ĐILAS:
Gospodine i prijatelju Zulfikarpašiću! Nisam novinar – ne intervjuišem. Mada sam se pre mnogo godina bavio politikom – nisam politički aktivan. Ali, budući da se Vi još uvek aktivno bavite politikom, nećemo moći izbeći političke teme, pogotovo ne savremene – u tome ćе nam pomoći gospođa Gaće, koja је i bolje informisana.
Vi menе u pгvom redu interesujete i privlačite kao pisca. Vaši politički pogledi su mi poznati uopšteno. Ali Vi ste za mene ličпost koja u sebi sadrži i izražava, izrazitije nego bilo ko koga znam, nekoliko epoha Bosne. Моја је nаmеrа i želja da Vas podstaknem, pitaпjima, da se iskažete kao ličnost: to ima širi značaj i trajnu vrednost, јег Vi ste, verovatno, poslednja ličnost koja u sebi spaja najznačajnija vremena Воsпе, а ја, možda, jedini pisac koji nastoji i da to iskažete – а Vi to možete i umete.
Napominjem da istoriju Bosne poznajem malo, uopšteno – оnu islamsku Bosnu još manje, ра о tome nеmа smisla ni da govorimo. No to nе bi trebalo da nam smeta, budući da moj prilaz Vama nije istoričarski, nego, kao što sam rekao: književni.
Uostalom, Vaš rod je istorija, izrazi istorije – ako ne svih Bosanaca, svakako njihovog znatnog dela. Pa, da počnemo od Vašeg roda, odnosno, kako bi Bošnjaci rekli – od odžaka. Iz ranijih razgovora sa Vama, znam da ste Vi iz šireg bratstva Čengića. To je jedna od najpoznatijih aristokratskih porodica u Bosni, koja je igrala priličnu ulogu i u Crnogorskoj istoriji i veoma je prisutna u epskoj srpskoj narodnoj poeziji. Nije lako biti prisutan u pesmama, makar to bilo i kod protivnika, u protivničkim pesmama. I to treba zaslužiti. A nije lako biti ni od znamenitog roda: podsticaj i nadahnuće, ali i teška obaveza i brižna savest. Otkad ste vi Zulfikarpašić i zašto ste napustili prezime Čengić?
ZULFIKARPAŠIĆ:
Familija Čengića grana se na više dijelova. Od moga neposrednog pretka Zulfikar-paše potiču Zulfikarpašići, fočanski Alajbegovići i fočanski Pašići, koji su izumrli. Zulfikar-paša Čengić, đed moga oca bio je zvornički sandžak-beg, poznati junak i paša. Jedno je vrijeme bio i u Srbiji, u Valjevu, a onda u Zvorniku i Foči. Vodio je vojsku i pacificirao Drobnjake, kada su drobnjanski uskoci u mirno doba napadali na Bosnu, uzimali stoku i ubijali stanovništvo. Onda je Zulfikar-paša Čengić, zvani Miljevina – po kuli i mjestu gdje je stanovao – krenuo u proljeće 1812. s vojskom od Foče preko Crkvica i Jezera na Komarnicu. Smail-aga udari s drugom vojskom Bošnjaka od Gacka preko Pive na Dubrovsko. Ova godina prozvana je ”Miljevina” i ”o njoj se i sad s užasom govori u Drobnjaku”, kaže Andrija Luburić u svom djelu ”Drobnjaci”, objavljenom 1930. u Beogradu. Taj događaj i to veliko junaštvo Drobnjaka i Zulfikarpaše, kaže Luburić, opjevali su i muslimani i pravoslavni. Očuvana je do Drugog svjetskog rata i Zulfikarpašina korespondencija s knezom Milošem i vladikom Petrom Drugim Petrovićem. Po Zulfikarpaši Čengiću njegovi su potomci dobili prezime Zulfikarpašić-Čengić. Moj otac se potpisivao s oba prezimena. Još svjedodžba iz moje osnovne škole ima obadva prezimena. S vremenom, još u mojoj mladosti, ovo smo Čengić izostavili.
ĐILAS:
Taj pohod se dogodio 1817, o njemu narodna pjesma kaže: Da li viđe pašu Miljevinu i sa njime Čengić Smail-agu? Paša Miljevina je prva polovina 19. vijeka. Iznio bih sada jedno mišljenje i želio bih da mi ga potvrdite ili pokrenete. Koliko znam, reče „zulfikar” je lično ime i dolazi od dvovrhog Prorokovog mača.
ZULFIKARPAŠIĆ:
Ne Prorokovog, nego hazreti Alije, zeta Božijeg Poslanika i četvrtog kalife.
ĐILAS:
Ima i drugo tumačenje, da je to tilut, tupi dio mača koji je bio nazubljen.
