Redakcija Ko je Bošnjacima Derviš Sušić? Ko je on Bosancima i Hercegovcima? Je li on odista bio toliko, ili ikako, veliki antimusliman kakvim su ga prikazivali, pa i danas mrtvog prikazuju neki ljudi bliski vrhu Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, ali, po čaršijsko-mahalaškoj inerciji, i neki politikantići teškog balkanskog bolesnika?
Mislim da je red kazati, odnosni zapisati par riječi o tom skromnom čovjeku koji je iza sebe ostavio djelo i sada aktuelno, posebno u ovim turbulentnim vremenima, kada neki iz bošnjačkog korpusa razvlače pamet Bošnjacima, kada srbijanski gaulajteri razvlače pamet bosanskim Srbima i kada škutorski desničari dinstaju hrvatski mozak od Neretve do granice sa maticom. Susjedi i komšije javno, a bošnjački politički pigmejci tajno, očekuju da ih u razdjelbi zapadne po čejrek Bosne i Hercegovine, baš kao stare polumrtve krave na klaonici i da se „rogovi u bosanskoj vreći“ konačno rastale u svoje nacionalno čiste torove.
Šta to puno kazivati o golemu čovjeku? Neka se pišu laude malenim koji su sami sebi bajagi veliki u iskrivljenom ogledalu svog kratkotrajnog prezenta. Te laude brzo postaju vrijedne toalet-papira. Upotrebljenog!
Rođen je 3. juna 1925. godine u Vlasenici. Gimnaziju je završio u Tuzli, a učiteljsku školu u Sarajevu. 1941. godine primljen je u SKOJ, a 1942. godine, kao učenik sarajevske Učiteljske škole, odlazi s grupom učenika u partizane, što će imati znatnog uticaja na njegov književni svijet i tematsku zaokupljenost. Poslije oslobođenja bio je omladinski rukovodilac, potom učitelj i novinar. Od 1949. do 1951. urednik je lista Oslobođenje, a onda prelazi u Tuzlu gdje radi kao referent za kulturu i narodno prosvjećivanje, potom kao upravnik Gradske biblioteke. Potom ponovo prelazi u Sarajevo i radi kao savjetnik u CK SKBiH. Dobitnik je brojnih priznanja, između ostalih i Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a. Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Objavio je mnoge pripovjetke, oglede i romane. Već 1950. godine objavljuje “Jabučane”, a iste godine slijedi roman biografskog karaktera “S proleterima”. Nakon toga izlaze jedna za drugom: Momče iz Vrgorca, Ja, Danilo, Danilo u stavu mirno, Teferič, Kurir, Drugarica istorija, Pobune, Uhode, Hodža strah, Žestine, Tale, Parergon – bilješke uz roman Tale, Žar i mir – hronika jednog mirnodopskog ljeta negdje u Bosni, Veliki vezir – historijska drama u dva dijela, Nevakat, Listopad, Jesenji cvat – drama, Posljednja ljubav Hasana Kaimije – drama, Baja i drugovi – drama, Cvijet za čovjekoljublje, i posthumno “Čudnovato”, 1992. godine. Neka od njegovih djela su prevedena na njemački, poljski, albanski i mađarski.
Mnogi od nas znamo da je Derviš Sušić bio i otišao s ovog svijeta kao pogolem ters, ali je malo ko i predpostavljao da je bio veoma vidovit čovjek. Naime, on je vjerno opisivao stanje kojem je Bosna stotinama godina bila izložena (ratovi, unutarnja previranja i sukobi, koji su joj oduvijek onemogućavali da prati zapadnoevropski svijet u njegovom razvoju), pa je još za života anticipirao današnje stanje u Bosni: “Sva je Bosna na umoru od boljki iznutra i od posjekotina izvana. Kako tada, tako i danas.”
