Nikola Motika, student četvrte godine istorije umetnosti i arheologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bavi se pisanjem poezije i kratkih priča. Radove objavio na više književnih portala.
Ljubav je zaista lijepa, a ja odlučan
Sjedim u kafeu sam, razmišljam o tebi,
šta da ti za rođendan dam,
poklanjam ti sebe, zašto i ne bi.
Počelo je tako, kroz žamor i graju, srce mi ustalasa,
kao grom jako žignu, kad te vidjeh, ostao sam bez glasa.
Kad te ugledah, pogođen sam strijelom ljubavi,
volim te srcem cijelim,
razmišljam, radim ali džaba mi sve,
samo me glagol voljeti zabavi,
vrijeme sa tobom i bez tebe podijelim.
Vidjeli smo se jednom, dvaput
i više ni ne brojim,
lijepo nam je, hodamo,
držimo se za ruke,
volićemo se dok postojim.
Zaživjeli smo skupa, sreći našoj kraja nema,
matrica života ide kako treba, napred,
ljubav nas čuva od svih anatema,
i naša srca su našla raspored.
Volimo se beskonačno, trenutak
za spoj je bio sudbinski ključan,
a ja po pitanju tebe, veoma odlučan.
Hladan je ovaj maj
Hladan je ovaj maj,
hladno je prema meni srce tvoje,
sve se zaboravlja, mi više nismo zaljubljenih dvoje.
Hladan je ovaj maj,
mjesec Ramazana, ljubav je u vazduhu, fijuku vjetra,
nas dvoje razvojeni, a
srce te voli ne pomiče se ni metra.
Hladan je ovaj maj,
kuća prazna, pusta je sada,
stigao sam sam, srce prazno kao pustinja
bez hlada.
Hladan je ovaj maj,
život ide dalje, ne čeka,
ti ostaješ važna u srcu,
koliko mi god bila tako daleka.
Hladan je ovaj maj,
čekam te, sjedim, vrijeme dijelim,
srećan jesam, ponekad o tebi sanjam,
ali nju najviše volim, srcem cijelim.
Sudbina
Ušla je u trolu, zaustavila tren,
svi stali su zadihani,
spojili su nam se moj pogled i njen.
Sjela je pored mene u drugi red, do prozora,
puna opojnih mirisa,
crna kosa, kesten oči,
pamet mi se izbrisa.
Svjesna sebe i svoje ljepote,
cijele situacije, nasmijala se slatko,
zanemio sam, okolo ljudi prate sljedeći
korak, udahnuo sam i krenuo je razgovor, ali kratko.
Bilo je to upoznavanje,
zove se Berina, na Pravnom studira,
ide u posjetu baki,
trola je stala, stalo je i vrijeme, ona desno, ja lijevo,
ko kaže da su rastanci laki.
Ushićen, kući sam pošao,
premišjao u glavi, šta i kako se zbilo,
sjetio sam se, kad sam došao,
pa ona liči na moju Kaću, ljubav školskih dana,
Sudbino šta se to dogodilo, zašto mora da se dira stara rana.
Ali živote, idemo dalje sigurnim koracima,
”Credo” u bolje vjerujemo,
u srijedu smo skupa na kafi,
poželite mi sreću,
da se ljubavi darujemo.