ZULFIKARPAŠIĆ:
Sablja „zulfikar” može se vidjeti u nizu muzeja, ona ima sprijeda dva navoja, kao zmijski jezik. Inače, to je ime u Perziji, u Pakistanu, u cijelom islamskom svijetu vrlo popularno i daju ga ratnici svojoj djeci.
ĐILAS:
Ima i kod nas i u našem vremenu ime Zulfikar: Zuko, na primjer Zuko Džumhur, slikar. Po mojim saznanjima, Čengići su došli iz Mezopotamije. Iz razgovora sa Vama znam, ili sam to možda neđe pročitao, da su oni bili knezovi koji su se pobunili protiv sultana, i kada je sultan posjekao ono što je smatrao da treba da posiječe, ostale je prebacio u Bosnu i dao im nekakve privilegije. Kada je to bilo i šta Vi znate o tome?
ZULFIKARPAŠIĆ:
Prije dolaska Osmanlija u Malu Aziju jedno turkmenistansko pleme, nastanjeno između Aralskog jezera i Pamirske visoravni, krenulo je koncem trinaestog stoljeća prema jugu, od straha pred hordama Džingis Kana, nastanilo se na području Anadolije, Kurdistana (sjevernog Iraka i Perzije) i stvorilo kraljevinu koja se održala nekoliko stotina godina. Bio je to sultanat plemena Akkoyunlu. Imali su razrađen i pravedan poreski istem, za ono vrijeme superiornu administraciju, dobru upravu, oganiziranu vojsku s čuvenom konjicom. Na čelu je stajala nasljedna monarhija, a prvi sultan koji se spominje je Tur Ali bey, 1300. godine. Iz te familije historija bilježi više sultana, od kojih je najpoznatiji Uzun Hasan, čiji poklon, po ljepoti i čistoći jedinsdtveni veliki smaragd, do dana današeg krasi Duždovu riznicu u Veneciji. On je vodio ratove sa sultanom Mehmed el-Fatihom, osvajačem Bosne. Bio je oženjen Katarinom Despinom Komnen, šćerkom vizantijskog cara, koja je bila četvrta princeza vizantijskog imperatora, udata na dvor Akkoyunlu. U vatikanskom muzeju postoji pismo Pape Pavla iz 1471. Uzun Hasanu, kojim ga moli da propusti vojsku Duku Savojskom i grofu od Montferrat, na putu za Jerusalim. Akkoyunlu su stolovali u Egilu, Diyarbakiru ii Mardinu. Sultan Selim Javuz, godine 1518. osvoji zemlje Akkoyunlua i pripoji ih svome carstvu, a familiju Akkoyunlu progna u grad Čangra, ali u prijateljstvu dade posljednjem vladaru Isfendijar begu svoju šćer za ženu. Isfendijer beg je, dakle, bio sin Sultana Akkoyunlua i vizantijske princeze, a muž šćerke slavnog sultana Selima. Njegov sin, Kara Osman-han oko 1550. godine bio je poslan u Bosnu kao vojni zapovjednik, a neki kažu namjesnik, Bosne. On je u sebi pomiješao krv triju u to vrijeme najmoćnijih dinastija, kao i nekoliko arapskih, s kojima su se Akkoyunli ženili. Nastanio se u Borijama, na Zagorju, gdje je napravljen prvi Odžak Čengića, čije se ime s vremenom od Čengrlić pretvorilo u Čengić, a Akkoyunlu otpalo. Imao je tri sina, od kojih potiču svi bosanski Čengići. Kara Osman-han je u svome grbu imao devet jabuka. Svaka od njih predstavljala je jednu vladalačku familiju njegovih pređa. Na kulama bega Čengića, iz još neispitanih razloga, stajali su grbovi na kojima su različiti brojevi jabuka. Čengići s Miljevine i Rataja imali su tri jabuke u svom grbu.
Čengići su bili vrlo uspješni vojnici. Dali su Bosni u turskom periodu više od četrdeset paša. Neki su postali slavni, kao što je Ali-paša Čengić, koji je stigao pod Veneciju, osvojio Dalmaciju, zatim Bećir-paša koji je pao pod Ozijom, pa Džafer-paša, Zulfikar-paša, Smail-aga i niz drugih. U Istočnoj Bosni je bilo više njihovih kula i odžaka. Akademik Hamdija Krševljaković u svojoj monografiji o Čengićima piše da je samo na Zagorju, početkom 19. stoljeća bilo sedam kula i odžaka: Borije, Jelašca, Kuta, Mjehovina, Hotovlje, Zelumići i Vihovići. U Podrinju ih je bilo osam: Ratajki, Miljevina, Srbotina, odzak kod Ustokline, Foča, Potpeć, Lokve i Višegrad. K tome: Pljevlja, Boljanići, Srđevići, Pipnik i Presjenica.
