Redakcija Nermin Begović
SLAVEN
„Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.“.
Ovako počinje priča o Jobu, čovjeku koji je imao silno bogatstvo pa mu ga je Bog oduzeo. Nakon toga je doživio da mu cijela obitelj pomre, a on je obolio do te mjere da mu se tijelo raspadalo. Cijelo vrijeme nije htio proklinjati sudbinu niti Boga nego je ostao ustrajan u namjeri da izdrži, zahvaljujući Bogu na zlu isto onako kako je zahvaljivao u dobru.
Ako bi mogli porediti nekog smrtnika sa bogobojaznim Jobom, bio je to naš komšija Slaven. Slavno ime, koje ima veze sa slavljenjem dala mu je baka Slavica od koje je rano naučio sve tajne života u malenom kućerku u kome je odrastao, više gladan nego sit. Otac mu je bio neki njemački vojnik koji je godinu dana živio sa njegovom majkom Tamarom za vrijeme dok su „švabe“ držale okipuranim naš mali gradić. Kažu da je taj Hans, kako se zvao bio lijep i uljudan. Imao je dobre namjere. Da se oženi sa Tamarom, odvede je u Njemačku i tamo nastave život u ljubavi.
Ubili ga partizani prilikom oslobađanja.
Nedugo zatim umrije Tamara na porođaju. Mali Slaven se rodio ni kriv ni dužan što se u njegov život umiješa sva zla istorija i sudbina nimalo blagonaklona njegovu dolasku na ovaj svijet.
Baka Slavica je bila obrazovana, bogobojazna ali sa teretom kćerkinog „kurvaluka“ nije mogla dobiti nikakav posao dostojan njenog obrazovanja. Uzeli su joj pravo da radi svoj posao, htjeli uzeti dostojanstvo i sve se činilo da će se Slaven naći u sirotištu, ali sudbina ili Bog su imali drugi plan. Još je bila u snazi i nije se bojala nikakvog posla. Radeći u poljima, čisteći kuće imućnijih ljudi uspijevala je zaraditi za puko preživljavanje. Bilo je dana kada nisu imali ništa… bilo je mnogo takvih dana, ali u tim danima Slavica ga je učila da post čisti i tijelo i dušu. Dugo u noć bi mu čitala priču o Jobu, božijem čovjeku kojeg je sudbina izabrala da bude primjer kažnjenika koji nije duhom klonuo. Učila ga je još mnogim stvarima i „da je blagoslovljenije davati nego primati“ i da Bog ima plan za njegov život, plan koji je savršen za njega, samo ga Slaven treba otkriti.
Kako bako da otkrijem taj plan koji dobri Bog ima za mene – pitao je jednu noć drščući od gladi u hladnom sobičku pijući čaj od mente koju je baka ljetos nabrala i sačuvala za hladne dane.
„Daji sine, uvijek daji. Ljubi i dijeli ljubav i bit’ ćeš velik i slavan u ljudskim i u Božijim očima“…
Marljivi i mudri dječak je sve upijao i vjerovao u ono što mu njegov anđeo, kako ju je zvao govori. Svaku noć su imali svoj mali ritual. Kleknuli bi na koljena i zahvalili se dobrom Bogu što misli na njih siromašne i što im daje priliku da žive na ovom svijetu kao svjetlo koje svijetli usred tame.
A zaista je vladala tama tih dana u našem gradiću. Ljude su odvodili noću ko zna kuda i niko ništa nije smio pitati. Odveli su i muža od Slavičine najbolje kolegice. Nisu ništa ni znali ni čuli za njega godinu dana. Poslije se saznalo da je nešto govorio protiv vlasti i završio je u zatvoru kao najveći lopov ili zločinac. Tih dana dolazile su žene odvedenih kod Slavice i Slavena i žalile se nad zlom sudbinom za koju one nisu krive. Neke su istina dolazile da se utješe gledajući njihovu sirotinju i jad, ali sve one su došle da se izjadaju i ohrabre u teškim danima koje su ih zadesili. Slaven je već tada znao reći pravu riječ utjehe koju je naučio od bake ili čitajući riječ Božiju koja ga je i sama tješila. Rado su ga slušale jadne i ucviljene žene, a njegove besjede su bile kao melem na ranu njihovih isprepadanih duša. Govorio im je o tome kako patnja može otrovati dušu i useliti mržnju u srce i onda život postane još veći teret jer mržnja iskrivljuje lice i na njemu nestaje sjaja. Govorio im je da slave Boga i pjevaju mu pjesme, a one ponesene njegovom pričom prihvatale su savjete i pjevale. Bile su to lude i nestvarne situacije kada se iz njihovog kućerka svaku noć čula pjesma umjesto plača. Smijeh umjesto jecanja. U gluhim noćima pjesma se čula daleko, a komšije su počele nazivati njihovu kuću leglom ludaka. Slaven bi im odgovarao da je „izabrao Bog lude da posrami mudre“…
Završio je osnovnu školu kao odličan učenik te baka odluči da ga pošalje u Zagreb u učiteljsku školu. Tamo je imala sestru Luciju koja, iako u poodmaklim srednjim godinama je bila živahna i vedra. Bila je udata za jednog učitelja, dobrodušnog i mirnog čovjeka. Nisu imali djece, živjeli su skromno, a njihov stan od pedeset kvadrata je bio dovoljno širok da se u njega useli Slaven. Sjede Slaven na autobus, a baka ga isprati sa osmijehom koji čim autobus krenu se pretvori u gorki plač. „Pomozi mu Gospode, čuvaj ga Svevišnji“.
