Tatjana Beuk
BELE NOĆI
Tvoje su bele noći
mrkli mrak u mojoj duši,
ne talasaj, Nevo,
tada je to još bio Lenjingrad,
nemaš pojma
šta je moglo da se desi,
a šta se desilo.
Petrov dvorac se grohotom smejao
u daljini, na samoj finskoj granici,
dok su moje misli pokušavale
da shvate zašto je Puškin
baš na određenom mostu
sustigao staru ženu…
Ne pričaj gluposti, Nevo,
nisam nogom kročila na pločnik
nekadašnjeg Petrograda,
dok su bele noći onemogućavale san
nespremnima na noćni dan.
Dostojevski se tihim koracima
uvlačio u svoje ludilo,
Ana Pavlova je graciozno
preskakala barice po trotoarima,
a Čajkovski je glasno pričao
gde će smestiti svoje
„Labudovo jezero“.
Dok sam zurila kroz prozor,
Petar Veliki je mahao mačem,
preteći neposlušnima
da će ih sve strpati u tegle
i preliti otopinom
da posluže kao nauk
budućim pokoljenjima.
Brzo sam se povukla u senku
i pomislila kako je dobro kod kuće.
SAMO TI
Ni daljina, ni blizina,
ni kiše, ni vetrovi,
ni primamljive avanture
nesvojstvene nekome kao ja,
ne mogu da promene
ono što u meni traje.
Mogu da skrenem
sa pravog puta
kad god stigne poruka
da je vreme kao stvoreno
za neobavezno voljenje,
mogu da se stidim i kajem
što pristajem na to,
svašta mogu,
ali ti ostaješ jedini.
Svejedno što se svet
oko mene vrti brzinom
nepojmljivom za obične,
za domaću mene,
moja duša samo tebe
svim srcem oseća
i svaki stih tebi posvećuje,
svaki ti zagrljaj šalje,
svaki ti san sanja.
TRAŽIM
Uporno tražim tamo
gde znam da ničega nema,
da će mi ruke ostati prazne,
ma koliko duboko kopala.
Prevrćem, razgrćem,
zaranjam u gomile
nepotrebnih stvari
i ne nalazim baš ništa
što bih volela da osetim.
Mada znam da ću biti
odbačena, prezrena,
kao hipnotisana idem
na sva ista mesta,
ne stižući baš nigde.
Nastavljam potragu,
ni sama ne znajući
šta tražim.
SETIŠ LI ME SE
Razmišljam, tek onako,
u ovo junsko veče,
setiš li me se,
pomisliš li da bi bilo lepo
sresti se negde
na pola puta
od meseca do želje?
Protrljam oči,
razmažem suze izdajice
i suočim se sa istinom:
nisam ja tebi važna.
Voliš moje pesme,
voliš što možeš
da radiš sa mnom
sve što hoćeš
i kako hoćeš,
a posle okreneš leđa
kao da ništa nije bilo.
I opet planiram
kako ću da ti vratim
svako ćutanje,
svako nečinjenje,
svako ignorisanje…
Otvorenih očiju gledam
u pun Mesec nad gradom,
dok oblaci igraju opasan ples,
poguban za razočarane.
BEŽANJE
Često poželim
da pobegnem od svega,
od sebe, od ljudi,
najčešće od tebe,
da se sakrijem
negde gde me niko
tražiti neće.
Spakujem pregršt
živih uspomena,
poneku neostvarenu
prećutanu ljubav,
uprtim svežanj pesama
na levo rame
i krenem u mislima
u beli svet.
Koračam polako,
da ne stignem prebrzo,
ne gledajući pod noge,
gazeći toplu prašinu,
onu pravu zvezdanu.
Odlazim od svega,
od sebe i svih,
a najčešće od tebe,
ogrnuta gustim
obećavajućim mrakom.
Noć traje sve do jutra,
kad shvatam
da se ni pomerila nisam.
IDEALAN DAN
Dan je kao stvoren
za prelazak na drugu stranu reke,
tamo gde se drže za ruke
oni koji su odavno
napustili ovu obalu,
rasterećeni ovozemaljskih briga.
Nebo je posivelo od želje
da nekog proguta,
vetar poprima obrise
vremenske mašine,
ako se opustim,
odneće me.
Možda ne treba da se opirem,
stekli su se idealni uslovi
za igru odlaska.
MI NISMO NIŠTA
Pritajiću se i ćutaću,
praviću se da ništa nisam čula.
i neću odgovoriti ni da ni ne,
neću doći ni ako budem mogla.
Ne, nije mi dosadilo,
samo sam povređena,
kao srna dok preskače ograde
svog sigurnog staništa,
pa zapne za žicu,
sasvim slučajno.
Nije mi dosadilo,
daleko od toga,
ali ne mogu više da čekam
da se umilostiviš
i daš znak od sebe.
Ne mogu više,
mi i onako nismo ništa.