Redakcija Prislonjen tik uz prozorski okvir otvoren u pogled na svijet na koji se nadnio, nagnut ka strmoj strani – stablo straoga hrasta, sa kojeg se otvara uzak ali dubok vidik sa pogledom na more koje se leluja u svanuće i sa profilom u desnom uglu, u kojem se ogleda planina na čijem vrhu se vječno nazire jedan mali oblak snijega, jedan čovjek slobodno diše. I misli. I živi. Živi ljepote života, misli o jutru kao najčarobnijem dijelu dana, o suncu koje svojim zrakama stidljivo a ipak hrabro dodiruje tijela mladih žena koje se upravo šeću ulicama ili trče pored mora sa povezicom psa u jednoj ruci.
Zrake prvo dodirnu žene pa onda ostala bića, biljke i predmete. Žene tako postanu brbljive već u rano jutro i time prekidaju uspavanost svijeta.
Čovjek nagnut nad prozor sa pogledom u daljinu sada razmišlja o svim ženama svijeta i pita se “kako se postajesunce?”
Na drugom kraju grada u primorju, jedan je pisac upravo prosuo tintu po rukopisu nad kojim je bdio cijelu noć i opsovao je, baš sada sva sunašcad koja mu zamutiše vid i napraviše sjenu.
Na uzvisinama iznad tog istog grada u ljepotu jutra gleda jedan srednjovječni čovjek i razmišlja o stvarima koje nije uspio završiti u danu što je stao u riječ “jučer”. On ne vidi ni sunce, ni mlade žene, ni stabla drvoreda, ni mali oblak na vrhu planine koja se uzdiže nad morem a na kojoj se ugnijezdio sniježni smotuljak.
Mladi čovjek u zadimljenoj sobi završava svoj filozofski dopis za simpoziji i razmišlja o Porazu i Neuspjehu kao kategorijama ljudskog stanja misli, pri tom strogo ih razdvajajući. Mladić, dok ispija zeleni čaj, gledajući u list koji pada sa stabla ispred njegove kuće nenadano dolazi do odgovora za kojim je tragao u mislima i knjigama već neko vrijeme.
“Jedan list – i otkrovenje!” pomisli.
Pitanje stoji: “Jedan list, može li se on, kada padne sa drveta osjećati poraženim od hladnoće ili pak sunca?”
Drvo, naginjuć se nakrivo, odgovara sasvim spretno da je to tek krug života, i ništa više. List tada spokojno dodiruje zemlju nalazeći u njoj vječno utočište.
Radi se o (po)kretanju i krugu prirode u kojem nema niti pobjednika niti gubitnika, dakle, postoje samo p(re)okreti. Prirodni.
Kada srce čovjeka to razumije i osjeti, ono je slobodno kao list na blagom, aprilskom povjetarcu.
Sada se mladi čovjek vraća ka pisaćem stolu i na novom, bijelom papiru mastilom jako utisne «Poraz u čovjekov razum dolazi kada ne dobijemo nešto što jako želimo. Neuspjeh nam pak ne dopušta da sanjamo. Poraz nestaje kada se nađemo u novoj borbi sa novim željama. Neuspjeh nema kraja; on je način života».
Poslije toga, on ponosno ispija čaj.
U lelujavom zrcalu novog jutra, na drugom kraju svijeta između magle i posljednjeg plamička vatre sa pogledom u zemlju jedan čovjek razmišlja o nazivu osjećanja koja upravo prožimaju njegovo biće, ispunjavajući ga i tako prelivajući se iznad njegovih dimenzija.
“Strah? Poraženost? Je li to, zaista ispravan naziv za ova osjećanja?” pita se.
Žena pored njega pažljivo i precizno okreće i pravi male plišane kružne entitete na teritoriji ne većoj od petomjesečne bebe. Majka pravi pravilne, koncentricne krugove a hladan izvor iz uvrnutog otočića plišanog odijela poteče. Svaki izvor se formirao skupljajući sinoćnju hladnu kišu. Kada iscijedi svu vodu iz jednog, majka traži novi izvor tik do pređašnjeg okrećući dio iz kojeg je izbavila vodu prema vatri, koja ga osuši u potpunosti.