Vrlo brzo se Slaven pokazao kao nadprosječno inteligentan i dobar učenik te su ga svi zavoljeli. Poslije škole, kad nije učio dugo bi pričao sa tetkom o životu o ljubavi o Bogu. Tetak se nije mnogo miješao u njihove noćne sjedeljke jer bi ga san rano savladao iscrpljenog od cjelodnevnog rada sa djecom. Ljeti bi se Slaven vraćao baki Slavici i zajedno su radili naporne poslove u poljima, brali čajeve i bili na radost cijelom našem susjedstvu. Uvijek veseli, uvijek puni nade i radosti koja je mnogima bila neobjašnjiva…
Poslije završene učiteljske škole vratio se u naš gradić i dobio posao u zaseoku udaljenom deset kilometara od kuće. Svako jutro je išao pješice. U odjeljenju je imao desetak učenika. Njihovi roditelji, težaci naviknuti na teške poslove bili su sretni što su cijelo prijepodne mogli biti sigurni da su njihova djeca na dobrom mjestu dok oni rade na njivama ili brinući se za stoku. Blagoslivljali su Slavena mlijekom, sirom, kruškama, jabukama i ponekom flašom rakije. On i njegova Slavica imali su svega dovoljno.
Bako pogleda Bog i na nas – govorio bi tih dana.
Na velikom ljetnom raspustu odluče njih dvoje da odu put Zagreba i posjete tetku. Zagreb ih dočeka razdragan, veseo i vreo. Ljudi vrve i mile, a njih dvoje kao u bajci. Prvi put zajedno u velikom gradu. Ostali su desetak dana. Sestre se veselile zbog susreta, pričale i pričale, a Slaven… Slaven upozna Mirjanu.
Mirjana je bila crnomanjasta djevojka sa krupnim smeđim očima. Tek je završila učiteljsku školu. Obećali su joj posao na jesen, a ona je uživala u posljednjim danima bezbrižne mladosti bez obaveza. Zavolješe se…
Najesen Mirjana dođe u naš gradić kao Slavenova supruga. Svi su je gledali kao svjetsko čudo i pitali se kako je moguće da mlada dama iz Zagreba dođe u ovu našu bosansku zabit. Mlada se samo smješkala i gledala u Slavena kao u anđela koga je bezgranično ljubila. Život je tekao mirno i bezbrižno.
Jednog dana neki pokvareni poštar (neću mu ime spominjati mada ga svi znamo) koji je stalno oblijetao oko njihove kuće jer mu mlada zape za oko, odluči se da optuži Slavena kobajagi da govori protiv države, protiv sistema, protiv „velikog vođe“. Odvedoše Slavena na ispitivanje i nakalemiše mu svu njegovu zlu prošlost za koju nije kriv. Natovariše mu i druženja sa ženama uhapšenih ljudi koje su tražile utjehu u njihovom domu dok je još bio dijete i nađe se Slaven iza rešetaka osuđen na 12 mjeseci zatvora.
Na robiji se nije žalio ni na šta niti na bilo koga. Stekao je brzo simpatije čuvara i upravnika te ga jedan dan ga upravnik pozva na razgovor. Pitao ga je o svemu, a Slaven mu odgovarao mudro, blago i uvijek sa laganim osmijehom na usnama. Upita ga ovaj odakle mu takav miran stav i radost koja se vidi iz njegovih očiju, a Slaven mu odgovori:“Moj Bog mi daje radost“. Opsova upravnik Boga i sve što je pod nebesima, a Slaven opet osta miran kao da je čuo najljepši blagoslov. U jednom momentu upravnik mu reče da ako ima boga ne bi dozvolio da mu kćer umire od bolesti i nastavi pričati o svojoj muci. Slaven mu mirno i sa puno autoriteta reče da će moliti za njegovu kćer ne bi li ozdravila jer „Bogu je sve moguće“ – reče mu.
