Poezija Jasmine Obradović

Poezija

Jasmina Obradović se rodila 1. 2. 1981. u Petrovcu na Mlavi. I od tad slavi svoj rođendan, mada smatra rođendan treba da bude slavlje u ime majke koja je rodila dete! Završila je studije biologije, a sprema uskoro i odbranu doktorata. Živi i radi u Kragujevcu.

 

 

 

()traga

 

Hoćeš li moći da prepoznaš moj drhtaj

u šuštanju brezinog lišća?

Hoćeš li videti treptaj mog oka

u mnoštvu nemirnih svitaca?

Da li ćeš pratiti moj dašak

između talasa mire planinskog bilja?

Da li ćeš slutiti moju suzu

u orošenom polju raži?

Da li će ti oko moći da potraži

moj put međ’ oblacima u osvitu?

Da li ćeš poznati moju pesmu

u poju jata ptica?

Ne odustaj na pô traga.

Hoćeš li spoznati sebe, našavši mene?

 

 

Kaktus

 

Dugo,

dugo pupe

u meni stihovi

i retko nikne

cveće.

Sočno,

zrelo,

lepo.

Grešna sam

što nije češće.

Oprostite,

dugo zrim.

Ćutim,

mislim,

bdim.

Ne bojte se mojih bodlji.

Ne napadam.

Samo branim dragoceni mir.

Mir nije zanos.

Mir je napor.

Da otpevaš pesmu

kad bi izbljuvao vatru.

Da oprostiš,

kad te satru,

kad ti otkinu,

ukradu

il’ sažvaću cvet.

Da podneseš,

da ne kukaš.

Ako uspeš,

promenićeš svet

– u sebi!

Zato!

Dugo ćutim.

Mirujem.

Ubodem neoprezne.

Ne smetam.

Oprostite,

zato,

što tako retko cvetam.

 

 

Glava koja sija

(lepše nego Usijana glava)

 

Da je bio samo neko da mi lupi šamar,

I da obuzda damar

u srcu

da promenim svet!

Pa dala bih mu ceo celcat džep

ovog

razumevanja.

I odsekla bih veliki rep

pogrešnih odluka.

Da mogu.

Da je bio neko

da me tresne o zemlju

i otrezni od zanosa

i pevanja

da su baš svi ljudi,

kao slatko od jagoda.

Da može da se hoda,

kao u bajci,

svetlucavo i lako.

Da je bio neko da me tako

opameti,

utiša

moje glasne nade,

htenja.

(Možda je i bio,

ali nisam čula

od tog silnog vrenja

u duši).

Kako sad sve to

što umem

i razumem

da šapnem

u jedno malo uho

svog sina?

Da me čuje,

da ne pati,

da se ne uplaši

i da shvati?

 

 

Drina

 

Drina.

Kao zeleno srce

između planina.


 

Susret

 

Kao da ruka neka,

šara po životu,

kao po papiru,

o tvom,

o mom nemiru.

Kada ti i ja sedimo u sobi,

kao da sedi-mlađa Ti,

kao da sedi-starija Ja.

I znam sve odgovore

na pitanja: Kako si?

I znaš sve laži

u odgovoru: Dobro sam.

Ne može ni vetar,

ni kiša

da utiša zov,

u trenima bespomoći.

Ja te čujem,

ja te majko znam.

… Ne brini,

sve je u redu, dobro sam…