INTERVJU
Saladin Dino Burdžović, književnik
OD BIJELOG POLJA DO BIJELOG SVIJETA
Saladin Dino Burdžović (1968, Bijelo Polje), pjesnik i prozni pisac. Gimnaziju je završio u rodnom gradu, a književnost studirao u Beogradu i Nikšiću. Do sada je objavio trideset naslova poezije i proze. Zastupljen je u više antologija, zajedničkih zbirki i zbornika poezije i proze. Dio njegovog književnog opusa prevođen je na mađarski, poljski, albanski, bugarski, makedonski, slovenački, turski i njemački jezik. Dobitnik je niza značajnih nagrada za poeziju, prozu i drame: „Ćamil Sijarić“, „Blažo Šćepanović“, „Isak Samokovlija“, „Bronzani Orfej“, „Zlatni pjesnički prsten-Subotica“, „Šumadijske metafore“, „Risto Ratković“, „Zaim Azemović“. Za rukopis romana Putopisi slijepog putnika dobitnik je stipendije za literaturu „Kunstlerdorf-Schoppingen“.Član je Crnogorskog Društva Nezavisnih Književnika (CDNK), Udruženja književnika Hessena, crnogorskog PEN centra, jedan je od osnivača i stalni član Alternativne grupe MONTE ART iz Frankfurta. Živi u Offenbachu, Njemačka.
Razgovarao: Faruk Dizdarević
Rođeni ste u Bijelom Polju a školovali se u raznim mjestima. Šta se svih tih godina trajno smjestilo u vaš duhovni vidokrug?
Burdžović: Uz rodno Bijelo Polje neraskidivo vežem još pet gradova. Školovao sam se u Beogradu i Nikšiću, jedno duže vrijeme živio u Subotici, na kraju su Frankfurt i Offenbach i može se reći da je širok areal u kome sam stvarao što se jasno i vidi u mojoj literaturi. I u naslovima knjiga, u sporednim temama i biografijama glavnih likova. Svaki od navedenih gradova mi je podjednako važan, ne bih ih rado rangirao, što je posebno zanimljivo, još dok sam živio u Crnoj Gori pominjao sam Frankfurt u pripovjetkama i to ono vrijeme kada nijesam ni slutio da ću ovdje živjeti. Danas o meni ovdašnje novine pišu da sam kao jedinstveni autor „sudbinski“ povezan za Frankfurtom, Offenbachom i Hessenom.
Kada ste naslutili, da tako kažem, svoje književne izvore? Kada započinje Vaš književni rad? Kada se pojavila prva knjiga?
Burdžović: U ranoj mladosti čitao sam Prevera i ruske klasike, ne znam da li se to vidi u mojim početnim tekstovima. Počeo sam da pišem krajem osamdesetih godina, prvu knjigu, skoro cijelu, objavio sam u značajnim književnim časopisima i zbornicima poezije. Recenzije i kritike su bile ohrabrujuće pa sam već 1990. imao svoju knjigu, sa nepune dvadeset i dvije godine. Izdavač je bila Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost iz Pljevalja. I dan danas sam im zahvalan zbog svega što su učinili za mene, što su mi širokogrudo otvorili vrata književnog svijeta.
Kakvi su bili osvrti kritike? Da li je za život knjige značajniji odziv kritike ili prijem publike? Kako na osnovu Vašeg dosadašnjeg književnog iskustva gledate na svoje prve knjige? Šta biste savjetovali (iako savjeti u književnosti nisu baš mnogo uputni) mladim kolegama u pogledu objavljivanja prve knjige? U stvari da li treba žuriti sa prvom knjigom?
