Braho Adrović o antologiji ”Sermija” Safeta Hadrovića Vrbičkog (za reviju BIHOR)

Književni prikazi

SUDBINA BOŠNJAKA U KNJIŽEVNOM OGLEDALU

Safet Hadrović Vrbički: “Sermija“- Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore, Udruženje bošnjačkih pisaca Crne Gore, Rožaje 2020.

Poslije izuzetno vrijedne antologije antiratne poezije Bošnjaka, Safeta Hadrovića Vrbičkog upravo je u izdanju Udruženja bošnjačkih pisaca Crne Gore, izašla iz štampe još jedna  njegova, takođe veoma vrijedna i značajna antologija, ovoga puta Antologija prozne književnosti Bošnjaka Sandžaka i Crne Gore pod nazivom SERMIJA (osnova, srž, osnovni element).U antologiji su zastupljena prozna djela (priče ili odlomci iz romana) 53 autora sa prostora Crne Gore i Sandžka i to kako onog dijela koji sada pripada Crnoj Gori, tako i onog koji pripada Srbiji. Uz to uz priču svakoga od autora objavljen je po jedan osvrt koji čitaocima omogućava potpuniji uvid u prozno stvaralaštvo autora, i naravno, kratka biografija svih pisaca, što je i uobičajeno. Recenzenti antologije su Hamdija Kalač i Enver Muratović, tehničku obradu knjige je izvržio diplomirani inženjer Haris Adrović, a korice Damir Skarep. Antologija je veoma lijepo opremljena i kao takva mogla bi se naći u bilo kojoj knjižari i biblioteci na svijetu. Rješenje korica i štampa su više nego dobri, mada smatram da je i na koricama ove vrijedne knjige trebalo da stoji ime autora, a ne samo na početnim stranicama, jer kada je riječ o ozbiljnom i izuzetno značajnom izdavačkom poduhvatu, za šta je bilo neophodno uložiti mnogo truda i znaja, ne treba iskazivati pretjeranu skromnost, kao u ovom slučaju.

Sve priče i odlomci iz romana, dakako, nijesu istog kvaliteta. Ima onih izuzetno vrijednih po svim književnim i drugim kriterijumima, a i onih drugih kojima  bi se moglo po nešto dodati ili oduzeti, ali svaka od objavljenih priča ima nekih od književnih i drugih osobenosti koje su ih s pravom kandidovale da se  nađu jednom ovakvom izboru.

U uvodu Antologije „Sermija“ Safet Hadrović – Vrbički se polazeći od shvatanja značaja književnosti, s pravom pozvao na riječi turskog nobelovca Orhana Pamuka, koji kaže da „ljudske zajednice, plemena i narodi postaju plemenitiji, obogaćuju se i uzdižu  u onoj mjeri u kojoj cijene i njeguju vlastitu književnost“, a o razlozima koji su ga motivisali da pristupi ovom teškom i odgovornom poslu, sam Vrbičkikaaže: “Proteklo je punih stotinu godina od rođenja književnika – Bošnjsaka Sandžaka: IlijiazaDobardžića, ĆamilaSijarića, Mehmeda Mule Musića, koji su jasno osjetili potrebu da javno progovore, da kroz svoje književno stvaralaštvo ostave vidan, neizbrisiv trag, o životu i životnim sudbinama – kako pojedinaca – tako i cjelog naroda. Da drugima, koji će doći poslije njih, ukažu na put kojim valja ići sa ciljem očuvanja svog nacionalnog bića, koje se ponajbolje može sačuvati razvojem vlastite književnosti, što je opravdan povod, da se izvrši izbor, priredi i štampa jedna antologija, kakva je „SERMIJA“ kroz čiji sadražaj je prezentovan razvojni tok prozne književnosti bošnjačkog naroda Sandžaka u trajanju od jednog vijeka.“ Hadrović takođe ističe da istorija jednog naroda, pa tako i bošnjačkog, svjedoči i da to činjenice potvrđuju, da se dotični narod može izboriti za svoje prirodno pravo na dostojanstven historijski opstanak samo ukoliko je temeljnim obrazovanjem valjano upućen u očuvanje svojih kulturoloških vrijednosti koje se mogu svesti na očuvanje nacionalnog imena, nacionalnog jezika, nacionalnih običaja i svog identitea koji je kontinuitet pamćenja.“

U drugom eseju naslovljenom „Pod tamnom zvijezdom rođeni“  Vrbički govori o uslovima u kojima su živjeli i stvarali bošnjački pisci zastupljeni u ovoj antologiji, odnosno o atmosferi „Malo, malo, pa se zarati. Nikada neće biti tamo sreće“, kako je zapisao SaladinBurdžović, odnosno u okolnostima balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata, Kraljevina SHS, ratova u okruženju…, i konstatuje da su „pod tamnom zvijezdom rođeni“ što sugeriše da su živjeli i stvarali u vrlo teškim uslovima, što se proteglo skoro i do ovih dana.

