Redakcija Emir Bajrović
DŽENNETSKI SELAMI
.
Džennetske su porte otvorene,
Zelena prostranstva sjaje,
Dove naše proučene
Stižu k’ vama u beskraje.
.
Mi šehide mrtvim ne smatramo
Oni Rabba svog su gosti,
K’o žive ih selamimo,
Bože suze nam oprosti.
.
Izrekosmo bezbrojne selame
A posljednji selam ne imasmo.
U dušmansko obećanje
Naivni povjerovasmo.
.
Sad ste gosti silnoga Sultana
Koji svakim carstvom vlada.
Preko vaših teških rana
Milostivog milost pada.
.
Odakle ste kad vas upitaju
Prvaci šehida i zelene ptice,
Dok vas goste u prekrasnom raju,
Recite im da ste svi iz Srebrenice.
.
Selam, vječni mir sa vama,
Na krunama vašim piše.
Emanet je od vas nama
Da se nikad ne ponovi više.
.
Do posljednjeg dunjalučkog sata,
Kada pravde Božje dođu,
Čekajte nas pokraj rajskih vrata,
Selamite one koji kraj vas prođu.
MOJE SRCE JE TEKIJA
.
Sto gorčina u njem’ staje
Kahara i bola šta je
Tamo samo zikir traje
Moje srce tekija je.
.
A crvena moja krvca
Skuplja se u sali srca
Udara i gromko kuca
Od aška mi srce puca.
.
Još te nema hairli insane
Zar da bolan liječim rane
Bez tebe o moj Sultane
Da sabahe čekam rane.
.
Ne dođeš li – neće doć’ ni ona
Bolom teškim ti je bona
Neće rascvjetat se zvona
Vaše đule s’ visoka balkona…
.
Sa akšama hairlija
Pošao bih s’ vama i ja
Na sabahu dževapija
Moje srce k’o tekija.
.
Kandilji se ugasnuli
Zapjevali su bulbuli
Šejtani su riječi čuli
Sto su laži došapnuli.
.
Džabe uzdah, suze džabe
Kvasim suzom sve kitabe
Kad se sjetim naše kjabe
Daleko mi o moj Rabbe.
.
Sve što znamo i ne znamo
Još hartija trpi samo.
Sve što damo i nedamo
Čekaće nas negdje tamo.
MUNARE
.
Zahvatao vode ja sam
Iz rijeke plitke,
Tolio sam žeđi svoje
Dok ne vidjeh munarete vitke.
.
Najbristrija vrela mila
K’o da su mi sakrivena bila.
Tecite da tečem s’ vama
Do kijametskog dana.
.
Moja duša uhapšena
Leži u zindanu,
Žeđ je moja netoljena,
Ko će sada ugasiti žeđi mome džanu?
.
Na kulama povisokim
Zarobljene drže krivce.
A moje je duše, na munari,
Gnijezdo poput ptice.
.
Ezani su meni rijeka
Puna vode pitke,
Kad se sliju dolinama
Niz munare vitke.
.
Žubor mio raširi se
Iz Njegovog dvorca,
Za žuborom sve ponavlja
Ime svoga Tvorca.
.
Popuste se lanci
Koji drže duše,
Sve se kule
i hramovi sruše.
.
U tom valu vidim samo
Alem munaretu,
Okrećem se ne bil›
Naš’o Mekku svetu.
NEDAM NIKOM DA TE BUDI
.
Sunce se uz nebo penje
I polahko zora rudi,
Poljana za svjetlom stenje,
Nedam nikom da te budi.
.
Tvoje lice dodiruje zraka,
Ljubomoran sam na nju,
Zato pravim sjenu mraka
A ti spavaj pored, tu.
.
Spavaj mirno, spavaj samo,
Utišaću klepet svojih nanula,
Samo sunce i ja znamo
Da je zora svanula.
.
Gledati te dugo želim,
Sad kad život su ti snovi,
I sunce ću da preselim
Da se zora ne ponovi.
OTKADA SI OTIŠAO (Tuga ashaba)
.
Ove vlasi brade sijede
Često suza kvasi nam,
Otkako si otišao Muhammede,
Alejhis-selam.
.
Bez tebe mi tijesna je Medina
A Mekka mi podaleka.
Ostaju mi nada i istina
Za dušu što novi susret čeka.
.
Plaču palmovici kad god tužan prođem
A ja kud god pođem,
K’o da tebi idem,
K’o da tebi dođem.
.
Još zavijam čalmu k’o da smo na Bedru,
Tuga mi u srcu teška ko oklop na njedru.
Baš kao prašina da mi oči draži,
Vazda u suzama za tobom najdraži.
.
Mihrab kad god prazan bude,
Ne primjetim kraj njeg’ ljude,
Nego k’o da opet tebe sluša
Razgali se srce, raširi se duša.
.
Tvoje riječi ponavljamo često,
U dušama još je počasno ti mjesto.
Ali niko kao ti ne zbori,
Nisu više isti razgovori.
.
K’o da ćeš nam, otud, iz džamijskog pravca stići,
K’o da ćeš nam sad u halku prići,
Mi na istom mjestu čekamo,
Gdje si sve do sada, gledamo.
PONEKAD
.
Još ponekad kad me misli stegnu,
Sjećanja me drže i jedva me puste,
K›o da opet gledam bivole kad legnu
U blatnjavu baru punu šaše guste.
.