Burdžović: Kritike su bile uglavnom pozitivne, mada im ja i nijesam pridavao neki veliki značaj, niti sam ih rezao iz novina i skupljao za neku buduću arhivu. Mnogo više su mi bitni čitaoci nego li kritičari, uostalom, sud čitalaca je jedino bitan i mjerodavan. Prve knjige određuju put književnika, od njih zavisi mnogo štošta i treba biti oprezan, ne žuriti, jer su odštampane knjige jedina „roba“ na svijetu koja se ne može naknadno prepraviti, suziti, prekrojiti, nadograditi. Prva knjiga je kao prva ljubav, ako ne i nešto više. Mogu ih objaviti još stotinu ali znam da se nijednoj neću obradovati kao prvoj. I ne znam da li treba žuriti sa prvom knjigom. Ja moju ne bih mijenjao, niti slovo iz nje, pa ni datum objavljivanja, dobila je izvjesne nagrade, na neki način, opravdala je samu sebe.
Vi ste pjesnik. Kako se rađa stih pjesme? Da li pjesma, kada se radi o Vašoj pjesničkoj avanturi, potiče iz tajanstvenih vrela inspiracije ili je vezana za predjele promišljanja? Da li se stih, još u prvom ispisivanju, konačno oblikuje ili se na njemu mora strpljivo raditi?
Burdžović: Većina definicija poezije nije tačna ili, bolje rečeno, nije u potpunosti tačna. Niko se nije proslavio u objašnjavanju „neobjašnjivog“. Stihovi dolaze odnekuda, niko ne zna odakle a kada bi smo znali vjerujem da bi mnoge nedoumice oko poezije bile jasnije. Možda bi nestalo čarolije i pjesma ne bi bila to što je. Malo je stvaralaca koji na prvo pisanje završe pjesmu, ja nijesam jedan od tih.
Vi ste i prozni pisac. Kakva su Vaša iskustva kad je proza u pitanju? Koji su tu izazovi? Zapravo šta je sve za pisanje romana potrebno – talenat, mudrost, znanje, pamćenje prošlosti…, da navedemo samo neke od mogućih uslova?
Burdžović: Uvijek sam isticao da sam pjesnik po vokaciji. Međutim, ako krenemo od konstatacije da je poezija „privilegija elite“ onda možemo zaključiti da poezija nikada nije ni imala neku veliku prođu kod širih narodnih masa. Možda je i dobro što je tako. Danilo Kiš je govorio: „Ja sam se celoga života spremao da budem pesnik a bio sam to što sam bio“, i ovu njegovu misao često citiram na promocijama mojih knjiga. Roman je, naravno, velika matura književnosti i ja se, evo, nakon dvadeset knjiga od kojih su šest prozne, spremam da maturiram. Trenutno radim na svom prvom romanu koji nosi naslov „Sjaj i bijeda jedne sandžačke ljubavi“. Tema je sudbina jedne novopazarske porodice u posljednjih dvesta godina, od rata sa Rusima i odlaska u đurumlije do najnovijih emigranata koji su izbjegli u Njemačku. Roman kao vrsta književne forme iziskuje veliki rad i mnogo slobodnog vremena. Nadam se da ću to moći sebi priuštiti i kvalitetno završiti započeti posao.
Kako dolazite do književnih tema? Šta želite da saopštite svojim djelima? Koliko ste se u tematskim povodima vezivali za inostranstvo u kojem živite, a koliko za područje u kojem ste rođeni?
Burdžović: Dobrovoljni egzil, pa i onaj drugi, na kraju krajeva, nepresušno su more tema. Zavisi koliko dara u sebi nosite. U mojim njemačkim knjigama, i poetskim i proznim, zapisano je svjedočenje o, nadam se, posljednjoj generaciji emigranata sa tromeđe Srbije, Bosne i Crne Gore. Iako pišem u prvom licu, trudio sam se da ne unosim mnogo ličnog u ove sumorne zapise, s obzirom da sam u sličnoj situaciji kao i većina mojih glavnih junaka, da izbjegnem katkada neizbježni patos koji je glavna karakteristika većine knjiga nastalih u emigraciji. Primijetio sam da pisci u egzilu pišu sjećajući se zavičaja, ne shvatajući da je tu najveća zamka. Zlokobna riječ „Zavičaj“ najčešće budi sujetu kod čovjeka a kod pisaca je sujeta uništila mnoge velike talente. Mnoge velike uništila i usporila a ove osrednje jednostavno sahranila.