Svjedoci teških vremena

Posebno u djelima najstarijih autora zastupljenih u ovoj antologiji: IlijasaDobardžića, ĆamilaSijarića, Muhameda Mule Musića, Muhameda Abdagića, pa i Huseina Bašića i Zaima Azemovića, dominantna je atmosvera prevratničkih teških vremena sa kraja vladavine osmanskog carstva, balkanskih i Prvog svjestskog rata i vremena Kraljevine SHS.

U  tu atmosferu se u potpunosti sa svojom pričom „Salihbegovica“ uklapa i IlijasDobardžić. On kroz snažnu metaforu strašnog nevremna (kiša, oluja, sijevanje munja i pucanje gromova), zapravo svjedoči o tragediji i udesu jedne begovske porodice – porodice Salih-bega, o čijoj sudbini se u priči ne zbori, a koja je iz nekadašnjeg blagostanja dospjela u situaciju straha i nemaštine, kada majka nema ni parče hljeba da dadne svojoj gladnoj djeci već ih u nemoći miluši po kosi sa nadom da će imati hljeba kada  „dođe bolji dan“.

U situaciji totalnog bezanđa, majka na samrti (najvjerovatnije od gladi, mada to nije eksplicitno rečeno) savjetuje djecu da se ne plaše, da će sjutra, kad dođe bolji dan, jesti.

„Ja ću umrijeti, ali će vama Bog pomoći. Dobar je on. Svemoćan je on“, tješi ih i obećava da će ih svakog petka uveče njena duša posjećivati kraj pendžera i kružiti oko kuće, a kada dobijaju potvrdan odgovor na pitanje: ima li tamo kundurica, onih lijepih kao iz Mitrovice, lijepih fesova i igrački… kao nagovještaj boljeg sjutra i djeca majci obećavaju: “Mamo i mi ćemo tamo doći u kunduricama iz Mitrovice, u svilenim haljinicama, kakve su nekada sigurno imali.

U priči „Kamber Kuka“ nenadmašnog stiliste ĆamilaSijarića na maestralan način naslikana je potresna sudbina odmetnika iz Peštera sa kraja osmanskih vremena i vremena promjene, odnosno dolaska crnogorske vlasti. On se punih osam godina skrivao po pešterskim i bihorskim šumama i kod jataka ne znajući pune četiri godine za gorku sudbinu svoje porodice kojoj je kuća spaljena i koja je protejerana za Novi Pazar. Sa dolaskom Crnogorske vlasti odmetnik Kamber Kuka je oslobođen krivice za ono što je radio za vrijeme prošle vlasti s tim što je razoružan i osuđen poniženjem da stoji razoružan kod štale da ga svi mogu vidjeti kako izgleda.

Nakon takvog poniženja Kamber Kuka ide pješke put svog sela sa neodoljivom željom da što prije vidi svoju djecu strahujući u isto vrijeme da mu se možda mlađa žena nije preudala.

Na putu, kod jedne česme nailazi na grupu ljudi gdje ga je neko i prepoznao. U toj skupini ljudi nalazio se i jedan od sinova uglednog gazde iz tog sela Mema, koga je on poznavao i poručio mu da ga pozdravi. Kako je bilo veče, uprkos jedine želje da što prije vidi svoju porodicu, na poziv Memovog sina, on pristaje da prenoći u njihovoj kući gdje bio odlično i domačinski ugošćen. Međutim, kada je on ponudio svoju kutiju duvana njegovim sinovima, oni prepoznaju da je njen vlasnik bio njihov stric na čijoj su se dženazi zakleli da će ga osvetiti kada saznanju ko ga je ubio. Ne znajući da se radi o njihovom stricu Kamber Kuka im je ispričao da je bio loš čovjek da je trčao da pokvari sreću nekoj djevojci koja se udala i da ga je on zato ubio.

Dok je bio u kući bivšem čuvenom junaku i odmetniku, ukazane su sve domaćinske počasti i biva na isti način i ispraćen. No, na samom domaku njegovog sela pojavljuju se iza stijene dva ćulafa i  Kamber Kuki dvojica sinova domaćina kod kojeg je prenoćio saopštavaju da im je ubio strica, da im je dužan krv i da sada treba da tu krv i plati. Iznenađen odmetnik sijeda i mirno kaže: naplatite. Priča se završava sa dva pucnja koja su odjeknula i preplašila ptice koje su prhnule u vazduh, a na KamberKukinim grudima su se pojavile crvene mrlje kao znak da je ovom junaku napalćena dužna krv zbog koje nije dočekao da vidi svoje selo i da se upozna sa tragičnom sudbinom svoje porodice.

Druga  objavljena priča ĆamilaSijarića „Timka“ sada govori o tragičnoj sudbini bihorskih djevojaka koje su, u to doba, mogli nekažnjeno da otmu i da je protivno njenoj volji praktično zarobe i  vjenčaju za čovjeka, koga nikada  prije nije vidjela.

