Redakcija 22. maja 2019. u Sarajevu u 66 godini na ahiret se preselio Mustafa Smajlović (1953. – 2019.), pisac, pjesnik, književni kritičar i publicista. Smajlović je rođen 1953. godine u Lascima kod Višegrada. Bio je saradnik brojnih bosanskohercegovačkih listova i časopisa, urednik Večernjih novina, Jutarnjih novina, BH Dnevnika, Avazovog magazina i dr. Autor je devet zbirki pripovijedaka te urednik i recenzent više stotina zbirki poezije, publikacija i djela iz oblasti dokumentaristike. Bio je član Društva pisaca BiH, Udruženja bosanskih umjetnika i nekadašnjeg Saveza novinara BiH. Dženaza Mustafi Smajloviću bit će obavljena u Sarajevu u ponedjeljak, 27. maja u 14 sati na Gradskom groblju Vlakovo.
– Majko, imaš da imaš sve što ti duša zaište. Ni ptičijeg mlijeka ti ne smije manjkati. Ti okom, ja ću skokom! – kazao je sin Muradif i pokazao majci Behari njenu sobu sa pogledom na veliki park u jednom od najljepših kvartova u njemačkom gradu Manhajmu.
Nesvakidašnje sitna i mršava starica pomilovala je sina pogledom kakvog samo majke imaju i prošaputala: – Eh, ne beri brigu, sine, tvojoj majki i mrvica hljeba je puno. Sve što me je moglo zasititi i napojiti ostalo je u našoj Bosni.
Nikako se nije mogla navići na tuđi svijet u kojeg kao da je bila gurnuta. Neko vrijeme i nekako je bila zagovarana gledajući odrastanje unuka Damira i unuke Najre. Upadali su u njenu sobu, grlili je i molili da im priča o djedu Aganu i selu Haništima. I ta lijepa navika imala je svoj kratki vijek trajanja. U zagrljaju rekoše joj: – Nano, žao nam je, neko vrijeme nećemo se viđati… Babuka i mama šalju nas na školovanje u Ameriku.To je mnogo dalje od Bosne!
Njihovim odlaskom, nestalo je i ono malo vedrine iz njenih sitnih očima. U srce se uselila tuga koju je na sve načine pokušavala odagnati. Neko vrijeme odlazila bi u veliki park i brzo se vraćala. Snahi Sajmi se pojadala:
– Snaho, moja ti, ovdje niko nikoga ne poznaje. Ni ptice ne pjevaju onako kako su pjevale u selu gdje sam se i rodila i udala. Ovdje sam kao ptica u kafezu. Ne mogu ti ja ovdje dugo.
Da bi kazala nešto utješno, snaha je nježno prigrlila staricu i tiho izustila:
– Mila moja ti, moli tebe tvoja snaha da se nekako navikneš. Lakše će biti i tebi i nama kada te viđamo nasmijanu.
Kada se uvjerila da nema fajde od jadanja drugome, Behara se povukla u svoju sobu i zašutjela. Više je ležala nego što je sjedila u mirisnoj posteljini koju je održavala njezina vrijedna i brižna snaha.
Svaki dan sin Muradif ulazio je u Beharinu sobu, sjedao vrh njenog uzglavlja i molio je da nešto prezalogaji:
– Mila, de pihni, malo, makar malo. Zadahni dušu mlijekom i medom. Belesi i himber od ruže mirisavke snaha ti uzdurisala. Tu su i pite koje voliš… sirnica, burk, tikvenjača… pa biraj!
Po običaju jelo bi se ohladilo. Samo bi pihnula kahvu i spustila fildžan na natkasnu pored uzglavlja.Vremenom voda bi joj postala i doručak i večera.
– Majko, srce me boli kada te vidim kako mi kopniš i nestaješ pred očima. Umoriće te brige, mila moja!
– Moli tebe majka, ako ja patim, nemoj ti sine – govorila je i brzo se vraćala u svoj svijet u kome se najbolje osjećala. Od briga i tuge brzo je gubila snagu. Jedno jutro, prije nego što su ukućani pošli na posao, iznenadila je sve. Na pragu sobe dočekala ih je na drhtavim nogama.
– Majko, jesi li dobro?
– Jesam, dobro sam, dobro sine, bolja nego ikad – kazala je i nastavila tiho govoriti: – Sanjala sam sinoć naša Haništa, pa mi, mešćini i sad u nosu oni miomirisi livada i šuma. I sanjala sam, što dugo nisam, tvog babu Agana. Zove me; ‘Hašo, dođi, davno si otišla iz sela… Bez tebe se kruni i duvar na kući… Ne mogu ja bez tebe u onoj pustahiji!’
Muradif je pokušao nešto reći, otvorio je usta, ali nije ispuštao glasa. Gutao je nešto što se nije moglo ni progutati ni iskašljati. U nemoći da bilo šta izusti, zagrlio ju je i zaplakao.
– Muradife sine, nemoj, ne valja da muško plače. Čuvaj djecu. Javi im u Ameriku da je nana otišla njihovom djedu u Bosnu.
Ujutro su je našli pred izlaznim vratima.
Sjedila je stolici koju je sama donijela.
Bila je spremna za put.
Izgledalo je kao da je živa.
Džennetski osmijeh nije joj silazio sa lica.
MUSTAFA SMAJLOVIĆ, rođen 16. 07. 1953. godine u Lascima kod Višegrada. Bosanskohercegovački prozni pisac, pjesnik, književni kritičar, publicist.
Osnovnu i srednju školu završio u rodnom gradu. Studirao na sarajevskom Fakultetu politički nauka, odsjek sociologija. Svoje prve radove objavio je još kao srednjoškolac u Višegradu. Saradnik je brojnih bh. listova i književnih časopisa. Bio je urednik “Večernjih novina”, “Jutarnjih novina”, “BH Dnevnika”, “Avazovog” magazina. Autor je brojnih zapaženih reportaža i putopisa iz Azije, Afrike i Evrope, koje su objavljene u printanim i ekektronskim medijima Spada u red najnagrađivanijih pisaca na anonimnim književnim natječajima. Urednik i recenzent je stotinjak publikacija poezije, proze, aforistike, dokumentaristike…
Zastupljen u antologijama, panoramama i školskim čitankama. Član je Društva pisaca BiH, Udruženja bosanskih umjetnika i Saveza novinara BiH, 1993.)
Djela:
“Sehara” (Večernje novine, 1996.)
“Žena sa slikarevog platna” (Planjax, Tešanj, 2000.)
“Ćuprija pod vodom” (ITD Sedam, Sarajevo 2001.)
“Čovjek iz sna” (Jutarnje novine, Sarajevo, 2005.)
“Potop” (Planjax, Tešanj, 2007.)
“Čovjek sa ribljim očima”, (Dobra knjiga,Sarajevo, 2010 i 2001
“Čovjek ispod stećka”, (Grafoton HS, Sarajevo, 2012.)
“Tako mi vremena”, knjiga nagrađenih pripovijetki (Grafoton HS, Sarajevo 2014/2015.
“Ključ” (Grafoton HS , 2017.)
Pisac živi i stvara u Sarajevu.
Adresa: Ulica Grada Kalgarija broj 10/IV 71000 Sarajevo.
Telefoni: 033/470 043 i 062 738 463.
E-mail: [email protected]
