Progoni i nepravde u Austro-Ugarskoj: Zašto su Bošnjaci tražili autonomiju od Franje Josipa
Redakcija Memorandum predstavnika Bošnjaka Franji Josipu
Dok u povodu 100. godišnjice početka Prvog svjetskog rata traju rasprave o tome da li je Gavrilo Princip bio terorista ili heroj, a organizacija Crna ruka organizirana teroristička grupa s velikosrpskim idejama, dok se u jednom dijelu Bosne i Hercegovine podiže spomenik Principu, a u glavnom gradu Bosne i Hercegovine razmišlja o spomeniku Francu Ferdinandu, zanemaruje se činjenica da je Austro-Ugarska, ipak, bila strana okupaciona sila i da su, primjereno tom vremenu, činili sve da narode koje su držali po svojom vlašću učine lojalnim.
Piše: Faruk Vele
Postoji u Bosni i Hercegovini, posebno, nažalost, među Bošnjacima, uvjerenje da je tom narodu pod Austro-Ugarskom sve bilo potaman. Istina, donekle se to može razumjeti, jer se “ni s kim historija nije našalila kao s Bosnom”, kako kaže Meša Selimović, pa su kasniji vladari u Bosni i Hercegovini uvijek bili gori od onih prethodnih. Ali, ne stoji činjenica da su građani Bosne i Hercegovine blagonaklono gledali na ono što je radila “kraljevina i carevina”, pa se teško može shvatiti nekritičko svrstavanje Bošnjaka na jednu ili drugu stranu u danima kada se obilježava 100 godina Sarajevskog atentata.
Svakako, ta činjenica ne može i ne smije opravdati postupak Gavrila Principa da ubije Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, ali s ovim historijskim odmakom valja spomenuti činjenice koje su u široj ovdašnjoj javnosti malo poznate.
Život pod okupatorima
Naime, ovog juna se navršava 113 godina od Bošnjačkog memoranduma koji je grupa uglednih Bošnjaka početkom juna 1901. predala caru i kralju Franji (Francu) Josipu I. Taj dokument svakako baca jasnije svjetlo na život pod okupatorima.
Iako Memorandum, nesumnjivo, treba biti posmatran s historijskim uklonom, te voditi računa o uvjetima koji su tada vladali, svakako ovo može biti dobra podloga za kritičko sagledavanje jednog historijskog perioda. Na kraju, okupator je uvijek okupator, bez obzira sa koje strane svijeta dolazio!
Potpisali su ga mostarski muftija Ali Fehmi Efendi Džabić, te Hamid-beg Hasanpašić, Hadži Osman Efendi Prčić, Hadži Sulejman-beg Cerić, Hadži Salih-aga Bičakčić i Šerif Efendi Arnautović.
Iako ima izuzetnu vrijednost. Memorandum uglednih Bošnjaka, koji je nastao na valu borbe za vjersko-prosvjetnu autonomiju u Bosni i Hercegovini, je slabo poznat u našoj historiografiji. Tek poslije posljednje agresije i genocida ponovo ga je priredio i objavio Salko Čampara.
Posebno ovaj dokument treba cijeniti zbog činjenice da je Austro-Ugarska godinu poslije aneksije Bosne, dakle 1909. godine, između ostalog zahvaljujući i ovoj predstavci, priznala spomenutu vjersku i prosvjetnu autonomiju. Memorandum je ujedno prvi ozbiljniji potez u kojem su bošnjački prvaci zahtijevali veća prava unutar austrougarske vlasti, nakon što su, poslije nekoliko decenija šoka zbog nestanka Osmanskog carstva, napokon počeli da se vraćaju u društveni život i na historijsku scenu.
Bošnjaci su Memorandumom direktno tražili autonomiju od Franje Josipa. Tvrdili su da je ona garancija njihovog opstanka i da su u “tu svrhu izradili i priložili statut te samouprave”. U Memorandumu se negoduje zbog toga što se “islamskom narodu zabranilo žaliti na ugroženi vjerski opstanak, zabranilo mu se moliti i tražiti kod zemaljskih vlasti osiguranje svoje vjere i za taj i takav rad proglasilo ga se buntovnikom i progonilo ga se kao takvog”.