Gotovo sve kule i odžaci su tokom ratova spaljeni, kojom prilikom su uništeni dokumenti od neprocjenjive vrijednosti fermani, čitave biblioteke… Samo iz rijetkih crteža i slika vide se građevine. Putopisac i historičar Evlija Čelebija, koji je po drugi put proputovao Bosnu, mislim, 1664, opisuje odžak Ali-paše Čengića na Zagorju: „Dvori Čengića su kao tvrđava veliki odžak (curia nobilitaris), koji ima kojih tri stotine soba, divanhana (prostorija za audijencije i vijećanje), banja, kuhinja, magazine, te štale u koje se može smjestiti dvije hiljade konja. U ovoj zemlji takve dvore nazivaju „odžak”… Broj soba čini mi se pretjeranim, ali se vidi da je to bilo veliko i bogato.
ĐILAS:
Da preciziramo: partizani, mislim, za vrijeme Drugog svjetskog rata, nijesu rušili te kule.
ZULFIKARPAŠIĆ:
Srušeno je nešto u Prvom svjetskom ratu i nakon Prvog svjetskog rata. Onda ih je, s obzirom na agrarnu reformu i osiromašenje bega Čengića, koji ih nisu mogli popravljati, nagrizao zub vremena. Neke su zapaljene u toku Drugog svjetskog rata, a nisu bile popravljene, i tako su mnoge od njih propale. Šezdestih godina Zavod za zaštitu historijskih spomenika Bosne i Hercegovine odobrio je sredstva za popravak kule na Ratajima, ali je neko prije početka radova minirao kulu, koja se srušila, i Zavod je odustao od namjere da se ta impozantna građevina popravi. Nikakve istrage nije bilo, pa je očito da su vlasti znale, ali nisu htjele goniti počinitelja toga barbarskog čina, a sumnjam da su svemu i kumovali. Iz emigracije sam bio predložio Vladi Bosne i Hercegovine da kulu na Ratajima na svoj račun popravim i poklonim je Društvu književnika Bosne i Hercegovine, što nije prihvaćeno.
ĐILAS:
Ja iz rata znam tu kulu, ali nijesam znao da je Čengića.
ZULFIKARPAŠIĆ:
Jeste, ona je jedna od najvećih i najljepših kula bega Čengića.
ĐILAS:
Znači, da su netača moja saznanja o tome da prezime Čengić dolazi od instrumenta čeng ili od igračica čengija.
ZULFIKARPAŠIĆ:
Sultan Selim, prisajedinivši zemlje Akkoyunlua, protjerao ih je u grad Čangri u Anadoliji. Familija je, po Bašagiću, nosila po dolasku u Bosnu prezime Čengrlić, koje je vrlo brzo promijenjeno u Čengić.
ĐILAS:
Koliko sam iz vašeg izlaganja razumio, vi ste Čengići ustvari, neka vrsta vojničke aristokratije. Ali morali ste imati, pretpostavljam i posjede.
ZULFIKARPAŠIĆ:
Velike posjede smo i dobijali. Ustvari, Bosnu su uvijek između sebe dijelili bezi. Najslavniji bezi su bili iz vojničke aristrokracije, pa onda oni bezi koji su kroz svoje bogatstvo pomagali i davali u toku rata priloge. Ali uvijek su u hijerarhiji bosanskih bega najpoznatiji i najčuveniji bili oni koji su dali poznate junake i osvajače.
ĐILAS:
Postoji, dakle, više grana Čengića. Od koje ste Vi grane?
ZULFIKARPAŠIĆ:
Ja sam direktni potomak, s očeve strane, Zulfikarpaše. Najvažnije kule bega Čengića su one na Zagorju, na Ratajima i na Odžaku kod Ustikoline. To su tri najveća sjedišta te grane bega Čengića, dok je ona u Lipniku novijega datuma i više je poznata po tome što je tamo rezidirao Smail-aga Čengić. Smail-aga Čengić nije bio od plemena bogatijih Čengića, ali je bio veliki junak, pravedan i velikodušan i nije bio zulumčar. Otišao je kao mlad u službu turske vojske i proslavio se kao junak, dobio titulu i premjestio se u Lipnik, odakle je čuvao Hercegovinu i kontrolirao Crnu Goru. Njegovu smrt Mažuranić je uveo u književnost i napravio od njega jedno od slavnih imena Čengića, мada u familiji Čengića on takav status nije imao, zbog držanja prema pokretu Husein kapetana Gradaščevića i ubistva Fejsal bega Čengića, koji je ustao sa Zmajom od Bosne. On je bio general koji je za sultana ugušio pobunu u Siriji i Egiptu i zato dobio više priznanja, dok je bio paša Čengića sa tri tuga, koji su bili komandanti cijele konjice turskog carstva i koji su vodili velike bitke na raznim ratištima i nosili titule sereskera.