Za razliku od ĆamilaSijarića koji je nenadmašan u opisima prirode i, slikanju atmosvere, sandžačkog čovjeka i njegove sudbine, Muhamed Abdagić, bar sudeći po antologijskoj priči „Junak ili hajduk“ zastupljenoj u Hadrovićevoj antologiji, nije tako pitak u govoru i pripovijedanju, ali je zato pravi, mudrac, mislilac i filozof bogatog iskustva i znanja.

On u ovoj priči, kako je to dobro zapazio Adem Vrcić,“ pravom biseru literarnog stvaralaštva, koja se bavi sudbinom bivšeg megdandžije i hajduka Vejsila, koji je u dubokoj starosti, došao u Glogovik (Sjenicu, B.A.) i tu razmišlja o bitkama i megdanima koje je vodio, nepredvidivoj muhadžerskoj sudbini i neprestanoj transformaciji ljudske misli u umjetnost, umjetnosti u vjeru, a vjere, ponovo u ljudsku misao.“

Priča je data kao sjećanje iliti monolog muhadžera, nekada glasovitog junaka iz Nikšića koji se „sjećanjem otima od starosti, živi od uspomena“. Sjeća se kako je na mejdanu pobijedio Vuka Lopušinu a potom filozovski skenira uzaludnost međusobnog satiranja Crnogoraca i Bošnjaka, gorku sudbinu  Bošnjaka muhadžera i definiše junaka i hajduka. Drama ovog junaka izbjeglice iliti raseljenog lica, kako bismo mi danas rekli ogleda se i u njegovom žalu: “E, što me onda ne ubi Vuk Lopušina, junački da umrem, da je bog d’o, da je Crnogorka okusila od mog srca, te rodila junaka. More bit da bi mi ime ostalo..“

Kroz ispovijest ovog muhadžera saznanjemo da je seadam puta pljačkan i da mu je sedam puta spaljivana kuća i uništavana cjelokupna imovina, da nije imao ni za ručak i večeru, te da je sedam puta ustajao kao feniks iz pepela. Saznajemo i da su mu sedamanaest puta postavljane busije (zasjede) i da je ipak uspio da preživi i tu dolazimo do ključnog odgovora: zahvaljujući junaštvu ali i hajdučkoj psihologiji. Naravno, daje prednost junaštvu, ali i dodaje da je ne znam kakav junak, ne bi mogao preživjeti sedamnaest busija da se nije koristio i hajdučkom psihologijom i unaprijed predviđao gdje bi mu mogla biti postavljena zasjeda, zavaravao tragove, zaobilazio, izbjegavao i kao mogućnost da se preživi u tim zlim vremenima zaključuje da je potrebno biti i junak i hajduk, jer je i za hajduka potrebno junaštvo.

Kažimo i to da Abdagić u ovoj priči ratove praktično poistovjećuje sa pljačkom. Pa i same borbe Božnajka i Crnogoraca koju upoređuje sa kockom. Evo kako je ovaj glasoviti junak vidio tu borbu: “Kao i svaka kocka, za jednu noć možeš dobiti po sto napoliona, druge noći da ostaneš bez para. Da ti i košulju svuku sa tebe i da te ostave gola. I ne znam ko je od kocke zaimao, sem krčmara. A ko je naš krčmar bio? Onda vala, ni mi, ni Crnogorci, nego države. Najjeftinije im tako bilo čuvati granice. Čuvati svoje. – Ha te djeco! Ha te ko je junak …na dušmana. A mi pobjesni, pa jedan na drugoga. A bogami ništa drugo nego sirotinja naša i ćorotinja naša i to ide jedno sa drugim. Đe je sirotinja, tu je i ćorotinja….Svud krši okolo. Oni upani u naše, mi u njihovo…  I opljačkaj, pa se sve to poslije zakiti lijepim riječima, junaštvom i slično, a u suštini se radilo o klasičnoj pljački.

Na izvorima patnje i stradanja

I još jedan veliki bošnjački pisac Zaim Azemović, kroz svoju priču o Šemsi paši i njegovoj posjeti rodnom mjestu Biševu, majstorski slika atmosferu koja je vladala u tom mjestu i okolini posljednjih godina osmanske vladavine na ovim prostorima. Pri tom ZaimAzemović manirom vrsnog pisca koji zna da „pamet je u narodu“ (kako glasi i naslov jedne njegove knjige) porukama običnog naroda Šemsi paši jasno slika situaciju i šalje poruke. Na prijedlog paše da prestanu da pljačkaju jedni druge, da kradu, oni mu odgovaraju: da se više krade u gradu olovkom, sugerišući gdje je prava opasnost po državu. Saglasno tome  veoma ga mudro i odvraćaju da ne ide u rat da bi povratio neke teritorije koje su zauzeli Crnogorci.

Za razliku od ove u svojoj priči „Seobe“ Zaim Azemović veoma upečatljivo, sa puno emocija dočarava atmosferu ispraćaja bošnjačkih porodica koje se sele za Tursku sa poentom na kraju da su, poslije izvjesnog vremena u njihovim praznim kućama, polako počela da se pale svjetiljke, kao simboli novog života i potvrda da ta njihova ognjišta nijesu zauvijek ugašena.