Više od 20 godina, ističe se u Memorandumu, “živio je islamski narod pod okupacionom vladom, a da se iz njegovih usta nije čula nikakva žalba i tužba”.
Islamski narod, nastavlja se, živio je samo za svetinje svoje vjere, te “političkih tekovina, ne samo da nije tražio, nego je mirno gledao kako se za istima u njegovoj starodrevnoj otadžbini jagme drugi, do jučer stranci”.
“I u današnjim teškim danima, po naš islamski milet, gdje nam je utemeljen i naš vjerski opstanak, daleko je od nas pomisao na bilo kakve političke akcije i prazne demonstracije… Najsmjelije molimo da se islamskom narodu okupiranih zemalja osigura vjerski opstanak i napredak vjerskom samoupravom… Tome dubokome uvjerenju dao je islamski narod vidljivog izražaja u pokretu koji je zahvatio cijeli islamski milet do krajnjih dubina njegovih, a koji je se pokazao u silnim mnogobrojnim gomilama iseljenika, u glasnom vapaju preostalih da se opstanak islamske vjere u okupiranim zemljama osigura vjerskom samoupravom islamskog naroda”, ističe se u Memorandumu upućenom Franji Josipu.
U tom dokumentu se po prvi put procjenjuje da je za prve 23 godine vladavine Austo-Ugarske čak 200 hiljada Bošnjaka napustilo BiH i uputilo se pretežno prema Turskoj. Zajedno s njima, vele, otišao je značajan broj bošnjačke uleme (učenjaka), što je ostavilo posebno teške posljedice.
Bošnjaci upozoravaju da se “hiljade pripadnika islamskog naroda odvajaju od otadžbinske rodne grude i traže spas na žarkim obalama maloazijskim, daleko do zemlje svojih otaca i svojih svetih uspomena”.
“Jedan dio islamskog naroda se stao u gomilama seliti iz starodrevne mu otadžbine, a drugi dio, koji neće da napušta sveta ognjišta svojih očeva, stao se gušče okupljati oko svojih odabranika… Duboko je uvjerenje islamskog naroda u okupiranim zemljama da današnje njegovo nepovoljno vjersko stanje ima svoj korijen u njegovoj vjerskoj organizaciji, koju je stvorila inovjerna vlada i koja stoji sama pod utjecajem inovjerne vlade”, dodaje se u dokumentu.
Nadalje, posebno ogorčenje je iskazano prema veoma lošem obrazovanju vjerskih službenika, koje je okupacijska vlast, očito, smišljeno uspostavila kako bi mogla manipulirati Islamskom zajednicom (IZ).
Slabo obrazovanje
Iz tih razloga je formirana i poznata vjerska škola “Daru-l-muallimin”. U njoj budući imami, ne slučajno, uopće nisu izučavali predmete iz domena islamske tematike niti su učili arapski i turski jezik?! A sve da bi ih se lakše moglo kontrolirati. Nivo obrazovanja je bio na razini osnovne škole!
Nadalje, kako se može iščitati u Bošnjačkom memorandumu, ovdašnjim muslimanima posebno je teško palo što su vlasti Austro-Ugarske, opet, suprotno zaključcima Berlinskog kongresa, koji je garantirao slobodu vjere, insistirale da se “prekinu sve veze sa Carigradskim Mešihatom, duhovnim zamjenikom Halife i vrhovnog vjerskog poglavara svih sunitskih muslimana”.
Zbog toga su, a da bi spriječili postojanje režimske Islamske zajednice, ponovo tražili od Franje Josipa da se imenovanje reisu-l-uleme IZ “može izvršiti samo uz prethodnu privolu Carigradskog Mešihata”.
