Redakcija …Bio je učen čovjek. Tako kaže priča. Ili su, ondašnji, preci bili neuki pa je odudarao. Neće se nikad utvrditi kada je tačno banuo u prvu Sandžačku naseobinu i među njene stanovnike, ali od tad se to selo prozva, (i dugo je postojalo), Munjovići. Legenda dalje tvrdi da je jednog olujnog predvečerja isp’o direkt iz munja koje su, duboko orući, ravnale vrhove Peštera, cijepale stogodišnje hrastove, palile krhke plohe kojima su seljani pokrivali svoje kuće i ostale objekte.
Do njegove pojave, sve što je glasa imalo, sve je vrištalo. Goveda su mukala, psi zavijali, konji rzali kidajući ulare i razvaljujući zidove krhkih staja. Plamena stihija klizila je s Peštera, gutajući sve pred sobom; vitke omorike, bijele borove, smreku… Divljač je preskakala okolne klance tražeći spas na drugoj strani rijeke ponornice (Borovštice) koja se ponovo pojavila. Izronula iz zemlje i počela kidati sastrugane obale, ostavljajući svoje krvave tragove na stvrdnutoj ilovači i krečnjačkim kostima natopljenim molitvama i suzama. Haotično stanje je ličilo na početak smaka svijeta.
Onda se začuo njegov glas. Ali to nije bio glas čovjeka već očovječen zvuk divljih vjetrova koji su pištali, kao poskoci po zmijarniku, kroz uske klance brdovitog kraja. Na tren je ličilo da se ‘došljak’ obraća nebesima, usput, dižući ruke k’ njima, oko kojih su se počeli uvijati zlatni repovi munja. Zastrašujuće stenjanje nebesa, tuča oblaka po njima i vatreno iskakanje plamenih jezičaka na tren je utihnulo. Zatim se sve pretvorilo u, do tad nikad čuvenu, pjesmu koju je došljak svojim glasom poklanjao nebu i, umal’, spaljenom selu. Kasnije, mnogo vjekova kasnije, će se utvrditi da je to bio ezan i prvi nebeski tekbiri podno ‘surovog’ Peštera. Nijema seoska raja poče polako hvatati po koju nerazumljivu riječ i ponavljati za čovjekom Munjom. Glasovi se stopiše u jedno, nevidljive ruke, snagom ljubavi, razmakoše oblake a neko iz najcrnjih dubina donese sunce i postavi ga tačno iznad sela.
Ljudi, žene i djeca kleknuše na koljena, gledajući u pravcu čovjeka Munje. Na pristojnoj distanci okupiše se čuvari domova-kerovi i čuvarkuće, odnosno zmije crnke i poludivlji mustanzi koji su pokidali ulare. Sve biješe zamrlo, osim žubora seoske česme iz koje je do malo prije tekla mutna i krvava voda. Sve se skamenilo i pretvorilo u uho. Čekali su seljani a čekao je i čovjek Munja…
U neko doba ponovo zadrhtaše nebesa, sunce se prevali na drugu stranu, jednom; dvaput, šestput, stoput… dok ne poče najčudniju rotaciju ikad viđenu. U tom zlaćanom plesu, bez koraka i baletanki, sasvim nago sunce sa plamtećim obrazima pređe u stobojnost. S vrha brda, iz mramorja, zapištaše ptići kao najavna muzika bijeloj zlatokriloj ptici koja se pojavi nad selom. I baš ta ptica svojim ogromnim krilom zakači rub sunca koji se otkide i sasu u milijarde čestica iz kojih izronuše nepregledna jata svitaca.
Zatim, zbog nekog novog strašnog usuda i/ili nesvijesnog grijeha, nasta potpuna slijepoća. Neka nevidljiva ruka navuče najcrnju firangu između sela i neba. Dotadašnji umilni zvuci utihnuše, a vriskovi odaslani tokom grmljavine i munjskih plesova odploviše vaseljenjom.
Tišinom su dominirali nevidljivi zrikavci a na livadama jata skakavaca, kao crne kolone vojnika pustošara. Drhtanje tišine ne povrijedi ni (s)lom rebara pod Koljen planinom. Samo se zemlja raspuče, pravom linijom koja je vodila gore na odmaralište stećaka. Jutrom su seljani prepoznali stope čovjeka Munje i stigli do kamena na kom je pisalo: ”Ako tražiš smisao života nećeš nikad stići do cilja, a ako nemaš cilja ti si promašen slučaj”.
Omamljujući miris najsočnijih trava i nebesko plavetnilo te hladna i ljekovita pešterska voda pomogoše umornim ljudima da se povrate, predahnu i shvate da će samo zajedničkim trudom pronaći trag svojih predaka i prepoznati se u svojim snovima. I, tako, krenuše sanjari slobodne regije Sandžak da diljem Zemaljske kugle ispisuju najčasniju povijest jednog ponosnog naroda koji je izdržao sva iskušenja što ih neljudski (ne)um, u svom zlopamćenju, može osmisliti.