Navešćemo neke naslove Vaših knjiga: „Hronika nepoznatog“, „Koncert za 1001 bajonet“, „Plastična operacija sna“, „Misija“, „Sonet o skoku sa zgrade“, „Immigrant’s song“, „Konstablerwache“, „Snijeg pada na Offenbach“, „Frankfurtske i druge priče“, „Tragom muhadžira“, „Putopisi slijepog putnika“, „Revolucija i njena kopilad“, „Melanholična biografija“, „Rifat“, Hessenski rukopis“… Da li naslovom nastojite da označite suštinu tkiva knjige ili, pak, da odredite njeno kasnije prepoznavanje?
Burdžović: Čitalac koji krene za mojim naslovima otići će pogrešnim putem. „Sonet o skoku sa zgrade“ je zbirka poezije sa samo jednim sonetom, „Putopisi slijepog putnika“ su knjiga pripovjedaka. Naslovima nikada nijesam pridavao veliki značaj, oni su se nametali sami po sebi, nekako pri finalizaciji rukopisa, mislim da i ne utiču mnogo na kasniji život knjige. Postoji mnogo dobrih knjiga sa lošim i neefektnim naslovima i obrnuto, mnogo je knjiga sa spektakularnim naslovima koje osim toga ne sadrže ništa drugo. Mislim da je i suštinu knjige gotovo nemoguće označiti jednom riječju, pa i sintagmom, ako hoćete. Ne može se jedna dobra knjiga savladati u par riječi ili rečenica.
Napisali ste knjigu o Rifatu Burdžoviću Tršu. “Rifat” vam je donio dvije značajne nagrade u Crnoj Gori, uskoro izaze iz štampe drugo i treće izdanje. Kako komentarišete veliki publicitet vezan za ovu knjigu?
Burdžović: Tek sam sad vidio koliko je teško pisati o nekom ko nosi isto prezime kao vi! Oko godinu dana sam iščitavao knjige i tekstove o Rifatu Burdžoviću i dao jedno poetsko viđenje o životu i djelu kao i o tragičnoj sudbini mojeg rođaka koji slovi za jednu od najznačajnijih ličnosti koje je dao naš narod u Dvadesetom vijeku. Knjiga “Rifat” nije “burazerska” niti familijarna! Ono što je značajno, možda i značajnije od moje poezije, jeste činjenica da su u ovoj knjizi po prvi put objavljena dokumenta – svjedočenje jedinog očevidca koji je prisustvovao hapšenju i likvidaciji trojice narodnih heroja Vladimira Kneževića Volođe, Tomaša Žižića i Rifata Burdžovića Trša. Radi se o Slobodanu Jakovljeviću koji je u to zlo vrijeme imao četrnaest godina i koji je partizansku odmazdu preživio baš zbog svoje malodobnosti i koji je jedini preživio osvetu koju je naredio general Janković. Svoj iskaz je dao relativno nedavno, 2007. godine u Sudu u Srbiji, pred porotnicima, svjedocima, zapisničarima i mislim da mu treba vjerovati. Čovjek kojem su zbog Volođe, Trša i Tomaša ubili oca i petoricu braće imao je toliko ljudske časti i svijesti da tajnu ne odnese u grob i samim tim prekrati teorije zavjere koje su decenijama pratile Tršovo stradanje. Dok sam živio u Bijelom Polju čuo sam barem nekih četiri-pet verzija koje nemaju veze sa stvarnošću. Svi savremenici Rifata Burdžovića isticali su njegovu harizmu i popularnost kod običnog naroda. Pitanje je, da je ostao živ, kako bi izgledala politička mapa kod nas i da li bi on dozvolio da se desi ono što se desilo? S obzirom da je bio siroče ja, lično, ne vjerujem da bi se Tršo priklonio “crvenoj buržoaziji”, vjerovatno bi ga “pojela revolucija” pa bi završio na Golom otoku ili kao Slobodan Penezić Krcun. Ja sam, inače, u uvodu knjige istakao moto “Umjesto pisma davnašnjem rođaku”, obraćam mu se i obavještavam ga o nuspojavama revolucije za koju je on položio svoj život. Mislim da sam se ovom knjigom odužio i bratstvu i Rifatu kojeg eto proglašavaju najznačajnijim našim čovjekom koji se rodio u Dvadesetom vijeku.