“Visoka vlada, naprotiv, došla je pred nas sa zahtjevima, koji cijelu vjersku samoupravu islamskog naroda stavlja pod moćni utjecaj vlade, te koji svaki utjecaj islamskog naroda na sastav najvišeg tijela u zemlji, na postavljanje najvišeg duhovnog poglavara i glavnih duhovnih starješina sasvim isključuje, te ga, naprotiv, sasvim podvrgava isključivom utjecaju inovjerne vlade”, tvrdi se u Memorandumu.
Težak položaj Bošnjaka, kao i drugih naroda, u prve 23 godine Austro-Ugarske, a što je bio uvod za obraćanje Franji Josipu i traženje boljih uvjeta života, konstatiran je šest mjeseci ranije u Memorandumu austrougarskom upravitelju BiH Benjaminu Kalaju (Kallay).
Oni su detaljno opisali probleme zbog kojih je bošnjački narod doveden u težak položaj te zašto insistiraju samo na samoupravi.
“Poslije dvadesetogodišnje okupacione vlade vidio je islamski narod oko sebe porušene džamije, razrovana i razgrabljena islamska groblja, uništene zadužbine pobožnih muslimana, džamije prerušene u katoličke crkve, na islamskim grobljima podignute katoličke samostane, šetališta i marvinska sajmišta, a s islamskim nadgrobnim kamenima kaldrmisane drumove… Našao je islamsku omladinu lišenu islamske svijesti i ponosa, pusti plijen katoličke propagande!”, ogorčeno se tvrdi u Memorandumu upućenom Kalaju.
Predstavnici bošnjačkog naroda burno su regirali na slučaj Pokrštavanja Fate Omanović iz sela Kuti, sjeverno od Mostara, koji se, kako se tvrdi, dogodio u noći sa 2. na 3. maj 1899. godine.
“Tada su katolici ugrabili djevojčicu Fatu, kćerku težaka Osmana Omanovića, i odveli je u nepoznatom pravcu. Kako se kasnije ispostavilo, djevojčica je bila smještena kod lokalnih časnih sestara i pokrštena! Jasno se vidi da se pokatoličenje izvršava nad malodobnicima, na pravno i djelatno nesposobnim osobama, da se izvršava načinom nedopuštenim u pravnoj državi. Roditeljima otimaju djecu, muževima žene, nasilno se ruše temeljni osnovi porodičnog i bračnog života”, pisali su bošnjački prvaci.
No, mada je najpoznatiji, slučaj Fate Omanović nije jedini slučaj pokrštavanja u Bosni i Hercegovini tog vremena, na što je, također, upozorena austrougarska uprava. Tako se u Memorandumu spominje i pokrštavanje malodobnog siročeta Šerifa Baručije u Franjevačkom samostanu Guča Gora, na padinama Vlašića.
Upozorava se i da pojedini činovnici iz vlasti pomažu “pokatoličenje i savjetom i novcem”. Kao primjer se navodi i pokatoličenje izvjesnog Osmana Krupića.
Poseban značaj Memorandum ima zbog činjenice da sadrži obilje podataka o rušenju džamija, uzurpacijama, skrnavljenju harema i otimačini vakufske imovine. Tako je, kako se navodi u Bošnjačkom memorandumu, na Isa-bega džamiji u Sarajevu sagrađena zgrada, na sarajevskoj Ajaz-paša džamiji podignuto je svratište, u Ćemal-beg džamiji je napravljeno skladište piva, a na At mejdan džamiji skladište drva!
U Travniku su, kako se navodi, jezuiti oborili novu Tophane džamiju, a na njenom mjestu podigli svoj samostan i crkvu. U Zvorniku su katolici u crkvu preobratili Fahtijci-džamiju, oborili joj munaru i podigli zvonik. U Konjicu, na Repovačkoj džamiji izgrađen vojni magacin, dok je jedna džamija u Stocu srušena nakon što je duže vrijeme bila vojni magacin. Vlasti su u Bosanskom Novom nagovorile Bošnjake da sruše džamiju kako bi im, kao, izgradili ljepšu. Kada je džamija srušena, okupacijska vlast im je dala posve nedostatna sredstva pa džamija nije ni izgrađena!