ĐILAS:
Mislim da ne bi bilo na odmet napomenuti da je tug konjski rep – uzet je kao simbol iz konjice: to je, kao što bismo mi rekli, general sa tri zvijezde. Da rasvijetlimo jedan podatak. Početkom šesnaestoga veka sultan je zabranio u Bosni davanje lena, zijameta, ljudima sa strane koji nisu Bošnjaci. Koliko znam to je izuzetak u turskoj istoriji. To bi značilo da su Čengići došli sa turskom vojskom i dobili posjede zbog vojničkih zasluga.
ZULFIKARPAŠIĆ:
Oni su to zaslužili kao vojnička aristokratija. Bosna je imala uvijek jedan poseban položaj u Turskom carstvu. Sultan je bio priznat kao vjerski poglavar, a Bosnom su vladali ajani, bosanski plemići i njihovo vijeće, dok su vojni guverneri koji su bili postavljeni za Bosnu imali velika ograničenja. Primjerice, kada je sjedište tih guvenera bilo u Travniku, guverner nije imao pravo, u Sarajevu, koji je bio glavni grad i centar trgovine, provesti više od dva dana, kako ne bi imao priliku da zloupotrijebi svoj položaj i uticaj. Oni nisu mogli, kao u drugim krajevima carstva, darivati ili davati na uživanje državna imanja niti donositi presude. Tako je bilo sve do Omer-paše Latasa, kada Sarajevo postaje guvernerovo sjedište.
ĐILAS:
Da pojasnimo termin “državna imanja”. Pod sultanom je zemlja bila sultanova, a ustvari je bila državna. Sada bih dodirnuo nešto u vezi sa narodnim pjesmama. Kao što sam Vam rekao, u narodnim pjesmama Čengići su dosta prisutni. U jednoj narodnoj pjesmi pominju se četiri Čengića: Bećir-paša, njegov sin Osman-beg, Hasan-beg, i Saka Smail-aga. Posljednja dvojica poginula su u ratu protiv Rusa – prema narodnoj pjesmi “Bošnjaci na Moskovu”. Zanimljivo je da je Vuk uzeo izraz “Bošnjaci”.
ZULFIKARPAŠIĆ:
To je tada bio jedini izraz, a danas, začudo, oko toga ima diskusija.
ĐILAS:
Sada meni nije jasno ko je bio beg ratajski.
ZULFIKARPAŠIĆ:
To je bio Bećir-paša, direktni moj predak s majčine strane, serasker, vrhovni komandant u rusko-turskom ratu 1737. godine. Njegov sin je Osman-beg bio je zarobljen od Rusa. O njemu ima legenda da je postao ruski general. Mlađi sin je bio poznat Džafer-paša.
ĐILAS:
U narodnoj pesmi, što ne mora biti tačno, kaže se da ga je pogubio Laisavić. U narodnoj pesmi “Foča i Fočanke” pominje se Hasan-paša iz Foče. Da li je on brat Bećir-paše iz pesme “Bošnjaci na Moskovu”?
ZULFIKARPAŠIĆ:
Mislim da nije. Brat Bećir-paše bio je Jahja-beg Čengić Zade, banjalučki kapetan. Bećir-paša Čengić poginuo je pod Ozijom (Očakov) gdje je bio komandant garnizona i tvrđave. Vezir je pristao da se povuče (u stvari on je izdao), a Bećir-paša nije htio predati tvrđavu. Tvrđava je zapaljena, došlo je do niza eksplozija barutana. Mnogi Bošnjaci tu su poginuli – njih oko osam hiljada. O tome ima niz pjesama. On je od sultana dobio zemlju, i ja o tome imam originalan ferman, gdje stoji da je pored svih imanja što je već imao od Sultana dobio jedno veliko leno, za svoje vojničke zasluge. U fermanu je tačno opisana i njegova jurisdikcija, odnosno njegovih nasljednika, njihova prava i prihodi.
