Redakcija NIKICA PETRAK PJESNIK, ESEJISTA, PREVODIOC
Piše: Božidar Proročić
Nikica Petrak jedan od najznačajnih pisaca savremene hrvatske književnosti, ostavio je jak poetski, prevodilački i esejsitički lični pečat. No kako je skoro bilo (20 avgusta 2016) tri godine da se ovaj čuveni pjesnik se preselio u vječnost on i dalje živi u našim srcima u našim dušama sa onim istim žarom i vječitoj temi ljubavi koja ga je toliko inspirisala. Jednom prilikom Nikica Petrak je izjavio: ,,Mala nacija ljubi privremene društvene pobjednike, a često posve smetne s uma one tiše, ali autentične ljude i umjetnike.” Njegov život i stvaralaštvo zaslužuju pažnju šire javnosti ne samo Hrvatske jer on je bio pjesnik svevremenski i vanvremenski. Pjesnik koji je toliko duboko ušao u suštinu poetskih svjetlonazora.
Pjesnik Nikica Petrak, rođen je 1939. u Dugoj Resi Hrvatska. Osnovnu školu pohađao je u rodnome mjestu, a zavvršio u Zagrebu. Gimnaziju je pohađao i maturirao u Križanićevoj ulici u Zagrebu.Diplomirao je 1963. anglistiku i istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao Herderov stipendist proveo je na prijedlog Marijana Matkovića Miroslavu Krleži postdipomsku godinu 1968/69. na bečkome Univerzitetu, čitajući posebno austrijsku i njemačku književnost ,,fin de sičclea.” Početkom 60-ih god. bio je urednik kulturne rubrike ,,Studentskog lista.” Radio je kao novinar i urednik emisija izkulture na Televiziji Zagreb (1967–77), urednik u izdavačkoj kući,,Liber” (1978–89), savjetnik u Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Hrvatske (1991–92) te kao urednik u Leksikografski zavod Miroslav Krleža- (1992–2004). Bio je jedan od urednika stranih književnosti u ,,Opštoj hrvatskoj enciklopediji.” Bio je redovni član Hrvatske akademije nauka i umjetnosti bio od 2004 godine.
Kao pjesnik javlja se 1959. u listu ,,Književna tribina” u kojem mu urednik Slavko Mihalić objavljuje dvadesetak pjesama. Na poziv urednika Milana Mirića pridružuje se 1960. širemu krugu oko časopisa ,,Razlog” objavljujući u njemu do prestanka izlaženja časopisa.Objavio je sljedeće knjige pjesama: ,,Sve ove stvari Objavio je sljedeće knjige pjesama: ,,Sve ove stvari ”Mladost, Zagreb 1963.; ,,Razgovor s duhovima” Studentski centar Zagreb, Zagreb 1968.; ,,Suho slovo”, Studentski centar Zagreb, Zagreb 1971.; ,,Tiha knjiga”, Mladost, Zagreb 1980.; Izjava o namjerama, Naprijed, Zagreb 1989.; ,,Izabrane pjesme”, Naprijed, Zagreb 1991.; ,,Ispadanje iz povijesti”, Matica hrvatska, Zagreb 1996.; ,,Razmicanje paučine”, Matica hrvatska, Zagreb 1999.; ,,Neizgovoreni govor” (eseji), Antibarbarus, Zagreb 2003.; ,,Arka”, Matica hrvatska, Zagreb 2004.; ,,Od ljubavi”, Ex libris, Zagreb 2004.; ,,Das Herausfallen aus der Geschichte, Daedulus Verlag”, Münster 2008,,,Blaženo doba” iz 2009. Velika važnost Petrakove poezije jest, između ostaloga, u tome što istovremeno može govoriti o istoriji ali i izvan nje, što je pronašao mudrosnu, iskustvenu tačku u kojoj dovodeći sve u pitanje može sve pronaći novo, preobraženo u slojevitom lavirintima emocija kojima je tako neprikosnoveno vladao. Sjajna kombinacija raznolike egzistencijalne, poetske, kulturalne afirmacije pretočene u stihove. Tu slojevitost, koja neprestano cjelovita navire u mnogo puta isticanom, vrlo sveobuhvatnom Petrakovskom tonu, pjesnik je sve više dostizao unutar svojih desetak zbirki pjesama (od zbirke ,,Sve ove stvari” iz 1963. godine do Sabranih i novih pjesama ,,Blaženo doba” iz 2009.), ispisujući za života najljepše stranice savremenog hrvatskog pjesništva. Autor je homogena i konzistentnapjesničkog opusa, započetog u duhu naraštaja oko časopisa Razlog, od kojega se od početka odvajao odnosom prema vremenu kao jedinomu mogućem prostoru egzistencije. Stalni motivi njegove poezije su mjesta simboličkog značenja za lirski subjekt: ljubav, protok vremena (ali i njegovo cikličko vraćanje), tradicija, preci, starenje, pa i specifičnog: motivi lutanja, zaborava, kašnjenja (lirski subjekt sebe često vidi kao nekoga tko kasni, tko pripada starom,odumirućem svijetu) i sporosti, odnosno svjesnog odustajanja od načela brzine i napretka.