Živite duže od dvije decenije u Offenbachu, član ste Udruženja književnika Hessena. Kako je kao pisac biti u Njemačkoj? Može li se tamo živjeti od pisanja? Kakva im je izdavačka djelatnost?
Burdžović: Njemačka je, kao i u svemu drugom, uostalom, vodeća zemlja i u poslovima koji se tiču knjiga i izdavaštva. Najveći sajam knjiga na svijetu je ovdje, ne bez razloga, ono što vrijedi u svijetu u oktobru je u Frankfurtu. Svaka iole značajna knjiga koja se pojavi ne čeka dugo na prevod na njemački jezik. Što se tiče mojeg angažmana on je većinom vezan za sajam knjiga, popularni Buch-Messe i na neke druge značajne književne manifestacije. Na primjer, na prošlogodišnjim „Hessenskim literarnim danima“ (Hessische literaturtagges), mene su odabrali da predstavljam grad Offenbach.
Kako kao pisac gledate na naše književne prilike?
Burdžović: Nijesam u toku! Barem ne u tolikoj mjeri koliko bih htio da budem. Nešto knjiga dolazi do mene, iskren da budem, više loših nego li dobrih. Stasala je nova generacija pisaca, treba im umnogome podrška od društva. Pitanje je da li će je dobiti. Govorim o podršci koju ja nijesam imao ali ne želim da prozivam i optužujem. Nemam više ni snage ni volje za to, ali neka moj primjer bude nauk budućim poslenicima kulture. Dok sam bio mlad pisac i dok sam živio u Bijelom Polju, često bih se pitao zašto su svi, ali baš svi, značajni stvaraoci odselili iz mojeg rodnog grada. Tada nijesam znao odgovor. Danas znam zbog čega i taj se odgovor može na više mjesta naći naročito u mojoj prozi.
Da li književnost uspijeva u sadašnjim okolnostima da sačuva svoj tradicionalni primat u duhovnom i nacionalnom životu? Kakva je uloga umjetnika (u našoj zemlji)? Da li je potrebno njihovo angažovanje u politici i državnim poslovima?
Burdžović: Postmoderna književnost je moderna koja je stigla na kraj svojih iluzija. Reklo bi se da su postmodernisti, na neki neočekivan način, umorni od konstantnog osciliranja od krajnosti do krajnosti. Od pisaca se možda previše i očekivalo, mnogo više nego što se tražilo pružili su pojedini istaknuti pisci sa Balkana koji se, siguran sam, danas osjećaju, u najmanju ruku, izmanipulisani i od naroda i od vlasti. Mučan je to osjećaj. Kao što postoje krvave ruke isto tako postoje i krvava pera. Ni jedno niti drugo nije moguće oprati.
Objavili ste trideset knjiga. U punoj ste umjetničkoj i kreativnoj zrelosti. Kakav je značaj objavljene knjige? Da li i sada s premijernim uzbuđenjem doživljavate svoju novu knjigu ili izbor iz poezije i proze?