ĐILAS:
Za nastavak razgovora o Vašem poreklu smatrao sam da treba da ubacim Smail-agu, jer ima nekih stvari koje samo Vi možete da znate. Ja manje više te istorijske stvari znam i znam priče koje su se sačuvale o Smail-agi. Smail-aga je važan zato što je dio istorije crnogorske i istorije Bosne. Evo, reći ću vam šta znam o njemu. On je rođen 1788. godine u Jelašcu, kod Kalinovika. Učestvuje 1809. i 1810. u ratu protiv Karađorđeve Srbije. Godine 1831, kad se pobunio Husein-kapetan Gardašević, on je ostao uz sultana, veran sultanu zajedno sa Rizvanbegovićem Ali-pašom. Protiv Smail-age je organizovana crnogorska zavjera da ga ubiju, preko Novice Cerovića. Novica je tu bio glavna ličnost. Novica je imao i ličnih razloga, ne tako mnogo kao Njegoš, jer je Novičin otac pop Milutin bio posiječen u Pljevljima, tako da je mogao biti kivan na Muslimane, na Turke itd. No, Njegoš je imao i ličnih razloga, Smail-aga Čengić je na Grahovu, koliko znam to nije bila neka velika borba, isekao, po nekim podacima, deset po nekim dvanaest Petrovića. Prva cifra izgleda vjerovatnija, a među njima je bio i Njegošev brat koji je bio sasvim mlad. Njegoš, da ne ulazimo sad kakav je pesnik, bio je kao što znate strog i zaverenički vladalac. Po narodnim kazivanjima, sem Drobnjaka okupljenih oko Novice, u napadu na Smail-agu Čengića učestvovalo je i nešto Gornjemoračana. Narodna pesma se uglavnom poklapa sa istorijskim činjenicama i pričanjima iz naroda o Smail-agi. Naime, bila je zavera, i u toj zaveri je, prema narodnoj pjesmi, ulogu imao i Šujo Karadžić, povremeni hajduk. Smail-aga ga je dobro znao. Oni su održavali čudne kontakte. On je dolazio kod Smail-age, a Smail-aga je znao da je hajduk. Postoji priča da je jednom on, noću, htio da ubije Smail-agu pa ga je puška slagala, a Smail-aga rekao: “Onaj crni pas, on je sigurno htio da opali”. To su priče. Mene interesuje, jer to je nerasvetljeno: da li je Ali-paša Rizvanbegović, osećajući u Smail-agi konkurenta, učestvovao s Njegošem u zaveri protiv Smail-age? Jer je činjenica, da je posle pogibije Smail-age, Ali-paša Rizvanbegović poslao vojsku na Drobnjake, ali više kao alibi. Mada je bio u prepisci sa Njegošem, nikada Njegošu nije zamerio ubistvo Smail-age. Ima jedna pesma koja bi potvrđivala da je postojalo neko rivalstvo između Smail-age i Rizvanbegovića.”Čuvaj Stoca, ne daj Počitelja, a ne skidaj oka sa Mostara, u Mostaru ljuta guja spava, ljuta guja Čengić Smail-aga”.
U Crnoj Gori, to sam upamtio, često se govorilo “silni Smail-aga”, pri čemu “silni” ne znači nasilni, nego junak i ugledna, moćna, markantna ličnost, tako da je u crnogorskoj narodnoj tradiciji Smail-aga jedna epska ličnost. Što se tiče Mažuranovićevog speva, on je umetnički vrlo dobar, ali nije tačan. Pre svega, početak nije tačan: “Sluge zove Smail-aga usred Stoca kule svoje…”, jer u Stocu je bio Rizvanbegović itd. Vi biste o tome mogli nešto da kažete, a ja ću odmah da Vam postavim i dodatno pitanje: kakav je psihološki odjek imala pogibija Smail-age u vašem bratstvu, jer pretpostavljam da je to bila velika tragedija, veliki poraz Čengića bratstva i svih muslimana. Smail-aga je bio vrlo čuven, tako da je Njegoš imao diplomatskih problema oko njegove pogibije: morao je da se pravda pred Rusima. Možda bismo mogli unijeti neke nove momente koji se ne znaju? A, pitam Vas, kakav je psihološki odjek taj događaj imao kod vas Čengića?
ZULFIKARPAŠIĆ:
Smail-aga je bio karizmatična ličnost. Čini se da je bio mnogo poštovan i od protivnika i od prijatelja. Bio je prilično šutljiv, pravedan, мada je u Mažuranićevu djelu prikazan kao neki veliki zulumčar. Bio je zagovarač korektne politike prema Crnogorcima, to se vidi iz mnogih njegovih izjava i čina. Bio je konkurencija Ali-paši Rizvanbegoviću. U poznatoj pobuni u Srbiji pozvan je kao general jer su ga pratile velike pohvale, i vratio se sa sultanovim nagradama.
ĐILAS:
Samo malo da Vas prekinem: imam podatke da je on vrlo mlad sa dvadeset pet godina, što je izuzetno, postao gatački muselim.