Jedan od najznačajnijih bošnjačkih pisaca Husein Bašić, u kratkoj priči „Kutija“  na veoma ubjedljiv i slikovit način prikazuje dramu nasilnog pokrštavanja bošnjačkog stanovništva nakon povlačenja turske i preuzimanja crnogorske vlasti u Plavu i Gusinju sa veoma jakom porukom na kraju, a koja sugeriše hrabar otpor.

U drugoj priči „Rastanak“, zapravo odlomku iz romana Crnoturci, Bašić se bavi takođe potresnom temom – rastankom porodica dva brata iz Nikšića od kojih jedan ide iz Nikšića u neizvjesnost a drugi se vraća iz Taslidže za Nikšić i obojica sanjaju porodice: jednu kakako se topi, a druga koja gori nu vatri.

Od  takozvanih velikih tema, koje začudo, od strane najpoznatijih bošnjačkih pisaca, nijesu na pravi način obrađene ili su skoro prećutane, treba skrenuti posebno pažnju na odlomak iz romana „Đurumlije“ novopazarske spisateljice MevludeMelajac koja je, posebno kroz svoju književno istorijsku priču, osvijetla jednu od najtragičnijih pojava u čitavoj istoriji Bošnjaka Balkana, a posebno hiljada mladića geografskih prostora Sandžaka, od Taslidže,  preko Akova, Bihora i Sjenice do Novog Pazara. Iz tog grada hiljade đurumlija je krenulo sa uvjerenjem da  brane Carevinu, a ustvari se unaprijed znalo da je to bio „uzvišeni trenutak“ „ispraćaja budućih šehida“ koji su na poziv tureske Carevine u odumiranju i uz asistenciju Austrogurskih vlasti odlazili na put bez povratka, ostavljajući bez radne snage i mogućnosti bilo kakve odbrane svoju sirotinju po sandžačkim selima, svoje ljubavi i svoje patnje i nade. Dvije carevine u raspadanju su ih jednostavno  svjesno žrtvovale i na taj način čitav prostor tadašnjeg Sandžaka lišile čitavih generacija mladosti, lišila budućnosti i snage, kakav slučaj se, kako je to opisano u odlomku iz drugog njenog romana „Jadi naši“, zbio u Kolašinu koji je razoren, spaljen i opljačkan uparavo dok je njegova glavna odbrambena snaga bila angažovana na drugim ratištima. O ovom tragičnom događaju MevludaMelajac je dala živu sliku “onoga 27. juna 1858. godine“ kroz dirljiv i potresan iskaz njenog junaka koji  je tada bio dijete od sedam osam godina i koga je slučaj sa svojim amidžom Sefom zadesio kod čipčijeVelja u selu na planini, odakle se sve moglo vidjeti kao na dlanu.“Vidio sam kako kuće gore u kolašinskoj kotlini….“geladao sam, slušao, plakao i bojao se.“ ČipčijaVeljo ga je sačuvao i  zahavljujući toj srećnoj okolnosti, ostalo je jedno živo svjedočanstvo o jednom, uz Šahoviće, od najtragičnijih događaja iz istorijeBošanjaka u Crnoj Gori koji se zbio uprkos garanciji velikih sila da se „kolašinskim Bošnjacima garantuje sloboda vjere, sigurnost i ravnopravnost“.  Velike sile su „mnogo puta prekršile (odluke i obećanja), da bi im se ikad više vjerovalo“ pa je muhadžirluk preživjelih BošnjkaKolašina i glavnog junaka ove priče bio jedini izlaz…

Iz  Antologije Sermija, Safeta Hadrovića Vrbičkog, iz niza razloga, prije svega stilsko jezičkih, posebno se izdavajaju odlomci iz romana dvojice savremenih bošnjačkih pisaca: SafetaSijarića i JahjeFerhatovića. U odlomku iz Romana „Rod i dom“ naslovljenom „Aman jarabi“ Sijarić je manirom vrsnog pripovjedača jednu sasvim svakidašnju temu ženidbu i udadbu, briljantnim dejstvom umjetničke fikcije stvorio neponovljivu priču koja je istovremeno izvanredna etnografska slika svadbenih običaja počev od prosidbe djevojke, dolasaka svatova i njenog neobičnog puta od roda do doma, punom neočekivanih obrta, zapleta i raspleta. Safet Sijarić je ovim romanom i ovim odjeljkom iz romana ispoljio sve svoje visoke umjetničke vrline i domete koje ga s pravom svrstavaju u red naših najboljih pripovjedača, poznavalaca psihologije, socijalnog stanja, etnologije, i psihologije ljudi jednog prostora, u ovom slučaju Bihora. Ovaj roman, kao i većina priča Safeta Sijarića, ispričan je arhaičnim jezikom – onako kako se i sada govori u Bihoru. Svaki jezički oblik koji autor koristi je ujedno i jedan novi kamičak u mozaiku autentičene slike psihologije i govora njegovih junaka i tim prije cjelokupnoj književnoj tvorevini daje veću privlačnost, autentičnost i prijemčivost za čitanje.

