Redakcija 7. prosinca, 2000. Petak. Na satu hrvatskog jezika dobili smo neobičnu domaću zadaću, napraviti intervju sa nekom poznatom osobom iz našega sela. Intervju smo napravile Marijana i ja. Dugo smo razmišljale koga bismo odabrale, jer ovoje malo selo i u njemu nema baš nekih iznimno poznatih osoba. Na kraju smo odlučile malo odstupiti, ali ipak ostati vezani uz mjesto. Izbor je pao na Draganinog djeda književnika i znanstvenika Rajka Glibu, koji nije mještanin ali je sa mještanima Polače proživio veći broj godina Domovinskog rata i o Polači nešto i napisao. Osim toga u mjestu želi sagraditi kuću, znači postati mještaninom. Mislile smo da je to dovoljan razlog da za njega čuju i drugi koji o njemu ništa ne znaju.
Marijana Bobanović:
– Prvo, hvala Vam što ste pristali na razgovor i pomogli nam da napišemo domaću zadaću.Kada sam bila kod Dragane vidjela sam nekoliko knjiga koje ste napisali, koliko ih je ukupno?
Književnik Rajko Glibo:
– Više ne znam, deset, možda i više.
Dragana Kutija:
– Kada ste počeli pisati?
Književnik Rajko Glibo:
– Većina ljudi veoma rano pokuša ponešto zapisati, ali je to obično neuspjeli mladenački pokušaj. Ja sam započeo nešto kasnije ozbiljnije se baviti poezijom. Imao sam više od trideset godina. Kasnije sam počeo pisati pripovijetke i nastavio daljnje školovanje.
Dragana Kutija:
– Jeste li prije nego što ste počeli pisati pročitali mnogo knjiga?
Književnik Rajko Glibo:
– Da, mnogo, teško bi mi ih bilo prebrojiti, ali uvijek mi se čini da je nedovoljno. Ima mnogo interesantnih knjiga i iako sada imam puno godina još uvijek čitam. Posebno sam sretan kada pročitam nešto dobro, a napisala je to mlada osoba. Znate mladost, to je posebno doba, kada su još mnogi osjećaji posebni i čisti, ničim neuprljani.
Dragana Kutija:
– Nisam baš sve do kraja razumjela, ali želim Vas još pitati što mislite o današnjim mladim ljudima?
Književnik Rajko Glibo:
– Mladi, kao i ja kada sam bio mlad, nisu svjesni ljepote svoga životnog trenutka. Oni misle o sadašnjim malim problemima da su veliki i nitko im to ne može zamjeriti. Naravno, ima mladih kojima se nije lako školovati, čiji su roditelji bez posla ili imaju druge obiteljske brige. Ja radim u školi i često sam i sam nesretan kada uvidim teškoće, a ne mogu pomoći. Ali, ako je ikako moguće pokušam. Žao mi je mladih, jer sam i sam odrastao u neimaštini. Ponekad im pričam o svom školovanju. Pomislim da će im se možda njihovi problemi u njihovim očima malo smanjiti. U svakom slučaju, mladi dijele sudbinu i okolnosti života obitelji i društva u kojem žive.
Marijana Bobanović:
– Govorite o teškom školovanju. Da li bi Vam bilo teško o tom nešto reći, jer vjerujem da se sigurno razlikovalo od današnjeg?
Književnik Rajko Glibo:
– Rodio sam se u jednom malom planinskom mjestu Donja Vast, u župi Uzdol koja pripada općini Rama. Kada sam pošao u školu svaki sam dan morao pješačiti dvanaest kilometara do škole i toliko natrag do kuće. Jednom sam se tako skoro smrznuo u snijegu. Bio sam malen i mršav. Spasio me moj pas Žućo koji je zavijao oko mene i vrh moga gumenog opanka koji je virio iz snijega. Jedan slučajni prolaznik me je tako pronašao i spasio. Hrane nije bilo u izobilju. Bio sam mršav, pa su mi se rugali i dali mi nadimak Lešavi. U srednju školu sam išao u sjemenište u Zadru. Rano sam napustio roditeljski dom. Kada sad mislim o tome, mislim da je bilo zaista teško, ali i da se sve moralo baš tako dogoditi da bih ja danas bio ovakav. Kasnije sam studirao uz rad i tako sve do danas. Moj život je vezan uz neprestano učenje, a bez knjiga ne bih mogao živjeti. Svaki novi susret s još nepročitanom knjigom za mene je poseban doživljaj.
Marijana Bobanović:
– Rekli ste da ste i znanstvenik?
Književnik Rajko Glibo:
– Tako kažu, pa valjda jesam, predajem na Pedagoškom fakultetu u Mostaru, napisao sam i jedan priručnik za studente «Medijska kultura», ali i jednu knjigu o lutkarstvu. Rekle ste da vam je ovo za ocjenu iz medijske kulture, što me raduje.
Dragana Kutija:
– Kakav je to osjećaj kad u rukama držiš tiskanu knjigu koju si sam napisao?
Književnik Rajko Glibo:
– Zaista poseban. Želim vam da ga i sami upoznate.
Marijana Bobanović:
– Vidjela sam i jednu knjigu poezije o Biogradu. Nije baš poznata?
Književnik Rajko Glibo:
– U pravu si, što ne znači da ne vrijedi. Znaš, ja sam osamljenik, a za promidžbu nemam novca. Možda, kao i često u životu, tek kad me ne bude…
Dragana Kutija:
– Što sada pišete i hoće li još koja knjiga izaći?
Književnik Rajko Glibo:
– Da uskoro izlaze još dvije, zato sam malo nemiran.
Dragana Kutija:
– Koja Vam je najdraža knjiga?
Književnik Rajko Glibo:
– Ne bih govorio o knjigama radije o pojedinačnim pjesmama. Najdraža je posvećena mom unuku Ivanu Benjaminu Kutiji. Došla mi je kao dar s neba na Veliki petak 2000. Ona će ti kao i druge pjesme reći više o meni nego ja sam.
ODA NEMINOVNOSTI
Unuku Ivanu Benjaminu Kutiji
Na praznoj posudi svojoj
sad brojim napukline,
dok se sunce gasi a mjesec se srebri
sivo tkivo tkaju bijele vlasi;
dani se nižu
u daleke snove,
tračak davnog sunca
odnekud me zove.
Dok miris cvijeća
rani svibanj krasi,
jedna starost
broji sutone i tone
u sjaj bijelih vlasi.
Moj Ivane, mi smo
sraz oprečnih boja,
ja sam tvoj suton
a ti zora moja.
Na Veliki petak 2000.
*Prema motivima domače zadače, Rajkove unuke Dragane Kutija i njene prijateljice Marijane Bobanović.