Burdžović: Početkom 2020. godine navršavaju se tri decenije od kada sam objavio prvu knjigu koja je nosila naslov „Hronika nepoznatog“. Objavio sam kod izdavača OKF-Cetinje knjigu “Revolucija i njena kopilad”, na četiri stotine strana izbor iz desetak knjiga poezije! Kuriozitet vezan za ovu knjigu (sa Che Guevarom na naslovnoj strani!) jeste da je prvih osamdeset primjeraka oduzela hrvatska carina, na graničnom prijelazu Debeli brijeg. Navodno “roba nije prijavljena”! Naplaćena je i mandatna kazna tako da sam, eto, postao vjerovatno prvi pisac, nakon pada Berlinskog zida, kome su oduzete knjige! Ja sam i već ranije imao izabrane pjesme. Još davne 1996. godine, kao najmlađi autor sa prostora bivše Jugoslavije, tada reprezentativan izdavač “Književna reč” iz Beograda mi je objavila knjigu “Lirika iz tetrapaka”, izbor i pogovor Milan Orlić a malo kasnije Dom kulture “Pivo Karamatijević” iz Priboja izabrane poeme, knjigu “Arhivski snimci”, izbor i pogovor Petar V. Arbutina. Ne mislim da je bilo rano niti prije niti sada! S vremena na vrijeme nije loše napraviti presjek u stvaralaštvu a izbori iz prethodnih knjiga su idealan način da se to izvede. Objavio sam, kod njemačkog izdavača, prijevod romana “Konstablerwache” koji je imao sjajan prijem kod ovdašnje čitalačke publike. Četvoro istaknutih germanista je prevodilo ovu jednu knjigu tri godine! Inače, ja sam i ranije objavio jednu poetsku knjigu dvojezično, na našem i njemačkom jeziku, to je knjiga „Imigrant´s song“, na njemačkom „Immigrantenlied“, prevod Saladin Hadžimuhović, izdavač Ars-Longa iz Beograda.
Dobitnik ste više značajnih književnih nagrada, prošle godine (2020) dvije: „Risto Ratković“ i „Zaim Azemović“. Kakvo značenje imaju za Vas nagrade, dodijeljene i nedodijeljene, kao i ostala priznanja koja ste dobili?
Burdžović: Do sada sam dobio sedamnaest književnih nagrada, od toga nekolike i u inostranstvu. Da napomenem da u „inostranstvo“ ne računam države nastale raspadom Jugoslavije. Ćamil Sijarić je govorio da su nagrade melem na rane pisca. Nijesam baš siguran koliko je bio u pravu. Vjerujem da je najteže ljudima koji su zalutali u književnost i, iz Bog zna kojih razloga, počeli da pišu a nijesu pisci. Kada kao takvi dobiju neku književnu diplomu stvori se situacija koja je, najblaže rečeno, smiješna. Hoću reći, teško onima koji književne nagrade shvate presudno i ozbiljno. Nijedna nagrada nije stvorila niti jednog jedinog pisca! Sa druge strane ima mnogo majstora pisane riječi koji nijesu nagrađivani ali njihovo djelo daje sjaj jači od bilo koje diplome ili književne povelje. Nagrada „Risto Ratković“ vratila me je kući nakon dvije decenije izbivanja iz rodnog grada!
Objavili ste skoro i svoju izabranu poeziju 1990-2020. Nije li rano za podvlačenje crte?
Burdžović: Objavio sam kod izdavača OKF-Cetinje knjigu “Revolucija i njena kopilad”, na četiri stotine strana izbor iz desetak knjiga poezije! Kuriozitet vezan za ovu knjigu (sa Che Guevarom na naslovnoj strani!) jeste da je prvih osamdeset primjeraka oduzela hrvatska carina, na graničnom prijelazu Debeli brijeg. Navodno “roba nije prijavljena”! Naplaćena je i mandatna kazna tako da sam, eto, postao vjerovatno prvi pisac, nakon pada Berlinskog zida, kome su oduzete knjige! Ja sam i već ranije imao izabrane pjesme. Još davne 1996. godine, kao najmlađi autor sa prostora bivše Jugoslavije, tada reprezentativan izdavač “Književna reč” iz Beograda mi je objavila knjigu “Lirika iz tetrapaka”, izbor i pogovor Milan Orlić a malo kasnije Dom kulture “Pivo Karamatijević” iz Priboja izabrane poeme, knjigu “Arhivski snimci”, izbor i pogovor Petar V. Arbutina. Ne mislim da je bilo rano za izabranu poeziju niti prije niti sada! S vremena na vrijeme nije loše napraviti presjek u stvaralaštvu a izbori iz prethodnih knjiga su idealan način da se to izvede.
Na kraju, recite nam šta je još sve sadržaj sati koje ne posvjećujete radu, bilo u kom smislu?