Jedna majka je tako provela skoro cijelu noć. Bebino odijelo je bilo suho a oči djeteta progledaše u Ovaj svijet.
Majka je, u ostatku noći razmišljajući o sudbini, pitajući se je li ovo krajnji životni neuspijeh. ispala kao suza dovoljno da ugasi vatru, koja je ispred nje nejačko pucketala.
Tada, u lelujavom praskozorju, sa druge strane vatre na izdisaju, čovjek sa mislima o definiranju osjećanja koja nagrizaju nutrinu ljudi je napokon, satima poslije digao pogled sa sada ugašene vatre zaglavljen u pitanju, uglavljenom u jednu riječ – Strah? Digavši pogled gledao je u zagrljaj dvojca. Čovjek je tiho izgovorio – Razaranja. –
Istupio je iz žamora preplašenih glasova, zaronivši u dubine svoga bića i zaključio da iznad poraza i neuspjeha postoji jedno osjećanje koje porađa strah, a to je Razaranje.
Da, to je prava riječ. Ko nije znao pravo značenje te riječi može ga naučiti sada i ovdje. Na najsuroviji način. Njemu se činilo da on već odranije zna za taj osjećaj i njegovo ime i kako se ono izgovara ali je njegovo značenje tek sada u potpunsti imao u svome srcu. Taj čudni glas razaranja leti u zraku, slijeće na lijevo rame svakog pojedinca u cilju da ga zauvijek uplaši i nađe njegovu slabu tačku, da ga razori. I zaista, bar ovdje uspjeva u tome.
Na drugoj, srećnijoj strani svijeta mladi čovjek, poslije čaja, zadovoljno završava svoj dopis za njegov prvi govor na velikom simpoziju filozofa. On iznad Poraza i Neuspjeha, tek na tren naslućuje obrise straha, kojeg čak i ne spominje u klesanju definicija. On nema perspektivu, koja bi mu makar i na trenutak približila ili bar posvjedočila o postojanju Razaranja, koje onda dakako da bi poljuljalo i njegove jutarnje definicije neuspjeha.
Ali on se nije probudio u opkoljenom gradu, niti u spaljenom selu, u šumi kroz koju valja nastaviti bježati od (ne)ljudske oholosti koja vapi – Smrt -.
Sigurno ne u šumi sa pogledom na drvo sa kojeg je, evo pao jedan list sličan onome u njegovoj bašti. Ne, jer on, taj isti list tada nikako ne bi izazvao isti osjećaj i zasigurno ne bi donio isti odgovor na zapitanost nad osjećajnostima čovjeka. Jer tada bi se radilo o čovjeku sa razumom zaglavljenim u nevoljama ravnim patnjama najvećih izdajnika u devetom krugu pakla, na čijem samom ulazu sa svih strana vrišti naslov« Neka ostave nadu svi koji ulaze».
Ali ovi ljudi ovdje, oni nisu izdajnici! Greška univerzuma? Može li se greškom dospjeti u pakao?
Da li će zaista pravi izdajnici, recimo oni koji su preko noći uzeli oštrice koplja i krenuli u oholi, krvnički napad, da li će oni biti u pravom, devetom krugu pakla, jer ako neće kako onda pravedno izvagati Svijet i da li se Svijet u glavama ljudi koji jednom prežive Razaranja i kada može izvagati?
Ili tas uvijek padne na jednu stranu?
Ili ljudi nisu ti koji ga trebaju vagati?
Bog?
Aida Suljaković rođena je 1993. godine u Zenici, nakon čega živi u Maglaju i Zenici. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zenici na Odsijeku za književnost i jezik naroda BiH.
Za vrijeme studija bila je aktivni član književnih i poetskih organizacija, kao što su „Aurora Borealis“ i „Euterpe“.
Trenutno živi i radi u Lozani. Master studij na Institutu za slavistiku pohađa u Bernu.
Piše poeziju i prozu, čiji su dijelovi prevođeni na strane jezike i objavljivani u inozemstvu.
Njena poezija na bosanskom jeziku objavljivana je u časopisu Život, Poezija – časopis pjesničke prakse, na portalu Strane, za P.E.N. BiH i dr.
