Redakcija Farah Ramović, rođena 1991. godine u Tutinu, Srbija. Osnovnu školu završila u Tutinu, a srednju školu u Sarajevu gdje i nastavlja školovanje na Farmaceutskom fakultetu.
Svira klavir, a hobiji su joj pisanje pjesama, tradicionalna japanska vještina kreiranja modela od papira – Origami, fotografija te dizajniranje i ručna izrada nakita i ukrasnih predmeta.
HAJDE DA SE DOGOVORIMO…
.
Hajde da se dogovorimo
da maštamo pod istim nebom,
daleko od drugih,
i da brojimo zvijezde
između dva ugla usana.
Hajde da se dogovorimo
da ja spavam na tvom ramenu
sada i uvijek,
dok se prsti mrse kao konci
u toplo klupko.
Hajde da se dogovorimo
da ja tebe volim više,
a ti mene isto,
da te čuvam u mislima,
kao sinonim za sreću,
a ti mene na dlanu,
kao liniju života.
Hajde da se dogovorimo
da budemo sretni
u svijetu koji ljubav ne trpi,
i da ćutimo u tami,
dok nam srca kucaju u ritmu.
Hajde da se dogovorimo
da ti budem platno
na kojem ćeš rukama naslikati
tajnu mapu do svoje duše,
da dođem i ugnijezdim se tamo
da preživim zimu,
i prezimim život.
,
ORDEN
.
U dvije trećine mraka,
nazirem tvoj lik,
dok ti se profil kreće po jastuku
u ritmu svijeće koja gori,
ispunjavajući samo trećinu
tvoje sobe i
cjelinu moje duše,
gledajući te tako.
Spavaš.
Ne vidi se više vena na čelu,
opušten, nešto lijepo sanjaš.
Čujem te kako dišeš,
pa pokušavam da imitiram
taj ritam disanja,
ali ostanem bez daha
čim osjetim tvoj miris.
Guste si trepavice prosuo,
kao svilene niti,
po plišanom obrazu.
Ne usuđujem se da te dotaknem,
bojim se,
probudit’ ću te.
Uništit’ ću prizor
koji su anđeli naslikali.
Ležim ti na ramenu,
kao orden,
kao herojska značka,
kao dokaz da sam tvoja.
A vani već sviće,
Sunce stidljivo mami tvoj pogled,
Kao da traži odobrenje od tebe
Za još jedan dan.
I budiš se,
Kao kad se pupoljak pretvara u cvijet.
Pomislih:
Malo mi je cijela noć da te gledam,
malo mi je cijeli život da te volim.
.
OTKUCAJ
.
Kada prstima dotaknem dirke starog klavira,
svaka se terca na ton spusti kao perje.
U svakom tonu jeca čežnja,
u svakom taktu odzvanja tvoj glas,
Osjećam, tu si i kada nisi tu:
U svakom otkucaju moga srca.
Sklopim hladne ruke,
sklopim pospane oči
i ušuškam se negdje, između sna i jave,
da te sanjam.
Sanjam tvoju kosu, pozlaćenu Suncem,
tvoje nježne ruke, okupane svilom,
tvoje tamne oči, kao divlji kesten,
i tvoje blage riječi, kako mi miluju lice.
Sanjam te do časa dok mi grč ne obuhvati tijelo
i trgne me odatle,
s tog mjesta između sna i jave.
Tada se tvoj miris prostre po sobi,
po meni,
i opet, osjećam, tu si i kada nisi tu:
U svakom otkucaju moga srca.
.
DOĐI…
.
Nasloni glavu na jastuk,
kao na moje rame,
čuješ li kako čežnjom zavija
poput zvižduka
nekog zaboravljenog voza?
Dođi, priđi, zovem te pjesmom
kao molitvom,
pune su mi ruke nadajućih riječi,
fragmentiranih, istrošenih fraza
o tome kako mi fališ.
Dođi, da zaboravimo na život
dok se držimo za ruke
i da me pustiš samo kada uzmeš gitaru
da odsviraš dragu uspomenu
i pustiš je kroz jastuk,
kada čeznem za tobom
da na njega naslonim glavu
kao na tvoje rame.