Burdžović: Skoro da i nemam slobodnog vremena. Život na Zapadu je isuviše surov i čovjeku koji hoće da preživi ne dopušta bilo kakvo opuštanje. Negdje sam zapisao: „Ovdje nema prijatelja, postoje samo kolege“. Znači sve je u znaku posla i znaku novca. Trenutno radim na knjizi “El fatiha za legitimni vojni cilj”, posvećenoj Starom mostu u Mostaru. U svakoj pjesmi obraćam se mostu, može se reći skoro kao živom čovjeku. Prošle godine, u sklopu Sarajevskih dana poezije kao dio programa, imali smo jednodnevni izlet u Mostar. Bio sam prvi put u, kako samo mještani kažu, najnesrećnijem gradu na svijetu. Dao sam deset maraka nekom dječaku da me odvede do mjesta odakle je granatiran most. Morao sam ga vidjeti odatle i poetsku sliku sklopiti i zaokružiti. Mislim da je u pitanju moja najbolja poezija do sada. U sinopsisu imam i roman “Sjaj i bijeda jedne sandžačke ljubavi” i to će biti ovako jedna obimnija knjiga koja je zapravo saga o jednoj novopazarskoj porodici i, što je možda interesantno, knjiga je zasnovana na istinitim događajima.
Bibliografija
HRONIKANEPOZNATOG (MRZ, Palmella, 1990.) poezija
KONCERTZA 1001 BAJONET (Građevinac, Subotica, 1992.) poezija
NA TRAGU BALADE (MRZ, Pljevlja, 1993.) poezija
PLASTIČNA OPERACIJA SNA (Mladost, Beograd, 1994.) poezija
ALKOHOLIČAR I ĆELAVA DJEVOJKA (MRZ, Pljevlja, 1996.) poezija
MISIJA (MRZ, Pljevlja, 1996.) drama
LIRIKA IZ TETRAPAKA (Književna reč, Beograd, 1998.) poeme
SONET O SKOKU SA ZGRADE (Dignitas, Cetinje, 1999.) poezija
IMMIGRANT´S SONG (Ars-Longa, Beograd, 2000.) poezija
KONSTABLERWACHE (Dereta, Beograd, 2001.) roman
SNIJEG PADA NA OFFENBACH (Dignitas, Cetinje, 2001.) poezija
TRAGOM MUHADŽIRA (Balco, Frankfurt, 2001.) publicistika
ARHIVSKI SNIMCI (Dom Kulture „Pivo Karamatijević“, Priboj, 2002.) poeme
FRANKFURTSKE I DRUGE PRIČE (MRZ, Pljevlja, 2002.) pripovijetke
DJEVOJKA SA KOKOŠIJIM GRUDIMA (Beogradska knjiga, Beograd, 2003.) poezija
BERLIN NOĆAS MORA PASTI (Dereta, Beograd, 2004.) roman
MELANHOLIČNA BIOGRAFIJA (MRZ, Pljevlja, 2005.) poezija
BRUS LI JE UMRO U BIJELOM POLJU (Bosanska riječ, Wupertall, 2005.) roman
PUTOPISI SLIJEPOG PUTNIKA (Dereta, Beograd, 2007.) pripovijetke
KONSTABLERWACHE I DRUGE PRIPOVIJETKE (Verlag “A”, Frankfurt a/M, 2009.) pripovijetke
NAKON PADA ZIDA (Zalihica, Sarajevo, 2010.) poezija
HESSEN VIA MONTENEGRO (Almanah, Podgorica, 2012.) pripovijetke
POVRATAK U SCHWARZERBERG (Almanah, Podgorica, 2013.) roman
RAZGOVORI SA NEISTOMIŠLJENICIMA (Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016.) intervjui
KONSTABLERWACHE (na njemačkom jeziku, prijevod Elke Schwarz, Ćazima Medić, Ranko Ćetković, Drago Tešević, Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016.) pripovijetke
ANTOLOGIJA MONTENEGRINA ( Verlag „A“, Frankfurt am Main, 2016.) antologija
RIFAT (Almanah, Podgorica, 2020.) poezija
REVOLUCIJA I NJENA KOPILAD (OKF, Cetinje, 2020.) poezija
HESSENSKI RUKOPIS (OKF, Cetinje, 2020) pripovijetke