ZULFIKARPAŠIĆ:
Jeste. On je svakako bio konkurencija Ali-paši Rizvanbegoviću. Podozrivost između njih je sigurno postojala. U familiji se nije govorilo o tome otvoreno, ali na primjer naš poznati pjesnik Safvet-beg Bašagić, koji je pjevao u Smail-agi Čengiću i pisao o njemu, na nekoliko mjesta aludira da je Ali-paša Rizvanbegović bio upleten u Smail-agino ubistvo. Osobno sam iz mnogih razgovora stekao dojam da veza postoji. Moj otac doživio je duboku starost, živio je stotinu godina, kao mladić bio je u turskoj vojsci, i ja sam od njega o tome slušao. Kod nas se to nije govorilo javno, ali se svakako sumnjalo da je Ali-paša bio upleten u ubistvo. Doduše, moram naglasiti da Smail-aga nije igrao onu ulogu u familiji Čengića kao što su to bili neki od paša, kao što je Bećir-paša, Džafer-paša, Ali-paša i drugi.
ĐILAS:
Da Vas dopunim, vi to sigurno znate: ubistvo glavara hercegovačkih kod Ostroga je bilo dogovoreno između Njegoša i Ali-paše. Da li je tako nešto bilo i sa Smail-agom?
ZULFIKARPAŠIĆ:
U to se sumnja, a i historijske činjenice navode na to. Postoje izvjesni dokazi da se Ali-paša sastao s Vladikom Petrom Drugim Petrovićem u Dubrovniku, gdje su se dogovorili o rješavanju sporova i jedan drugog „nadmudrivali”. On je pod Ostrog poslao istaknute prvake koji su mu smetali, jer je svoje sinove želio metnuti na njihova mjesta. Među njima su najpoznatiji bili Hasan-beg Resulbegović, Bašaga Redžepašić i Osman kapetan Mušović, koji odoše „na riječ i tvrdu vjeru” Vladiki na pregovore. I narod je osuđivao Vladiku zbog ubistva bošnjačkih parlamentaraca. O tome sam još ’53. u jednom eseju pisao, citirajući ruskog konzula u Dubrovniku, Gagića, koji piše Vladiki otrpilike da je on – Vladika – protiv volje crnogorskog senata i naroda naredio da se Turci pobiju. Dalje se pita kako će se ovaj opravdati pred svijetom kad ga i sami Crnogrci osuđuju. I Vladičin biograf Tomanović ga optužuje kako je u mirno doba, u prijateljskim odnosima, kad se radilo da se ti odnosi još učvrste, dao iz zasjede pogubiti hercegovačke poslanike koji su došli u Crnu Goru da dovrše djelo pograničnog uređenja.
A što se tiče Smail-age, Ali-paša nije smio ostaviti nikakva traga, pošto je Smail-aga bio prilično omiljen na dvoru u Stambolu, i ozbiljnija sumnja stajala bi ga života. Sve to što Vi kažete za Njegoša, to se i među Čengićima znalo. Sasječeno je, kako jedna naša pjesma kaže, sedam Petrovića, a po drugoj, kao što i vi kažete, bilo ih je deset ili dvanaest. To je vjerovatno, jer bio je to jedan otvoreni sukob, kakve su bile vrlo često te bitke Bošnjaka i Crnogoraca. Narodna pjesma kaže: „Svijetla sablja age Čengića sasiječe sedam Petrovića, na Grahovu polju širokome, na sramotu knjazu Brđanskome”. Dok se naredni stihovi meću u usta Smail-agi: „Ja ispunih carsku volju, na Grahovu bojnom polju, ubih deset Petrovića, sokolova i plemića”.
ĐILAS:
Da dodamo: Petrovići su bili u svatovima i bili su pripiti.
ZULFIKARPAŠIĆ:
Sumnjam. Mislim da je to opravdanje u koje su Crnogorci vjerovali. Smail-aga ne bi nikada napao svatove. Bila bi to za njega sramota. Petrovići su došli pomoći Grahovljanima, željni slave i junačkih podviga. Pogibija Petrovića u boju sa Smail-agom imala je tragično ponižavajući dimenziju za Crnogorce. Njegoš se i sam osjećao povrijeđenim što je u toj bitci tako masovno izginula njegova familija – sve mladi ljudi, među kojima i njegov brat. Zbog toga je on pripremao osvetu Smail-agi. Kako sam čuo, Ali-paša je znao da Njegoš želi smaknuti Smail-agu. Znao je i za Smail-agin pohod, ali ga nije upozorio. Sve to pokazuje da je on imao umiješane prste u to, a bio je čovjek koji je takve stvari već radio. Sama činjenica da je on svoje protivnike, plemiće bosanske, poslao u Ostrog da ih Crnogorci pobiju, pokazuje da bi logično bilo da to uradi i s jednim čovjekom kao što je Smail-aga Čengić, koji je bio od njega mlađi, sposobniji, veći junak, u kojemu je morao gledati svoju konkurenciju.
