrsto protrljah oči. Jesam li zalutao u Kairo? Je li vozić nalik na igračku sinoć napravio ʻsalto-mortaleʼ preko Sredozemnog mora pa sam se našao u Maroku? Prvi sunčevi zraci su oštro svjetlucali na bakrenoj zdjelici preda mnom na kafanskom stoliću. Istok mi je poslao svoj prvi svjetlosni signal: Turska kafa! Probudi se!
Potražio sam zaklon od vreline ognjišta i poslije dvije šoljice braon-crnog kahvenog napitka osjetio sam tako jake istočnjačke titraje u srcu da sam svoje zapadnjačke nerve morao cigaretom dovesti u red. Nažalost, potrošio sam i poslednje mrvice svog duhana Maryland.
Pozvao sam kafedžiju i upitao ga ima li dobrog duhana, ali zaista dobrog?! On se nasmije. Podiže jednu pa drugu crnu obrvu spram svilenog turbana na glavi i zatraži mi deset dinara. Pogleda oprezno lijevo i desno i galopom pretrča ulicu. Brzo se vratio sa nekom kesicom koju mi je, tajanstveno se smješeći, gurnuo pod nos. Olala! Ovaj duhan je bio zlatan poput zraka jutarnjeg sunca koje se iz magle penje ka zenitu i mirisao je na tamjan i karavan saraj. Onda je neko ušao. Kafedžija brzinom džeparoša raskopča moju jaknu, tutnu mi kesicu u unutrašnji džep i stavi prst na usta kao znak da ćutim. Ispio sam treću šoljicu i krenuo u šetnju ka poznatom Rimskom1 mostu koji se u velelepnom luku proteže preko duboke Neretve. Uvio sam zanosnu cigaretu, srećan zbog spoznaje da sam napokon i ja prekršio zakon, pa makar samo zakon o državnom duhanskom monopolu.
Kroz duhanski dim pored mene promiče Orijent. Žene umotane u zar što u Turskoj ne možeš vidjeti jer tamo nije moderno skrivati ili prikrivati ljepotu. Seljanke sa šarenim suknjama, koje bi Josifovu braću sigurno navele na razbojstva i ubistva. Sad se pentram prema muhamedanskom groblju gdje jedna bijela i jedna crna koza pasu između nišana koji su razbacani poput golemih bijelih stožera s arapskim slovima nahero štrčali iz spržene trave.
Kad je sunce počelo pržiti po goletima okolnih brda i kad se iz gnijezda tankih minareta preko blještavog grada drugi put zaorilo „Allahu ekber…ˮ, odlučio sam da pobjegnem u zelenu Bosnu.
Vozić je frktao i vijugao uskim tračnicama između hrastova. Svaki šef stanice bio je ujedno i šumar. Stotinjak kilometara sjevernije počela je padati kiša. U daljini se začulo spuštanje rampe i voz je stao na ivici livade prepune braon krava koje je čuvao pravi šumski pastir, čobanin obučen u ogrtaču od ovčijeg runa.
Jedna čobanica je naslonjena na ogradu plela crvene cvetiće na crnoj vunenoj čarapi. Naš minijaturni Orient-express i dalje je stajao na istom mjestu, već više od dva-tri minuta. Onda je čobanin, koji je dosad nepomično brojao kišne kapi, odlučio da se nešto mora dogoditi.
Došao je polako do voza i ispod svog crnog kožuha izvadio sjajnu sviralu. Ozbiljnog izraza lica pljucnuo je u pisak frule, zauzeo mjesto pored vagona prve klase i počeo melodično svirati „Valencijuˮ.
Jedna gospođa sa Zapada pod nakrivljenim šeširićem s nojevim perom baci kroz prozor dva dinara. Pastir pokupi novac, prodrma nespretno svoju šubaru i hitnu dva dinara nazad. On ne traži plaću. Pastir želi nama, stranim putnicima pokazati da je njegova Bosna jedna civilizirana zapadnjačka država.