Posebna surovost, kako se tvrdi, pokazana je u postupanju s haremima.
U Sarajevu je tako od velikog islamskog harema zvanog Čekrdžinica napravljen gradski park. Harem uz ćupriju u Višegradu austrougarske vlasti su uništile, a na njemu je napravljen kamenolom. Kameni nišani s harema su smrvljeni i njima je nasuta cesta! Pored Višegrada putevi su nasipani smrvljenim nišanima s harema u Sarajevu, Livnu i drugim mjestima u Bosni i Hercegovini.
Na haremu Okolišta u Višegradu sazidana je kuća za cestara, a od ostatka harema napravljena bašča. Na haremu u Čajniću, također, nicale su kuće, dok je na Lakišića haremu u Mostaru, površine od 20-ak hiljada kvadrata, u centru grada, sagrađena željeznička stanica i magacin. U mostarskoj mahali Zahum poznati biskup fra Paškal Buconjić je harem uredio za svoju baštu, a preko jednog harema napravljen put za hrvatsko katoličko društvo.
Skladišta, ceste, haremi
Nadalje, u Trebinju je na haremu porodice Ćatović napravljena zgrada općinskog ureda, osnovna škola, općinska mesnica, Babića spomenik, dvije gostionicee i kuglana. Na trebinjskom haremu Stari mezari sagrađen je perivoj, a na Begovskim mezarima, kako navode potpisnici Memoranduma, “šetalište koje služi kao tajno bludilište”!
U Počitelju je u medresi smještena politička kotarska ispostava, a na travničkom haremu Šupljika izniklo je šetalište, skladište špirita i željeznička stanica…
U Gračanici je na haremu sagrađena zgrada kotarskog ureda. U Zvorniku su u gruntovnicu kao erarno dobro upisana dva harema. U Banjoj Luci je na haremu Hiseta napravljena nepotrebna cesta, mezarje Beglučko pretvoreno u šetalište, baš kao i harem kod Šehove džamije i harem kod Ićhisar džamije u Bihaću.
Na banjalučkom mezarju Musline jaruge izgrađen je javni zahod! U Derventi je na haremu postavljen rezervoar za vodovod, u Doboju je izgrađena zgrada općine, a u Bihaću je na haremu načinjeno, ni manje ni više, do javno stočno sajmište, a od harema Ićhisar džamije šetalište. U Sanskom Mostu je na haremu nikao hotel. Veliko vakufsko zemljište Musala u Sarajevu oteto je i na njemu napravljen park, a u Mostaru je, također, na Musali napravljen hotel “Neretva” i, također, park.
Nekadašnji načelnik Jajca Jozo Filipović, piše u Bošnjačkom memorandumu, na haremskoj zemlji je napravio kuće koje je izdavao u najam, a u istom gradu je za proširenje jedne tvornice uništen veliki prostor harema. U Livnu je na Turnića haremu napravljena zgrada općinskog ureda, a u Donjoj Tuzli oteto muslimansko groblje od 18 dunuma te izgrađena željeznička stanica, magazin i skladište suhih šljiva.
“Eto, tako se naše najsvetije tradicije poništavaju. Eto, tako se naša groblja, koja su po šerijatu i postojećim bh. zemaljskim zakonima vlasništvo vakufa, sada postala pusto maslo i svako ih otima, hara i u svoje svrhe upotrebljava, a mi muslimani moramo trpiti i sa bolom u duši pregarati i gledati kako se uništavaju blage uspomene naših predaka”, zaključuje se u Memorandumu.
Istaknuta slika: Photo by: Jerrye & Roy Klotz MD. CREATED IN 15TH CENTURY, IS ONE THE OLDEST AND MOST BEAUTIFUL CEMETERIES IN SARAJEVO; TWO PROMINENT TURBE OR MAUSOLEUMS ARE ON THE HIGHEST POINT OF THE CEMETERY
Preneseno sa: Klix.ba