Interesantno je da je između familije Čengića i crnogorskih prvaka vladao viteški odnos. Na primjer, mi smo se kumovali s Crnogorcima. Moja familija se kumovala dva puta s crnogorskim prvacima i vojvodama, i kada je došla Austro-Ugarska poznato je da su Crnogorci ponudili Smail-aginom unuku azil, da se može skloniti u Crnu Goru, jer se borio protiv austrougarske okupacije. Prema Srbijancima i prema pravoslavcima iz Bosne mi nismo imali takav odnos kao prema Crnogorcima. U mojoj familiji govorilo se vrlo često o nekim crnogorskim junacima i s priznanjem se govorilo: „bio je junak” ili „onaj je bio čovjek”. Stoga mislim da je pogibija Smail-age sigurno bio šok u bratstvu Čengića, naročito zbog toga što je to očevidno bilo pripremljeno na neviteški način, da se Smail-agu Čengića na prevaru ubije. Ostala je od toga posebna gorčina. U mojoj se familiji to smatralo crnogorskom sramotom. On nije poginuo u dvoboju, u otvorenoj borbi, kao što je to bilo na Grahovu, nego u noći, u zasjedi u jednom mučkom napadu, u fingiranome sijelu, gdje su njegove ubice došle pritajeno. Smail-aga Čengić smatran je u brastvu Čengića velikim junakom.
ĐILAS:
Pre rata sam, mislim „onog” rata od 1941, pročitao u „Politici”, ako se dobro sećam, jednu reportažu o susretu sa unukom ili praunukom Smail-age negde u Turskoj. Ona nije znala naš jezik, govorila je turski, ali kad bi joj pomenuli Smail-agu zapadala je u neraspoloženje. Imala je još uvek neke stvari od Smail-age. Da li ima potomaka direktnih i, ako ih ima, pomenite neke?
ZULFIKARPAŠIĆ:
Njegovi direktni potomci nažalost ne žive više u Bosni, nego u Turskoj. Ja sam ih posjetio, žive u Brusi, posjeduju fermane koji pokazuju kakva je sve junačka djela Smail-aga počinio, za koja je bio nagrađen od sultana. Riječ je o udovici i dvije šćerke Riza-bega Iloove, koji je direktni potomak Smail-age, Selmi i Lejli. Mlađa, Lejla, govori bosanski, radi u jednoj turističkoj agenciji. Vrlo pametna djevojka, živi s majkom, otmjenom hanumom. Riza-begove šćeri posjeduju zaista nekoliko izvanrednih fermana. Imaju i najvažniji ferman uopće dat Akkoyunluima, iz godine 1498, prvi ili drugi po starini sačuvani turski ferman u čitavoj historiji. Dat je knezu Akkoyunlu, a čuvao se u mojoj familiji. Za vrijeme Austro-Ugarske bio je predan u muzej Bosne i Hercegovine. Otac Riza-bega Čengića pozajmio ga je na 24 sata da ga prepišu i izlože, i odnio ga u Tursku, gdje se danas nalazi u posjedu njegove familije. Oni su meni bili obećali dati taj ferman. Kad su iz razgovora čuli da u Zurichu postoji Bošnjački institut, u kojem ima izložbeni prostor, mala galerija, rekli su da bi ga oni posjetili i da bi rado taj ferman kao i fermane Smail-age Čengića darovali Institutu. U nestrpljenju, da bih što prije dobio te stvari, predložio sam ovoj gospođi da mi proda ferman, koji je ustvari vlasništvo moje familije. Ona je bez riječi prešla preko toga. Onda sam napisao pismo, ponudivši joj pedeset hiljada dolara za ferman, a ona se na to očevidno uvrijedila i nikada mi više nije odgovorila. Ja, doduše, imam vrlo uspjelu fotokopiju fermana, kao i opsežnu studiju o njemu i o povijesti Akkoyunlua koju je negdje prije Drugog svjetskog rata napisao profesor Minorski u Engleskoj, sa Univerziteta u Londonu. Krasan ferman.
NADEŽDA GAĆE:
Gde rekoste da živi ta gospođa?
ZULFIKARPAŠIĆ:
U Bursi. Njen otac se bavio literaturom, pisao je priče, a bio je narodni poslanik u Skupštini Turske Republike. Posjećivao je Bosnu, imao je tamo familijarne veze. Pomagao je našim ljudima gdje god je mogao.
