Redakcija INTERVJU SA NIGAR HASAN-ZADE JEDNOM OD NAJUTICAJNIH PJESNIKINJA AZERBEJDŽANA I JEDNOM OD VODEĆIH KNJIŽEVNICA EVROPE
Razgvarao: Božidar Proročić
Gospođice Nigar Hasan-Zade gost ste ,,Ratkovićevih večeri poezije” gdje ćete predstaviti izbor iz Vaše poezije. Koliko je važno da ovakve književne manifestacije koje imaju međunarodni karakter, i dugu tradiciju budu prepoznate kako u Evropi tako i u Svijetu.
Bila mi je velika čast da predstavljam svoju zemlju na ovom predivnom festivalu. Izuzetno mi je drago da sam se upoznala sa čarobnom, lijepom Crnom Gorom i Vašim gostoljubivim narodom i da podijelim sa Vama ono najdublje – moje stihove. Poetske večeri su postale sastavni dio mog života. Od nekad redovnih čitanja, poprimile su oblik čitavog mehanizma, pravog književnog projekta, što danas pruža nevjerovatne mogućnosti talentovanim autorima u našoj zemlji, pružajući platforme za razvoj i prezentacije mladim autorima. Projekat “SÖZ”, što u prevodu znači Riječ danas je zauzeo dostojno mjesto u književnom okruženju Azerbejdžana i zaslužio je poštovanje autora i čitalaca. Kao osnivač i rukovodilac projekta, svakako pridajem veliki značaj književnim događajima u svijetu, bilo da su to festivali ili samo čitanja poezije. Zahvaljujući njima lijepa književnost nastavlja da pokreće, oduševljava i prosvijetljuje moderno društvo.
Vašu prvu zbirku poezije ,,Na krilima nad horizontom” objavili ste prije svog 24 rođendana, šta je to što Vas je u tom momentu inspirisalo da nepišete prvu zbirku poezije?
Zbirka je objavljena 2000. godine. To je vjerovatno bio za mene najsmjeliji korak u tom periodu, kada sam, vjerujući u sebe, odlučila da svoje stihove predam čitaocima na sud. Ona nije napisana u određenom kratkom periodu. To su bili moji raniji stihovi koji su pokrivali period od 16 do 22 godine. Inspiracija je, kao i uvijek, bio sam život, mislim.
Vrlo mladi ste napustili posao prevodioca i posvetili se književnosti bili ste najmlađi član Azerbejdžanske unije pisaca, koliko Vam je značila podrška kolega pisaca; poznato je da je poznati književnik Anar prepoznao Vaš talenat i napisao predgovor za Vašu prvu zbirku?
Hvala na komplimentima. Nisam baš tako mlada… ali polaskana sam da me vidite takvom. Podrška kolega je uvijek veoma važna u životu svakog čovjeka, a posebno kada je riječ o mladom autoru. Danas, kao čovjek koji posvećuje dosta vremena u ovom pravcu, savršeno razumijem značaj istog. Nisam imala tijesni kontakt sa drugim piscima u svojoj domovini, a tada sam se već preselila u London. I jedini autor sa kojim sam dijelila svoje radove bio je gospodin Anar, predsjednik saveza pisaca, podržao je moju prvu knjigu i napisao predgovor na čemu sam bila vrlo zahvalna.
Postala sam član, iako nisam sigurna kao najmlađa 🙂 , nemam takvu informaciju.
Odlučili ste se na jednogodišnje putovanje Evropom u potrazi za sopstvenom kreativnošću i inspiracijom bili ste u Velikoj Britaniji i Francuskoj; kako bi ste opisali taj vaš dio života.
Smatram da će biti nemoguće da opišem taj period života u kratkom intervjuu. Ali ste potpuno u pravu. Donijela sam ovu odluku, koju su mnogi smatrali čudnom, ne znajući do čega će dovesti i kako će preokrenuti moju sudbinu. Vjerujem u to da ako Univerzum želi nekoga od nas da vodi do određenog cilja on će to i učiniti ne tražeći naše odobrenje. Eto tako sam ja došla do Evrope. I od tada je moj život dobio drugačiji smisao i karakter. Upravo u Evropi je počela moja književna karijera. Puno sam pisala, dogodila su se nevjerovatna poznanstva i događaji na kojima sam beskrajno zahvalna.
London je bio prekretnica u vašem životu i stvaralaštvu, kako je došlo do sudbinskog susreta sa Ričardom Mekejnom poznatim prevodiocem koji je preveo Vašu prvu zbirku?
Dogodila se kao što je i trebalo. Šetajući londonskim parkom u blizini Highgate-a pročitala sam najavu o poetskoj večeri meni dragog prevodioca i pjesnika Ričarda Mekejna. On je trebalo da čita svoje prevode stihova Ane Ahmatove. I naravno da sam bila tamo u naznačeno vrijeme sa knjižicom u rukama, koju sam kasnije poklonila Ričardu.
Nakon susreta, nekoliko dana kasnije, on me je kontaktirao i rekao da će moju knjigu da prevede na engleski jezik. Tada sam prvi put shvatila da se čuda dešavaju…
Šta su teme Vaše poezije da li je to socijalni aspekt, lirski trenuci života, ili duhovnost recite nam nešto više o tome?
To je život. Život u svim svojim počecima. Teško mi je da dijelim svoju poeziju na aspekte. Ostavljam to svojim čitaocima.
Izabrani ste 2009. godine među 10 najuticajnjih (stranih) pisaca koji stvaraju i pišu na području Velike Britanije to dovoljno govori o vašoj popularnosti. Da li je Velika Britanija prostor koji vas posebno inspiriše?
