Redakcija Odisej s planine, Ševko Kadrić (1955-2014)
Recenzija: Denis Kožljan
…ratovi ne mijenjaju ljude, tjeraju ih da u novim okolnostima, pokazuju novu stranu sebe, isto biće u novim okolnostima…“Ovo je samo jedan od vrlo znakovitih citata koji nas upućuje u čitanje još jednog, upečatljivog, toplog djela, autora Ševka Kadrića, ljubavni roman „Odisej s planine“. Imala sam priliku u nekoliko navrata družiti se sa njegovim junacima, bosanskim likovima, jakog karaktera, ali i ljudima koji iako su silom prilika morali izbjeći u svijet, ostali negdje u dubini duše, rodoljubi, divovi, nježni, osjećajni..
Kako je naš Ševko i sam pedagog, a onda prevodilac, poznavatelj društvenih prilika i vrlo druželjubiv, zacijelo mu nije bilo toliko strano napisati Odiseja s planine, no, u nešto izmjenjenom obliku. Tako nas čitatelje svakako golica tok radnje jer njegov Odisej, ne antički, već bosanski, Erol Tomić, pa punih dvadeset pet godina živi u zabludi, misleći kako je jedna na prvi pogled obična romansa pa onda tek trudnoća njegove Melli, završila pobačajem. Tako je barem on htio okončati onaj životni detalj između sebe i svoje partnerice dok su penjajući se uz Ridski krš, okusili i strasti ljetnog dana i podneblja koje jednostavno mami.
Roman koji je u prvi mah obična ljubavna priča, no zapravo je satkan od preispitivanja moralnih osobina, od ispreplitanja i sudbina njegovih, kako glavnih aktera Erola i Melli, tako i sporednih, kćerke Tine i unuka Damira, zapravo je jedno psihološko zdanje. U njemu Kadrić kroz odnose dvoje ljudi, želi svom čitatelju, pojasniti jednu realnu, bosansku stvarnost, a koja se onda pretočila u gradove Sjevera, zemlju Švedsku u kojoj su poput Melli Sorensen, utočište i robinzonski smiraj, pronašli mnogi „moreplovci, Odiseji, mnoge žene koje možda nikad i nisu uspjele dosanjati neki miran bezgriješni život i biti dobre sreće ili pronaći oca svom djeteu poput glavne junakinje.
Vrlo dobro, kompozicijski složeno, autor nas kroz svoje najnovije djelo, vodi, pri tom metaforičkim jezikom razlučuje neke bitne egzistencijalne teme. Pronicavošću i jednim lirskim pristupom među hladne i poslovne Šveđane, uvodi i smješta svojih nekoliko likova na kojima se prelama bit čitavog romana. Pa onda možemo usporediti Ševka kao moreplovca koji je također na svojoj „splavi“ jednog dana otišao trbuhom za kruhom, zatim grčkog junaka Odiseja i njegovu Penelopu i trenutačno Erola, zaljubljenika u prirodu koji se jednim dijelom života bori sa spoznajom i priznanjem vlastita djeteta.
Inspiracije je romanopisac svakako imao, jer poznaje svaki kamen svoje bosanske postelje, na koju se uvijek vraća, imao je priliku u jednoj novoj sredini, živeći u gradiću miješanog stanovništva ući u mentalitet istih i to mu je onda pripomoglo da opisima vremena, prostora i junaka slikovito obogati sadržaj. Iako možda možemo reći kako je njegov roman, samo obična, priča, klasična storia o ljudskoj potrazi i prizivanju sreće, listajući djelo, uvjeriti ćemo se da je ono puno više od toga. Uporabom čestih dijaloga, Ševko otkriva pravi identitet svojih junaka, pa je tako žena često podvrgnuta razmišljanju, strahovima od majčinstva i odgajanja djeteta, ona traži utjehu i ako je pronađe, onda je to svakako vrhunac čitave priče koja ima sretan završetak. S druge strane pak, muškarac, poistovječen s Odisejom, napušta, trenutak i mjesto uzavrelih strasti, ide linijom manjeg otpora, lako se odaje bludnim strastima, a onda…možda se cijeli život treba nositi sa bremenom koje mu Bog šalje u svom tajnom pismu. U kojoj mjeri je to breme, hoće li se prst sudbine ipak smilovati i dati rješenje zagonetke, shvatiti ćete ukoliko pročitate ovo zaista primamljivo, toplo, prozno djelo. U njemu se život odvija kroz faze, promišljanja, uz pripomoć nekih drugih bogova za razliku od vremena Antike.
Svim osjetilima, autor skuplja dijelove sadržaja svoje Love story, u kolažu situacija, sukoba, pomirenja, slavlja, ali i tuge, gradi jednu prelijepu sadržajnu priču, koja budući u sebi ima i pedagoških elemenata, postaje još interesantnija i značajnija, prepuna napetosti i iščekivanja, a poruka romana bila bi da u svakom slučaju
:…“Treba vratiti izgubljeni smisao života!“
______________
Istaknuta slika: Autoportret Ševka Kadrića