Na priču Mevlude Melajac, na jedan drugačiji način, potpuno prirodno se nadovezuje priča „Luda Enisa“ Saladina Dina Burdžovića.

Kao i u poeziji, posebno zbirci „Rifat“, Burdžović je  na maestralan način našao spoj između istorije i književnosti. Kroz razgovor i ispovijest njegove junakinje Enise, u nekom od izbjegličkih kampova, a koju su do tada (zbog toga što ni sa kim nije htjela da progovori ni jednu riječ), zvali „Luda Enisa“, on prati tragičnu sudbinu kolašinskih izbjeglica koji su se iz Bara, po dogovoru između Turske i Crne Gore sa nekoliko brodova uputili prema Izmiru. Iz neobjašnjivih razloga tadašnji kajmakan Izmira jednom od tih  brodova nije dozvolio da se iskrcaju u tom gradu, već su  te kobne 1913.godine upućeni prema Libanu gdje su se naselili u jednom selu koje su kasnije prozvali Malim Kolašinom“ i gdje su bili izloženi brutalnim napadima i zlostavljanju  od strane  arapskih plemena, i gdje su živjeli u teškoj bijedi i siromaštvu sa vječitim snom da se ponovo vrate u Crnu Goru. Čak su pisali i pismo kralju Nikoli da im dozvoli povratak, ali nijesu to dočekali, i kao neka čudna koincidencija, ili osveta sudbine što nijesu dobili odgovor, dogodilo se da jedan od najuglednijih stanovnika Malog Kolašina, glavni junak ove priče, umire u istom danu kada i kralj Nikola – u izbjeglištvu. U ovoj priči posebno je tragičan i lik majke koja je u potrazi za svojim sinom – muhadžirom iz Novog Pazara preko Makedonije, Grčke i Turske stigla do Libana i Malog Kolašina, gdje su je ugostili i okrijepili i koja je, uprkos molbi da ostane, nastavila svoju uzaludnu potragu. U ovoj priči posebno su potresne i umjetnički jake slike kostiju umrlih Kolašinaca koje se kreću, međusobno sudaraju… poput govora kostura poginulih u pemi „Sutjeska“ Mirka Banjevića.

Dvije, veoma uspjele priče poznatog pripovjedača FaizaSoftića „Pasja večera“  i  „Vahidove koze“ , kao i većina njegovih proznih ostvarenja, nemaju za tematiku istoriju. One su živa slika života Bošnjaka, takozvanih običnih ljudi, njihovih sudbina, njihovih naravi i neostavarenih snova i patnji u životnim okolnostima u kojima su se našli, a što je opet  posredno povezano i sa istorijom.

U priči „Pasja večera“ Softić je manirom vrsnog pisca, što dakako i jeste, posebno u fabuliranju, opisima i slikanju seoske atmosvere i psihologije, dočarao  neostvarenu ljubav Vasvije iz planinskog sela Dupljaka koja se zbog lažne dojave da se njen izabranik begov nasljednik (Bektaš) kome se obećala, oženio drugom djevojkom, udala za bogatog, ali nevoljnog (Mujicu). Za razliku od nje koja je izrodila četiri sina i koja „kad hodi, zemlju ne dotiče“ njen nesuđeni vjerenik duboko razočaran, jednu po jednu njivu svog oca, rasprodaje i ispija sa čaršijskim dangubama. Kada je on, na kraju uspio da dođe do Vasvije i da je suoči sa pravom istinom i kada mu je ona saopštila razlog udaje, on se ubija, a ona na granici ludila priprema jela za sahranu da bi na kraju, pošto  velika količina hrane koju je u bunilu i polusvijesti pripremila, nije mogla biti potrošena, ona je prosula u potok, a dolje su navečer režali psi, otimajući se za komade mesa koje bješe namijenjeno ljudima.

Druga kratka priča „Vahidove koze“ je tipična priča o neostavrenim željama i snovima gastarbajtera sa područja  Bihora da se vrate svom zavičaju i posvete zdravom životu. Junak ove priče Vahid planira da se iduće godine vrati u svoju Vrbicu i osnuje farmu koza iako dobro radi sa svojom kafanom. On ,sticajem životnih okolnosti, tu odluku u nedogled, iz godine u  godinu, odlaže i ko zna hoće li mu se taj san ikakadaostavariti, iako mu pred očima, automobili kroji promiču cestom  pored kafane, liče na koze o kojima je sanjao.