Još ponekad kad me misli more,
Sjećanja me uzmu i doma me nose,
Tada vidim kako ovnovi se bore
Na kršima kvasnim od jutarnje rose.
.
Jer ponekad baš bih htio da sam tude,
U svom malom selu ušuškanom gajem,
Pjetlovi ko nekad u zoru da me bude,
Sa jutarnjom pjesmom da ustajem.
.
Još ponekad kad me misli puste drže,
Ja prevarim tugu i svog se sjetim sela,
Gledam opet kako azgin dorat hrže
I kopitom kopa kamen oko vrela.
.
Jer tako ponekad čovjek budan sanja,
A ognjište toplo svakom živom fali,
Moje nikad nije ostalo bez granja,
Tamo se još uvijek zorom vatra pali.
.
Ponekad ću doći, ponekad još samo,
Jer za to ‘ponekad’ čovjek samo živi.
Volio bih tada baš kad budem tamo
Da sa brda čujem kad se junac krivi.
.
Ponekad ću doći, nekad iznenada,
Jer ja svako veče putujem ka kući,
Volio bih tada da mi snijeg napada,
Pa da mogu saonice od drveta vući.
PUTUJ STRANČE
.
Prođi stranče, putuj, slobodna je zemlja naša,
Uzvodno uz rijeku idi sve do vrela,
Kad ugledaš kupolu starog manastira
Poslušaj dal’ čuješ kako svira
Preko planine iz mog sela
Frula mladog, veselog pastira.
Prođi stranče, putuj, slobodna je Raša.
.
Ne ponesi ništa u bisage
A bojat se nemoj da ćeš gladan biti,
Zakucaj na vrata koja gođ ćeš naći
I domaćin s’ tobom jesti će i piti,
Bojati se nemoj ko je jači
I nemoj se ni od koga kriti,
Baci nož i toljage.
.
U manastir uđi i pogledaj freske,
Pomoli se kako tvoji vele zakoni,
Pozdravi mi stare kaluđere,
Ne prezaj od njihne vjere.
Idi dalje, u mesdžide uđi stare
I tu stani pa se i pokloni,
Izljubi mi tanke arabeske.
.
Prođi stranče, putuj, do mog sela idi,
Nađi moju majku pokraj stare kuće,
Reci da sam kako me je učila od mala
Pomogao tebi, strancu i reci joj hvala,
I reci joj da mi u barama dalekoga kala
Duša zgasnu a srce mi puče
Čekajući kad će opet da je vidi.
TAKO MALO TREBA
.
Ovo jutro k’o da moju vidi tugu,
Ova kiša kao suze s’ neba.
Prezimiću tužan zimu dugu,
A tako mi malo treba.
.
Meni treba hljeb iz zavičaja,
I treba mi topli dom,
Da me grije sunce moga raja,
Sandžaku da dođem svom.
.
Da merhaba reknem poznaniku,
Da popijem kahvu vrelu,
Da oberem džanariku
U svom rodnom selu.
.
Da popijem hladne vode
Sa izvora seoskoga,
Da posmatram bijele rode
Kako kleče k›o da mole Boga.
.
Da zagrlim majku milu,
Da se sjetim čio
Kako sam u njenom krilu
Najsretniji bio.
.
Da sa babom muhabetim,
Da se ispričamo.
Da se smijem, da se sjetim
Svega što je bilo davno.
.
Kroz mahalu želim proći
Sve do stare česme,
Pa do pola duge noći
Pjevat svoje pjesme.
TIHA NOĆ
.
Noćas šuti gora,
Noćas Pešter spava.
Kao lađa na sred mora,
Mjesec posred svoda plava.
.
Zanijemio orah stari,
Nijemo čak i potok teče.
Vjetar piri, al’ ne mari,
Divno li je ovo veče?!
.
Spava živa duša svaka
Ispod žutih zvijezda.
A ja ležim sred čardaka,
Kraj rodina gnijezda.
.
Lejlek u tišini stoji,
U selenu gleda.
K’o da zvijezde i on broji,
Il’ mu pjesnik mira neda?!
.
Ništa više i ne želi
Ispustiti zvuk.
Plovi samo mjesec bijeli,
A pod njime muk.
KAD NOĆAS KRENEŠ
.
Kada noćas kreneš sama niz ulicu
Sa tim krasnim osmjehom na licu,
Pokupi svu gustu maglu izmeđ’ kuća
U svoju pletenu korpicu od pruća.
.
Izazovi mjesec da ti priđe bliže
I dozvoli vjetru da oblake griže,
Neka jedrenjake upute na luke,
A korpicu svoju ne puštaj iz ruke.
.
Kada noćas kreneš niz ulicu sama
Pokupi mi odsjaj nebeskoga plama,
Maglu i naš dim sa ognjišta vruća
U svoju pletenu korpicu od pruća.
.
Emir Bajrović, rođen 1988. u Novom Pazaru, u srbijanskom dijelu Sandžaka. Rano djetinjstvo proveo na Pešterskoj visoravni a tinejdžerske dane u Novom Pazaru. Osnovnu školu završio u Delimeđu a Gimnaziju u Novom Pazaru, u Danskoj završio školu za zubarskog asistenta a trenutno pohađa školu za pedagoškog asistenta.
Piše kratke priče i poeziju, najčešće vjerske, patriotske i ljubavne tematike.
Živi u Danskoj misleći na rodni Sandžak. Oženjen i otac jednog djeteta.