ĐILAS:
Imao bih još jedno pitanje u vezi sa Smail-agom. Crnogorci su 1876. godine zauzeli Lipnik i došli su na grob Smail-age. Tu je bio i knjaz Nikola i Novica Cerović. Crnogorci su hteli da razvale nišan, nadgrobni spomenik, jer je na spomeniku pisalo da je ubijen na prevaru. Hteli su da to razvale, ali nije dao Novica, koji je inače u crngoorskoj tradiciji i istoriji jedna fina, umna figura. Novica kaže: Nemojte ljudi, pa znate li vi, mi smo se ovdje mrzili sa Smail-agom, ali kad dođemo na nebo mi ćemo biti najbolji prijatelji, mi ćemo tamo da se volimo, nijesu to ovdašnja mjerila. To je zabilježeno kod Holečeka, češkog novinara. Znate li Vi nešto o tome, ima li neka zabilješka?
ZULFIKARPAŠIĆ:
Ja sam takođe samo čuo o tome, iz istih izvora, ali detaljnije mi nije poznato. Većina mojih predaka izginula je na bojnom polju, nisu umrli u krevetu, pa postoji jedna posebna logika u tim familijama, gdje se cijeni neprijatelja, ako je častan i junak. To su manje više bili protivnici koji su bili dostojni tih borbi, i tu postoji respekt prema protivniku. Kada je Zulfikar-paša Čengić 1834. krenuo na Crnu Goru da kazni paljenje Crnogoraca po fočanskom i gatačkom kraju, pošavši na Cetinje čuo je topove. Na pitanje zašto topovi pucaju odgovorili su mu da sahranjuju vladiku Petra Prvog, koga su donijeli iz Ostroga da ga pokažu narodu. Zulfikar-paša je vratio vojsku da ne kvari ceremoniju. Nikada neću zaboraviti – moja majka je isto od Čengića, ja sam i po ocu i po majci Čengić – kad sam 1941. odlučio da idem u partizane i rekao to majci Zahidi – a ona je mene jako voljela – rekla mi je: „Jeste, tvoji su drugovi tamo, idi i ti, čuvaj svoje ime, i ne okaljaj ga”. Dakle, to je bila žena koja je jako voljela svoga sina, ali kojoj je bilo vrlo važno da ja ne budem kukavica, da slučajno ne ukaljam ime. Još se živjelo u toj tradiciji, i moja majka je živjela u toj tradiciji. Jedan od najvažnijih elemenata koje je trebala spomenuti bilo je da me upozori na porodičnu tradiciju…
Adil-beg Zulfikarpašić (1921 – 2008), političar, publicista, bankar, jedan od osnivača SDA, osnivač i predsjednik MBO, kasnije Liberalne bošnjacke organizacije, jedan od najvećih bošnjačkih vakifa-dobrotvora 20. vijeka. Rođen je u Foči 23. 12. 1921., od oca Husein-bega, dugogodišnjeg gradonačelnika Foče i veleposjednika, koji je bio potomak begovske porodice Čengića, majke Zahide (rođene Čengić). Bio je oženjen sa dr. Tatjana Zulfikarpašić (rođena Nikšić).
Osnovnu školu je završio u Foči, srednju školu u Sarajevu, studirao u Grazu, Beču i Fribourgu. Završio je političke nauke i pravo.
Od 1941. g. je bio u u antifašističkom pokretu. Završio je rat kao potpukovnik. Bio je zamjenik ministra trgovine u prvoj poslijeratnoj Vladi BiH. Godine 1946. odlazi u emigraciju i većinu svog života provodi u Švajcarskoj. Bio je urednik “Bosanskih pogleda”, koji su izlazili u Beču i Fribourgu (1960. do 1967.), osnivač “Demokratske alternative”, član izvšnog odbora Liberalne internacionale, direktor i vlasnik kompanije “Stamaco” u Zirihu, utemeljivač Bošnjačkog instituta, sa vrlo vrijednom i velikom zbirkom knjiga, dokumenata, rukopisa, slika i arhivske građe o Bosni.
Vraća se u Bosnu, marta 1990. godine. Zajedno s Alijom Izetbegovicem formira Stranku demokratske akcije (SDA), čiji je Potpredsjednik. Razilazi se sa SDA (septembara 1990.) i osniva Muslimansku bošnjačku organizaciju (MBO). Bio je osnivač, izdavač i vlasnik nedjeljnika “Bosanski pogledi” u Sarajevu (1991).
U julu 1991. inicirao je historijski sporazum između Bošnjaka i Srba, koji nije nikad zaživio. Objavio je više zapaženih rasprava, eseja i članaka. Preselio je Bošnjački institut iz Ciriha u Sarajevo.
Objavljene knjige: Zbirka radova (Beč 1971), Bosanski pogledi (London 1984), Bosanski Muslimani: Činilac mira između Srba i Hrvata (Zurich 1986), Povratak u Bosnu (Sarajevu 1990), Adil – članci i intervjui (Sarajevo 1991).
Umro je u svom stanu u Sarajevu, Jula 2008. godine.
Istaknuta slika: Adil Zulfikarpašić i Milovan Đilas u Budimpešti, 1994. godine