I priča „Slučajni susret“ RamzijeHajdarpašića je priča o iseljenicima iz Bihora. U njoj je u prvom planu nostalgija i sjećanje našeg iseljenika koga i snijeg u Luksemburgu podsjeća na snijeg u svom bihorskom kraju i vraća sjećanjem u dane djetinjstva. Na taj način autor ove priče ispisuje odu majci čije ruke peru njegovu odjeću po ledu i snijegu uprkos činjenici da joj je on govorio da nije bila toliko prljava da se morala  prati po takvom nevremenu. “Ne, sine, ako ne možeš nositi novo, bar neka bude čisto“, odgovara majka. Sjećanje junaka Hajdarpašićeve priče neočekivano prekida pitanje do tada nepoznatog zemljaka: je li iz Jugoslavije? – kada je on njemu postavio isto pitanje on kaže iz Jukoslavije (koje više nema), potom iz Crne Gore, a na njegov zahtjev da precizira odakle je tačno, on odgovara – iz Podgorice, zatim da je porijeklom iz Berana, Petnjice… da bi i ovaj dijalog bio naglo prekinut dolaskom autobusa koji su u Luksemburgu „prokleto tačni“ a, kako efektno zaključuje junak priče Remzije Hajdarpašića, “trebalo mi je još samo dva minuta da ga od Jugoslavije, preko Crne Gore, Podgorice i Berana…utjeram u rodnu kuću“, čime se snažno sugeriše da se i u dalekom svijetu treba sa ponosom vraćati svojoj rodnoj kući. Makar u snovima…

I priča „Međa“ mladog Seada Ramdedovića, je prijatno osvježenje. Ona za razliku od većine ovih proznih ostvarenja govori i o nekim slabostima i manama koje su pratile i zagorčavale ionako težak život. U vječitoj borbi za preživljavanje u Bihoru, kao uostalom i u drugim sredinama, bilo je i pojava gdje su pojedinci na razne načine pomjerali kamene međaše i na taj način, na račun tuđeg, proširivali svoje imanje na očigled čitavog sela. No, u skladu sa narodnim vjerovanjem da će takve ljude  kad-tad stići kazna, iako je ležao na udobnoj postelji junak ove priče Zemko od svojih ukućana traži „da mu maknu kamenje izpod dušeka i da mu umjesto jastuka ne postavljaju „mednjik“. Priča se završava efektnom poentom: “Sjekle su ga i bole oštrice, iako je ležao na mekom ovčjem runu. Kad ga okrenuše i poniješe, osta za njim krvava postelja“.

Veoma je potresna  i priča Sanele Halković „Zemljak, a katil“ a u kojoj se govori o uglednom seoskom domaćinu sa Pešteri, Hasretu, koji je odbio da udovolji molbi njegove  žene da da dozvolu da njihova djeca, kao i mnogi sa područja  devedesetih godina prošloga vijeka za vrijeme torture srpskih vlasti, privremeno pođu u inostranstvo i da se na taj način, sklone od opasnosti koje su se naslućivale. On je tvrdio da nikom ništa nije učinio nažao, da nikom nije ni vodu natrunio, te da nema potrebe da strahuje. Međutim, on ubrzo dobija poziv iz policijske stanice u Novom Pazaru da se javi. Vjerujući da je u pitanju zabuna on se uredno odazvao pozivu. Kada je u policijskoj stanici vidio jednog od službenika sa kojima je  nekada skupa pio kafu, on se ponadao da će nesporazum uz njegovu pomoć biti brzo razriješen. Mešutim, kada su mu tražili da kaže gdje je sakrio oružje, a on uporno tvrdio da ga ne posjeduje, dobio je prvi udarac, upravo od tog poznanika – katila. U policijskoj stanici su ga zlostavljali i na kraju i kastrirali, a onda u nesvjesnom stanju predali porodici. Osvijestio se poslije nekoliko dana u svojoj kući gdje su ga potajno uvijali u kože od uboja i liječli privatno od strane pojedinih ljekara. Ipak je smogao snage da saopšti odluku: da baš sada neće dozvoliti da njegovi sinovi bježe u inostranstvo dok ovdje u selu ne “pobodu“ svoje kuće čime se poziva na otpor i iskazuje vjera u nastavak života, uprkos svim represijama režima tih zloglasnih devedesetih godina. Smogao je s nage i da kaže da će na sudu  da dokaže da je nastradao na pravdi Boga i traži nadoknadu za ono što mu je učinjeno iako ništa nijesu pronašli, a njegova žena je u sebi samo prokomentarisala: “Kadija te tuži – kadija ti sudi“, sugerišući da je u takvom vremenu teško dokazati pravdu.

Kada je u pitanju korišćenje arhaičnog jezika,odnosno jezika kojim zbore junaci u odlomku iz njegovog romana „BEDOVA“ JahjaFehratović je otišao i korak dalje od safetaSijarića. U odlomku zastupljenom u ovoj antologiji on je na veoma vješt način prikazao drmatiku prokletstva i propadanja jedne porodice. Kroz prikazivanje subine ove porodice on se ispoljio ne samo kao dobar poznavalac istorije, psihologije i običaja, u svoju priču unio je i mudrosne  elemente ljudi i sredine kojoj pripadaju junaci njegove priče, dramatiku zamjenika bedela koji je učestvovao u tri rata i od rana zadobijenih u Grčkoj obogaljen i kao takav prinuđen da prosi. Unio je i određene vjereske, pa i filozofske elemente. Ipak, svaku leksemu iz njegove knjige ne može razumjeti bilo koji čitalac, pa ni pisac ovih redova, bez korišćenja rječnika, te je trebalo, makar na kraju teksta objaviti i rječnik manje poznatih riječi i njihovo značenje. To, naravno ne umanjuje snagu njegovog djela kao kada se neki od njegovih junaka koristi dovom na  arapskom jeziku. Čitaoci znaju o čemu se radi iako ne razumijeu terminologiju. U svakom slučaju, riječ je o nezaobilaznom segmentu ove Antologije.