Islamska zajednica Bosne i Hercegovine i Čaršija ga nisu voljeli. Naprotiv. Proglašavali su ga antimuslimanskim elementom, prodanom dušom, opanjkavali, olajavali, a malo ko se upitao zbog čega? Odgovor je jednostavan – Derviš Sušić je bez ikakva kompromisa i dlake na jeziku ukazivao i opisivao kako su bosanske Muslimane u austrougarskoj, starojugoslovenskoj i NDH-Bosni neki iz vrhova IZ u suradnji sa muslimanskim političarima, politikantima, gradskim, prigradskim i seoskim hodžusijicama, muhtarima, kadijicama, pacovima iz Vakufske direkcije, svakako ruku pod ruku sa mnogim propalim agama i begovima “prodavali” susjedima sa zapada i komšijama sa istoka, naveliko i pojeftino i Beogradu i Zagrebu, vješto manipulišući politički retardiranim muslimanskim masama. Kako se taj “film” vrtio od 1878. godine, tako se ista priča ponavlja i danas kao neki déjà vu. BiH – Muslimanima se taj stari film vrti od 1990. Doduše od 1993. nastavak istog filma gledaju Bošnjaci kada je njihovo nacionalno pitanje bajagi “definitivno riješeno” u hotelu “Holiday Inn” nakon aklamacije vrha SDA koja je tu svoju podrumsku sesiju proglasila Bošnjačkim saborom. U taj vakat su bosanske Muslimane, a od 1993. Bošnjake u propasti vodili kojekakvi “nostradamusćići” koji su tvrdili da rata neće biti, da za rat trebaju dvojica, da Muslimani mirno piju kahvu, itd., ili klovnovi tipa “demokratska država počinje u ponedeljak”, te čitava galerija takozvanih lidera i liderčića koji su ponovo pripremili i poveli svoje bošnjačko stado u klaonice, nestajanja i posvemašnju propast koja je danas više nego li očigledna.
Derviš Sušić je predvidio da će u Bosni i Hercegovini biti i danas tako, od 1992. godine, pa do današnjeg dana. Ni dobitnici, ali ni gubitnici rata 1992 – 1995. su zgurani u polovinu nekadašnje domovine, u polovinu koju će morati rastaljivati sa “susjedima”, tako da će (dabogda ja nemao pravo) doživjeti sudbinu evropskih ili europskih Palestinaca potrpanih u rezervate Goražda, Bihaća, Tuzle, Zenice, Istočnog Mostara (ako ga bošnjački lideri ne prodaju!!). Jaštaradi! U rezervate u kojim će polako tavoriti, nazadovati, propadati i nestajati.
Drugi, ni dobitnici, a ni gubitnici, jedini su nagrađeni ogromnim ratnim plijenom. Na dejtonskom tanjuru dobiše pola od Bošnjaka i Hrvata očišćene Bosne. Dakle, Beograd i Laktaši su namireni! Pravedno??!! Isto bi tako pravedno bilo da je Hitler 1944. godine sklopio mir u Daytonu i dobio za nagradu pola Poljske zajedno sa Aušvicom!
Ma l(j)udi moji, svejedno je šta si, da li si Musliman ili si Bošnjak kad te vode prema jami na klanje, prema jami na koju su te uveliko uputili “tvoji”, premda te pod kamu vode jal komšije, jal susjedi.
Dozvolite mi da ovaj prvi nastavak “podsjećanja” na vidovitog Derviša Sušića završim citatom iz njegovog “najantimuslimanskijeg” djela, “Parergona”.
“Ni jednom se narodu ne može poreći merhamet. Ni jedan narod nema pravo monopola na tu vrlinu. Merhamet je u srcu onoga koji se bori riječju, djelom ili oružjem za slobodu onih koje je nečiji lični ili kolektivni egoizam učinio ili želi učiniti neslobodnim. Samo majke, nesebični stvaraoci, od naroda poštovani liječnici i revolucionari ne podliježu upitnicima o merhametu. Svi mi drugi – na vagu pravde!
Život nije glatka samokorektivna materijalizacija neke Vrhunaravne Ideje. Za pamet običnog smrtnika to je metež individualnih i kolektivnih poriva, motiva i ciljeva. Dubinske zakonomjernosti tih zbivanja konstantno opominju da progres nije uspon po nekakvoj vertikali ili uzlaznoj spirali i da se sa manje stvari može postići etičko obilje blagorodnijih međuljudskih odnosa. Sve zavisi od pozicije ljudskog rada i od toga ko vlada viškom, a dobrim dijelom i od tačne definicije ko je odgovoran za manjak realnog svakodnevnog čovjekoljublja.
Rat je najstrašnija, najneželjenija ali i najednostavnija situacija za prepoznavanje zločina s jedne strane, i istinskog merhameta, s druge strane. Slati podređene četničke ili ustaške jedinice u pokolje, a po čaršiji dijeliti milostinju uoči bajrama ili božića, jeste krvava hipokrizija stara koliko i zločin.”
Prosječno pametnom sve je jasno.
Also, so sprach unser Zaratustra von Vlasenica!
__________________
Preneseno sa: Bošnjakooko.com