Preveo je desetak dramskih tekstova te niz kulturoloških i politoloških knjiga među kojima se ističu: Dilan Tomas, ,,Poezija”, Zagreb 1964.; Leo Strauss, ,,O tiraniji”, Zagreb 1980.; Joseph Bronowski, ,,Porijeklo znanja i imaginacije”, Zagreb 1981.; E.A. Po, ,,Ukradeno pismo”, Zagreb 1983.; Lewis Mumford, Mit o mašini: 1. Tehnika i civilizacija, 2. Pentagon moći, Zagreb 1986.; Dilan Tomas, ,,Portret umjetnika kao mladog psa”, Zagreb 1988.; David Held, ,,Modeli demokratije”, Zagreb 1990.; Edmund Burke, ,,Razmišljanja o Francuskoj revoluciji”, Zagreb 1993.; Carl E. Schorske, ,,Beč krajem vijeka”, Zagreb 1997.; ,,Programi i manifesti arhitekture XX. vijeka”, Zagreb 1997.; Pter Blejk, ,,Majstori graditelji”, Zagreb 1998.; Ben Jonson, ,,Volpone”, Zagreb 1999.; Hannah Arendt, ,,O nasilju”, Zagreb 1996.; Egon Friedell, ,,Istorija grčke kulture”, Zagreb 2001.; Georg Tabory, ,,Mein Kampf”, Zagreb 2003.; Jacques Barzun, ,,Od osvita do dekadencije” (500 godina zapadne kulture), Zagreb 2003.; Peter Štajnn, ,,Rimsko pravo i Evropa”, Zagreb 2007.; Herman Broh, ,,Duh i duh vremena”, Zagreb 2007.; Aleksandar Demandt, ,,Vandalizam, nasilje nad kulturom”, Zagreb 2009; Džordž Stajner, ,,Ideja Evrope”, Zagreb 2009.
Kao pjesnik i prevodioc dobitnik je sljedećih nagrada i priznanja: godine 1981. za doprinos hrvatskom pjesništvu dobija pjesničku nagradu ,,Tin Ujević” kao i državnu nagradu ,,Vladimir Nazor ”za doprinos na polju književnosti. Godine 1996. ovjenčan je ,,Goranovim vijencem ”za poeziju, a 1997. dobitnik je nagrade Fonda ,,Miroslav Krleža z”a književno djelo ( ,,Ispadanje iz istorije” ) od izuzetnoga značaja za hrvatsku književnost za razdoblje od 1995-1997. Nagradu Hrvatske akademije nauka i umjetnosti i Nagradu Matice hrvatske za književnost i umjetnost dobija 2000. za knjigu ,,Razmicanje paučine”. Godine 2004. dobitnik je Nagrade grada Zagreba. Državnu nagradu ,,Vladimir Nazor” za životno djelo primio je 2012. (Tekst autora je dio projekta predstavljanja kulturne baštine Hrvatske u Crnoj Gori).
Izbor pjesama Nikice Petrark je iz ,,Antologije savremenog hrvatskog pjesništva”
ISPADANJE IZ POVIJESTI
Sve što se sad u svijetu zbiva
– bez mene biva,
i onaj, tko sad nekud krene,
lako mu: ide bez mene.
Cijeli mu svemir kao kod kuće:
sebe za sobom još ne vuče.
Na neki novi put će stati,
tko će ga znati.
Vid mu sve širi, kroz zavjese dimne
vjetar mu prši,
a ja, bez zloće, sad sin sljepoće,
ne vidim, slijep sam, lijep sam, hoće
samo još drevni slijepac,
samo još Gete,
samo još dijete,
svijetu
pjevati himne.
DA DA, MLAĐIM HRVATSKIM PJESNICIMA
Mrvite djeco jezik
– suhi kolač na usnama iz bakinog ormara
množite ga, umnažajte, jer došla nam je blagovijest:
samo je čisto nezvučanje
pravi pojam koji se može svesti
na količinu i njene preradbe.
“Tamo je divlji grm”, rekla je stara Ciganka,
nepotkupljiva nevjernica, prevrtala je
po bisagama s krpama,
dok joj je konj časkom bio na pojilu,
“s korijenjem u mraku i lišćem na suncu, od kojeg
nijedno nije bez goleme nužde. A sada idem”.
STARI ZANAT
Stari zanat ništa nema osim
zaboravljenih pravila,
kucka igla, tuče malo kladivo, plamti vatrica,
sve se tali i svjetluca, puše se u to,
grije se prstima, hladi se plućima,
neobrađeno se noću nosi u postelju,
da se dobije pravi oblik, neki po tome i pišaju
Stari zanat je križ pomnog čitanja
sitnih napuklina po neobičnom kamenju,
svijanja šuplje kovine po njenim žilama
vi ćete to glasom ciceronea znati bolje
objasniti gostima
Znate, svaka loše hranjena i čudnovata životinja,
još spašena poslije Potopa u nekom Maksimiru,
posve je sigurna u Veliku Osvetu
zato i skače tako uporno
s prečke na prečku
TOPOI
Otrcan život, opće mjesto.
Ono što se ne otme do jednog i nedjeljivog.
Vani je proljeće,
samo ga jedanput pluća dišu.
Savio se jablan,
više se neće svinuti tako.
Pod prozorima prolazi čovjek,
zakopan kao stara kutija s draguljima.
Ni sam ne zna da je takav.
Sunce se, dijete u vodi, pljuska zrakom i oblacima,
i kao uvijek u povijesti, netko smjera zlo,
poduprt snagom općeg mjesta.
ARKA
Započinje zvučanje:
zvučanje niotkuda,
iz prašine.
Započinje dobar dan: dan iz sna.
Nad blatom i nad zemljom, jer je
ostala bez glasa,
traje svjetlost koja je
i čovjekova i nije.
U starim dramama,
sred požara i na dnu ponora,
usred pomora, iza svih kraljeva,
ide luda i pjeva, ali pjeva.
Pred očima mu iskri i zvuči mu,
niotkuda.
Za njim se vuče paun,
kljuca neke blatne sjemenke,
i odjednom, s krikom, širi svoj rep.
Za kratki tren silazi naga Nike
šumeći krilima,
nitko ne zna što je tu spašeno:
svi umru, svjetlost je dalje ustrajna,
iskri i zvuči još jače, vedra zauvijek.