Bilo kako bilo, bosanske seljakinje su vjekovima ispred pariske mode. U devet sati uveče, na trideset i sedmoj stanici začulo se silno kokodakanje i silna graja. Skočio sam do prozora: neka seljanka je pokušala sustići tri uznemirene kokoši pri čemu je jedna odlepršala kroz noge šefa stanice, a druga je velikim koracima grabila pored vagona s prtljagom i kokodačući nestala u mraku. Ali treću je žena uhvatila, jer je trčala brže no ijedna žena u suknji. A to je bilo zato što je nosila crne široke ženske pantalone, isti model kojim je negdje oko 1911. godine Patou, kralj mode, uzdrmao cijeli Pariz. Siromah Patou! Još prije rata je trista godina zaostajao za divljom Bosnom!
Naravno, izašao sam. Pošto smo seljanka, skretničar, dva seljanina i ja uhvatili drugu i treću kokošku, popeo sam se u zaprežna kola pred stanicom, koja su trebala da krenu u pravcu Busovače. Kao zahvalnost što sam učestvovao u potjeri za kokoškama, mogao sam se besplatno voziti. Konji su uplašeno strizali ušima u svjetlu munja koje su parale crninu noći. Kad sam pješice stigao do glavne seoske ulice, ispostavilo se da su svi već utonuli u san. Sa džepnom lampom u ruci po mrkloj noći sam pretraživao kuće da bih našao svratište ili neku gostionicu. Krupne kišne kapi cijedile su mi se s kose, a ja nisam imao ovčije runo. Ah! Konačno jedan zakašnjeli prolaznik! Gdje je ovdje gostiona? On se počeo smijati. „Ma kakva gostiona? Hajde, pođi sa mnom … ˮ.
Dva minuta kasnije, dok je grmljavina poput topova gruhala uz prozore, već smo sjedili na ručno tkanom ćilimčiću, serdžadici. Između nas je već bio poslužen hljeb, tuce jabuka i flaša rakije. Ispalo je da sam gost kod seoskog poštara.
Ne postoji bolje mjesto da se mirno provede nedjelja nego što je gostoljubivo zelenilo bosanskog sela. U rano jutro su žene u onim širokim pantalonama kretale u buljucima ka katoličkoj crkvi. Ali pošto je bila nedjelja, nosile su na glavi marame jarkocrvenih boja, a na njihovim bijelim košuljama su blistali poludragi kamenovi i filigranski zlatni nakit. Pred drvenim seoskim mehanama su cvetali fesovi ko crveni makovi u bašti ispred kuće. Sjedio sam između mojeg domaćina i mujezinovog pomoćnika i pili smo neizmjerno mnogo kahve iz majušnih porcelanskih šoljica – fildžana. Kad se mujezin s turbanom na glavi pojavio na munari, njegov se pomoćnik učtivo rastade od nas s dubokim naklonom i riječima: „Au revoir et au plaisir, monsieur, good bye, auf Wiedersehen!ˮ. Školovao se u trgovačkoj školi u Beču pa je ponosan na svoje poznavanje stranih jezika. Poslije molitve opet se umiješao u gomilu fesova za stolićima prepunim ovčetine. Kad bismo ogladnjeli, nismo morali da idemo daleko. Na lijevoj strani se nalazila malena tezga od drveta sa lepinjama. Desno se nalazio sto sa komadima svježeg, na žaru ispečenog jagnjećeg mesa.
Stari most na Neretvi u Mostaru
Dva dinara za lijevu ponudu, pet dinara za desnu, čista salveta, nožić i viljuška iz šatora za kahvu, i eto objeda. O kuku koja je visila sa tavanice je okačen crveno-bijeli ručnik kojim je svako brisao usta i prste.