Engleska je moja druga domovina. Dala mi je mnogo i naučila me puno. Uvijek pišem poeziju kada sam u ovoj zemlji.
Da li su na stvaranje vaše poezije imali uticaja ruski klasici i zašto: Boris Psternak, Marina Cvetajeva, Ana Ahmataova.
Naravno. Odrasla sam na poeziji srebrnog doba. Moja omiljena pjesnikinja je Marina Cvetajeva.
Pored bavljenja poezijom Vi i slikate, što je rijetkost da umjetnici objedine obje grane umjetnosti; da li u svojim slikama ispisujete poeziju?
Hvala puno. Nekad sam mnogo voljela da slikam, to je bio moj hobi, ali ga nikad nisam doživljavala ozbiljno, jednostavno sam ga voljela. Istina, bilo je izložbi i uspješnih prodaja, ali je to za mene samo bilo uživanje. Nesumnjivo je da poezija utiče na sve što radim i obrnuto.
Vaše zbirke poezije ,,Pod tuđim oblacima” i ,,Srebro” objavljene su na ruskom jeziku uvršteni ste u antologiju najboljih savremenih ruskih pisaca pišete na ruskom jeziku. Pošto ste rođeni u Azerbejdžanu smatrate li da je značajno sačuvati svoj kulturni identitet?
Moja kultura je u meni, ne moram pokušavati da je čuvam, ne postojim bez nje. To je moja krv, moj duh i um.
U Crnoj Gori je pokrenut projekat Kulturno-ekonomskog centra Azerbejdžana „Istaknute ličnosti Azerbejdžana na crnogorskom jeziku“, prvog ove vrste na prostoru bivše Jugoslavije, u kome je prvi svezak pripremljen da predstavlja 35 značajnih ličnosti (pisci, filozofi, naučnici, kompozitori, i td.) itd.) Koliko je važno na ovaj način upoznati kulturu Azerbejdžana i da li podržavate takve projekte?
To je nevjerovatno značajan projekat i zahvalna sam svima koji su inicirali i podržali ovaj projekat! Zahvaljujući njemu i Vašoj zemlji danas raste broj ljudi kojima Azerbejdžan nije nepoznata zemlja, već zemlja sa bogatom kulturom i duhovnošću o kojoj su uspjeli da saznaju. Pjesnici, pisci, mislioci, muzičari i umjetnici – naša zemlja je riznica pravih talenata koji su u svim vremenima i situacijama nastavljali da stvaraju i oduševljavaju svojim umijećem. Uvaženi Sejran Mirzazada, direktor Kulturno-ekonomskog centra Azerbejdžana-Crne Gore, pravi patriota svoje domovine i projekat koji se, zahvaljujući njegovoj inicijativi, danas tako uspješno razvija u Crnoj Gori je plemenit i značajan posao za našu zemlju. Upravo takvi projekti spajaju države i kulture raznih naroda. I budući da sam u Crnoj Gori vidjela sa kakvom se toplinom i interesovanjem ljudi odnose prema našoj zemlji, nesumnjivo mogu reći da su naše zemlje izgradile istinske prijateljske odnose, koji imaju potencijala za dalji razvoj.
Crna Gora je kroz svoju dugu istoriju takođe dala veliki broj pisca, pjesnika, da li ste čitali neke od crnogorskih autora i koje bi ste vi izdvojili
Htjela bih da izdvojim Rista Ratkovića, Aleksandra Lesa-Ivanovića i Sretena Vujovića.
Cetinje je grad koji baštini dugu tradiciji književnosti i kulture. JU Narodna biblioteka i čitaonica ,,Njegoš” je ustanova sa tradicijom dugom 151 godine postojanja da li možemo očekivati da će te u nekom budućem periodu biti i naš dragi gost?
S velikim zadovoljstvom.
I za sami kraj razgovora molim vas da ljubazno odaberete jednu Vašu pjesmu i podijelite je sa našim čitaocima?
Podijelila bih stihove:
* * *
Toga dana biće tiho i baršunasto u kući.
Moriće se kuća u iščekivanju pljuska.
Sve će tajno početi da diše, sve će se zaboraviti, osim –
Mene u toj kući, mene u toj kući…
Ćuteći ću obamrijeti… kao zemlja pred buru,
Sagnuću se i ukočiti kao u ponoć trava,
Da bih poslušala let u srce puštenog kuršuma
Kada moja glava srce postane…
Kada se, kao u pijesak, u patos spuste noge,
I zidove zagrle krznima iskušenja.
Toga dana, kao igla u stogu slame,
Sakriću kraj – neću izgledati opasna…
Toga dana, jedva dišući… neću rasijati tren,
Priljubiću se uz prag, primirisati korake…
Cijelim tijelom ću vaskrsnuti i postati nedjelja.
Rasklopiću se – rasklopiću zauvijek pesnice.
Da bi se otpjevala Aleluja – to je moguće…
Događaju se najsmrtonosniji snovi.
Skidaju se oprezno haljine sa ramena,
Ne osjećajući strah, stid i krivicu.
I sreća će postati čvor na narukvici,
Moja dugoočekivana crvena nit.
Zagledaću se u oči i, vjerovatno, plačući,
Prozboriću da zaista želim da živim!
Toga dana biće tiho i baršunasto u kući.
Kuća će se moriti u iščekivanju pljuska.
Sve će postati ništa – sve će se završiti, osim,
Tebe u toj kući, tebe u toj kući…
___________________________
Pjesme sa ruskog preveo: dr Blagoje Vujisić