Proza Refika Ličine „Šta se to dešava“ je inspisana u vidu nekoliko dramatičnih kratkih zapisa, od kojih je svaki priča za sebe, a u suštini se radi o mozaiku o izbjegličkim patnjama i iskušenjima, o nepoznavanju jezika, slušanja vijesti sa Radio Kelna, o slušanju „pola sata užasa na maternjem, uveliko otuđenom krvoločnom jeziku“. Kolaž ovih bolnih izbjegličkih medaljona završava se skicom lika čovjeka koji je nekada bio bogat u Bihoru i koji je svoje bogatstvo uvećao u Turskoj i pogotovo u Njemačkoj gdje on i njegova supruga imaju dobre penzije, imaju stan i svoje radnje. No i pored svega toga iz njega progovara gorka nostalgija:..“a slušaj dijete, a sve bi ti ja dao da mi je samo još jedaman da se obretem tamo, pa da u sabahsađem na Lim,pa da u moj Lim zabacim udicu, pa da onog časa umrem, hič ne bih žalio“. A kao odgovor na tu svoju želju slijedi pitanje: Šta se to dešava kod vas dolje? Sam pisac odgovara: “Ne znam za teže i mučnije pitanje. Šta se to,dešava, dolje kod nas…?

Svojom tematikom i fabulom veoma je potresna  i priča „Izbjeglica“ FatimePelesić – Muminović, koja je bježeći od opasnosti rata morala da uzme cipele sa neke poginule žene, od čega je jeza hvatala, da se navikne da traži sklonište i u tuđim napuštenim kućama i na kraju da se odrekne šanse u izbjeglištvu u Njemačkoj, da se formalno vjenča sa nekim da bi dobila papire za boravak u toj zemlji.

–„Imam ja čoeka, i mrtav je moj čoek!“ Pelesić-Muminović na kraju šalje snažnu poruku za povratkom iz izbjeglištva.  „ – Neka stane rat odoh ja u svoju Ustikolinu, pa neka je kuća planula, nije zemlja izgorjela“. Treba posebno skrenuti pažnju i na izvanrednu priču pod naslovom „99“ istaknutog novopazarskog pisca Enese Halilovića čija djela sve više plijene pažnju čitalaca i stručne javnosti. Riječ je o kratkoj bajkovitoj priči napisanoj u stilogenom duhu najboljih narodnih priča, bajki i legendi a u suštini se radi o temi sabura toliko utemeljenog u bošnjačkoj tradiciji i kulturi. Sabur je, kako je to lijepo objasnio JahjaFehratović, jedno od 99, upravo baš 99, Božje ime Es Saburu i znasči- Strpljivi. Iz tog proilazi da je ovo priča o strpljivosti i cijeni koja se plaća za ne imanje sabura. Radi se o tek oženjenom mladiću koga je na Ibru pokupila neka vojska i odvela. Na odlasku mladoženja  Nagip je kazao svojoj supruzi da ako čuje da je poginuo može odmah da se uda. A ako ostane da mu čuva obraz. Poslije mnogo godina ratovanja Nagip se vraća kući i dolazi u neku zemlju gdje po neku riječ razumije. U takvoj situaciji naišao je na nekoga starca koji mu je zatražio da mu završi neki posao na imanju  i da će mu za to platiti. Kada je završio posao Nagib je tražio da mu plati, a starac mu je samo govorio Sabur. Mladić je na kraju morao da pođe bez očekivanog novca a starca nije ubio samo iz razloga što se dosta nagledao krvi u ratovima u kojima je učestvovao. Kada je konačno jedne večeri stigao kod svoje kuće na Ibru u svijetlu fenjera gledajući kroz prozor prepoznao je svoju ženu i u njenom krilu naslonjeno dijete. Pomislio je da ga je ona obrukala ubio je dijete pucajući kroz prozor. Dok je žena vrištala on se sklonio blizu kuće ćekajući da se možda pojavi još neko dijete sa namjerom da ga ubije, a potom i svoju ženu. Kad su stigle komšije i pitale šta se desilo žena je kroz plač glasno saopštila da joj neko ubi sina koga njegov otac Nagib nije ni očima vidio. “A Nagib skriven u granju poviše kuće, zari lice u dlanove. Činilo mu se da ga, kroz granje, odnekud, gleda onaj starac kome je u dalekoj zemlji, služio za jednu riječ“.  Maestralno, poučno, mudro!