„Ma moli i boga i svece i anđele ne bi li mojoj Nataši bilo bolje“ – reče upravnik i posla ga nazad u ćeliju…
Bog ili sudbina su htjeli da se upravnikova kćer počne bolje osjećati i već se brzo pokazao napredak. Pozva ga ponovo upravnik na razgovor. Nasu mi viski i na uho reče tiho: “Ili je Bog i Đav’o… ali njoj je bolje“.
Odležao je 8 mjeseci i ponovo zbog preporuke iz zatvora vrati se na mjesto učitelja… Godinu dana poslije umrije Slavica. Umrlo je pola Slavena. Slijedeće godine i Mirjana. Umrije i druga polovica Slavena.
Očekujući da će se propiti ili ubiti ili poludjeti, kako su mu prognozirali ljudi su stalno govorili o njemu. Bio je glavna tema čaršijskih priča. Ali Slaven-slavni je hodao uspravno. Redovno odlazio na posao i dijelio lijepu besjedu svojim učenicima, uvijek dostojanstven i sa blagim smiješkom na usnama koji je bio njegov prepoznatljiv imidž-kako bi danas rekli….
Dragi čitaoče ovdje ću prekinuti i reći ti jednu nevjerovatnu stvar.
Pred sami rat devedesete je nestalo Slavena. Niko ga nije vidio danima. Jednom susjedi odluče pozvati miliciju. Uđu u njegovu kuću i zateknu uredne i čiste prostorije, a od Slavena ni traga ni glasa. Raspisaše tražilicu za njim, ali niko i nikad više nije čuo za njega. Ispričavši ovu priču jedan stari bogobojazni čovjek mi ispriča drugu. Priču o Henoku.
Henok je bio toliko vjeran Bogu da ga je sebi uzeo, a da nije vidio smrt. „Ne vjerujem – rekoh mu. Takvi ljudi ne postoje.“
„Postoje, samo ih mi ne primjećujemo u moru skotova kojma je deviza „use“, nase i podase“- reče mi kao da govori o jučerašnjoj bajatoj vijesti, kao da mi nije ništa novo rekao, a ja zanijemih pred tom izjavom koja mi otvori oči i uvede me u svijet drugačiji od ovog.
Slaven je hodajući po zemlji (to se vidjelo) živio u tom nekom drugom svijetu za nas nedostižnom. Zato povjerovah onom starcu i zato se odlučih ovo napisati jer se pred mojim očima otvori istina da postoje ljudi koji su svojim životom pokazali da radost u čovjeku ne može uzeti niko i ništa. Ne može jer ta radost dolazi „odozgo“, dolazi od tamo kamo Slaven ode. I zato, (Bože mi oprosti) vjerujem da je i Slaven sada na nekom boljem mjestu. Njemu „patnja“ nije mogla ništa jer se preselio sa zemlje u svijet u kojem je uvijek živio dok smo mi bili slijepi da ne vidimo ono što je bilo očito.
Sada dobro posmatram ljude i pazim ne bi li mi koji „Slaven“ promakao da učim gledajući njegov život.
Moj život je u raspadanju. Treba mi neko kao On, kao Slaven da me izvadi iz ponora u koji propadam. Izgubio sam radost života. Možda činim grijeh jer se tako odnosim prema daru koji mi je darovan od Boga ili prirode. Nemam pravo… ili imam. Život mi se čini nebitan. Htio bih biti prenešen kao On jer smrt mrzim, kao i svi. Ignorišem tu činjenicu. Pročitao sam negdje da je Ona izvor svakog straha. Ona je uvijek neizvjesna. Tješimo se Bogom, djelima. Nadamo se da će nas mimoići. Neće. Ona je vječita Istina koja kao težak kamen pritiska dok ne uzme svoje. Sram je bilo. Mrzim je iz dna duše.
Hoću da budem ubijeđen da je istina to što mi starac reče. To će mi, valjda dati nadu da i moj život iz besmisla pređe u radost.
„Vjerom bi Henok prenesen da ne vidi smrti, i ne nađe se, jer ga Bog prenese. Doista, prije nego bi prenesen dobi svjedočanstvo da je ugodio Bogu.“ Hebrejima 11,5