Trgovac vinom od prekoputa mehane donese nam žuti zemljani vrč ukrašen crvenim geometrijskim figurama. Ako se ne varam, takve slične vrčeve, mada oštećene, bez nekih dijelova, vidio sam u Britisch Museumu kao „prehistorijske nalazeˮ. Ali tamo u Londonu u vrču nije bilo vina, tog jarkog, opojnog dalmatinskog pića koje i u ovaj tmurni dan sunčevim žarom obasjava mrka lica.
Smrkava se. Mlad momak sa crvenim fesom i crnim kovrdžama svira tiho na „tamburiciˮ, – malenoj trožičnoj izvanredno lijepo izrezbarenoj mandolini. Mlad, lijep par odlazi kući. Obadvoje nose kratak kaputić i dug biserni lančić koji im pada do struka. Samo što mladić na sebi ima uske braon pantalone, a lijepa djevojka široke crne od svile, prepune svjetlucavih nabora. Na njenim rukama blistaju narukvice od zlata. I stariji takođe odlaze. Nestaju jedan po jedan nakon što nas stidljivo, bojažljivo pozdrave. Stariji ljudi, žrtve austrijske okupacije i potomci onih koji su vjekovima bili ponižavani od Turaka, još uvijek ne mogu da dođu sebi od čuđenja što više nisu kmetovi, već slobodni ljudi s jednakim pravima kao i svaki zapadnjak koji tu prolazi automobilom.
Jedan stariji seljak je ostao sjediti. U nedogled si dosipa piće i pjeva silovito naglašavajući. Bosanska muzika nije harmonična kao što je germanska koja se uvijek na kraju vraća do osnovnog tona, nego se završava nizom tonova koji se ore svom silinom i koji kao da lebde ka beskrajnim daljinama poput zova pastira u brjegovitom pejzažu. Germanska pjesma je zatvorena, bosanska je otvorena. Glas se gubi u naletima vjetra te se opet pojavljuje u narednoj strofi.
Šta je taj čovjek pjevao? Pomoćnik mujezina preveo mi je pjesmu svojim klimavim njemačkim. Opkladili smo se u kilo jabuka da tu pjesmu mogu prepjevati u stihu na holandski za samo petnaestak minuta. Izgubio sam opkladu, jer taj seljanin s preko ramena prebačenim plavim ogrtačem sa crvenim rubom tako je zastrašujuće zavijao, da su rime bježale unaokolo kao raskokodakale kokoške, a dvije se nikako nisu dale uhvatiti.
Ali evo ovdje ipak pravog primjera narodne poezije pjesnika Đure Jakšića:
Holandski prepijev:
Drinken moet ik, drinken, doch een glimlach
Uit mijn lippen persen kan ik niet.
Waarom is ‘t, alsof op koude rotsen
God den donkerrooden wijn uitgiet?
Alle domme monden schateren
Als ik wankelend om houvast zoek.
Maar opeens, als klonk er slangensissen
Breekt het lachen in een vloek.
Maar een zware steen drukt op mijn hart,
Die geen stroomen wijn kunnen bewegen;
En de linkerhand grijpt kan en glas;
In de rechter trilt de scherpe degen.
Originalna pjesma:
Pijem, pijem … al’ u piću
Još se nikad ne osme’nu’ –
Kao da je rujnim vinom
Bog polio hladnu stenu!
Posrne l’ mi katkad noga,
Družina se luda smije –
Al’ se brzo smeha trza,
Kô od jeda ljute zmije …
A ja pijem, još te pijem –
U tom mi se srce para –
Ćuteći se samo igram
Ljutim vrhom od handžara …
A. Den Doolaard
Opšti trgovački list,- 03.10.1931.
za Časopis „Erazmo” br.11/2018.; str.106-110; Destan Kolašinac
____________________________________________________
1 Ovdje se radi o Starom mostu na Neretvi. Holanđani, pa i ostali turisti sa Zapada su često pravili grešku misleći da taj Stari most u Mostaru potiče iz rimskog doba.