Veoma je Interesantna bajkovita i mistična kratka  priča „Zloglavlje“ Kemala Musića o livadi koja je na misteriozan način progutala nekoliko kosača kojima je bila iznajmljena da je pokose i koja ujedno svjedoči o dobrom piscu.

Dobra je i priča „Sat“ HasnijeMuratagić Tune u kojoj je opisana bratska ljubav iskazana kroz poklon sat njegovo čuvanje i značenje.
Nezaobilazne su i dvije antologijske priče Zuvdije Hodžića „Dužnik“ i „Neko zove“ koje po svim umjetničkim kvalitetima predstavljaju prave dragulje literarnog stvaralaštva. One svojim fabulama, britkom rečenicom, jezikom, mudrošću i etničkim kompomnentama, zrače toplinom i uzvišenošću koja ovog pisca s pravom svrstava u prve redove našeg bošnjačkog proznog stvaralaštva. Riječ je o pravim biserima izdvojenim iz konteksta širih društvenih zbivanja, a koji blistaju trajnim sjajem i toplinom. Da kažemo da je veoma zanimljiv i odlomak iz romana Zehnije Bulića „Čekajući Turke“ a u kom je na ubjedljiv i slikovit način prikazana mučna atmosvera u Novom Pazaru  nakon napuštanja turske vojske i dolaska nove vlasti „sa sjevera“.

Od rožajskih pisaca u Antologiji „Sermija“ zastupljeni su pored Azemovića i Hilmo Hadžić „Knjiga“- odlomak iz romana Jusuf i njegova braća), Hamdija Kalač (Šamija), Safet Hadrović Vrbički (Sirat ćuprija“) i MirsadaBibićŠabotić (Čekanje).

Priča „Knjiga“ odnosno odlomak iz romana Hilma Hadžića „Jusuf i njegova braća“ nije iz tzv ratničkih vremena, i veoma je poučna jer ukazuje na značaj knjige čega mnogi od nas o vovremenih,da tako kažem nijesmoi svjesni kao u njegovoj priči koji iz stare kuće koju ruši da bi sagradio novu izbacuje i rijetke knjige o kojima pojma nema i sigurno bi i primjerak koji je hodža bezuspješno tražio dok je nije našao izbačenu iz ruševina.

Za razliku od ove i priča „Čekanje“  MirsadeBibić-Šabotić ima motiv čiji su korijeni iz vremena Drugog svjetskog dana i veoma je vješto povezana i sa savremnim zbivanjima. Njena priča je veoma potresna i sugestivana slika osamdesetogodišnje starice koja do posljednjeg dana života sjedi na pragu kuće i čeka da joj donesu vijest da su pronašli kosti  njenog sina otetog iz zloglasnog voza iz Beograda na u stanici Štrpci. Da bi drama ove žene bila još tragičnija ona nikako ne može da se oslobodi slike kada je kao djevojčica skrivena od očiju zlikovaca gledala kako joj četnici Pavla Đurišića odvode čitavu porodicu, vežu oko sijena i potom sijeno pale. Da ironija njene sudbine bude dovedena do apsurda umjesto očekivanih gostiju njoj stiže nekoliko ljudi sa džakom brašna i kviticom koji će broj zaokružiti kada sjutra dođu iz Izborne komisije. Umjesto da glasa, sjutradan su je našli mrtvu u krevetu.

Veoma je umjetnički stilski i jezički jaka, da se tako izrazim i priča Safeta Hadrovića Vrbičkog koja govori o nekim našim lošim naravima. Ona nema ratničku tematiku, već ratove koje smo spremni da vodimo zbog parčeta zemlje i sl. Oko čega se i rođena braća do krvi zavade i spremni su jedni drugima sve učiniti.

Veoma prijatno mi je iznenađenje i odlična priča „Šamija“ Hamdije Kalača u kojoj se govori o nesuđenoj ljubavi mladića i žene koju su ubile seoske spletke i surovi porodični zakoni patrijarhalnog društva. U antologiji Safeta Hadrovića Vrbičkog zastupljene su i priče koje u ovom osvrtu nijesmo uspjeli da posebno apostrofiramo i to: Mehmeda Mule Musića, MehaĆorovića, RamizaCrnišanina, EjupaMušovića, MensuraŠašića, NusretaIdrizovića, Ahmeda Pupovića, Seada Trihulja, Omera Turkovića, Redžepa Kijametovića, Bajrama Redžepagića, Marufa Fetahovića, Šefka Alomerovića, Ilje Sijarića, Bešira Ljuškovića, Rasima Ćelahmetovića, Redžepa Nurovića, Hazira Derdemeza, Šefkije Borančića, Braha Adrovića, Šefke Begović Ličina, Murata Baltića, Šerifa Šabovića, Nedžiba Vučelja, Šabana Šarenkapića, Semihe Kačar, Senadina Pupovića, Bisere Suljić Boškailo, Enesa Nikšića…