Ćamil Topalović: Sjećanje Rožajaca na prolazak srpske vojske kroz Rožaje krajem 1915. godine

Ćamil Topalović:

SJEĆANJE ROŽAJACA NA PROLAZAK SRPSKE VOJSKE KROZ ROŽAJE KRAJEM 1915. GODINE[1]

Pokušaj srpske vojske u povlačenju ispred austro – njemačkih snaga u drugoj polovini novembra 1915. godine da se probije ka Skoplju nije uspio. Srpska Vrhovna komanda je odlučila da se povlačenje izvrši u okolini Peći, a zatim preko Crne Gore i dalje, preko Albanije. U cilju obezbeđenja neometanog povlačenja srpskih trupa, “srpska Vrhovma komanda prihvatila je predlog crnogorske Vrhovne komande da se Prva armija zadrži u rejonu Rožaja radi zatvaranja pravca Rožaje – Berane – Andrijevica. Ovo je urađeno iz razloga da bi se jedan dio crnogorskih snaga sa ovoga fronta mogao upotrijebiti na drugim crnogorskim frontovima. [2]

Kraj jeseni 1915. bio je veoma hladan; planine su već bile pod snijegom. To je značilo da ova vojska, već iscrpena kroz mnoge bitke, mora savladati još jednu – snijeg i mraz. Mnoge su teškoće stajale na njenom putu. Dio Prve srpske armije vojvode Živojina Mišića krenuo je preko Žlijeba za Rožaje, Berane (sada Ivangrad) i dalje. O tom putovanje Miloš Trebinjac u svom dnevniku kaže:

“Ukoliko se više penjemo, sneg je sve veći. Na nekim mestima smetovi dostižu i više metara. Severac stalno briše, postaje sve mraznije. Da bismo olakšali teret koji nosimo, naredih da svaki ponešto odvoji i natovari na moga konja koji ide za nama.

Krećemo se u grupi. Samo je jedan podnarednik, mlad i zdrav, neopisivo hrabar, izmakao napred za stotinu metara, kao izvidnica. Kad se popesmo na jedno sedlo, podnarednik nas zaustavi kao ukopan. Ugledali smo užasnu sliku: smrznut vojnik leži okrenut ka zemlji, zgrčenih nogu i rukama pod pojasom. Moglo bi mu biti oko 35 godina. Visok, lepo razvijen, crne kose i gustih brkova. Na nogama ima dobre cokule, čakšire pohabane, a na šinjelu ni jedno dugme. Šajkaču je povratio na uši, tako da mu se vide samo oči, koje su otvorene, ukočene i smrznute.[3]

To je bila prva žrtva mraza na koju su naišli.

“Ali, samo što pređosmo još nešto puta, “ – nastavlja Trebinjac – zatekosmo i nove žrtve: za nepuna dva časa hoda nabrojasmo devet smrznutih i umrlih vojnika.”

Sve surovosti ove planine su se ispriječile na putu ovoj proslavljenoj vojsci pred kojom će se nalaziti još bezbroj barijera. Vojska od četiri stotine hiljada ljudi, koliko ih je tada bilo u Peći, sa puno hrane i stoke, morala je da se prebaci preko Crne Gore i Albanije, i:

“Jednostavno se pošlo preko Žljeba: puta nema, a artiljeriju treba izvući, Takvo je naređenje. I guralo se ludo. Stoka se brzo polomila uz planinu, strmu i visoku, pokrivenom debelom korom leda i podjarmljenu vrhovima. Hrana je bačena da bi se topovi izvukli,, ali su onda i oni ostali na pola puta.

I tako na vrh Žljeba izađosmo samo mi, bez ičega, polumrtvi od umora i gladi – i bez hrane i bez topova.”[4]

Nekoliko dana je vojska prolazila preko Žlijeba i Rožaja, nastavljajući put dalje. Sjećanje Rožajaca na ovu hrabru vojsku i njen prolazak kroz Rožaje izražen je sa puno topline i poštovanja prema njoj. Rađaju se priče i slike, oživjela su sjećanja na te dane pune stradanja i neizvjesnosti.[5]

Abaz Kurtagić iz Rožaja, koji je tada imao osamnaest godina, kaže: “srpska vojska koja se povlačila preko Rožaja 1915. godine kratko vrijeme se zadržala u Rožajama. Mislim da nijesu ostali više od deset dana. Bili su to vrlo strogi i disciplinovani vojnici i mnogo dobri i pažljivi prema nama. Velika vojska je tu bila, a nijedan nezgodan slučaj se nije desio. Mi smo ih žalili i bili smo spremni da ih u svemu pomognemo. Hranu i drugo što su nabavljali plaćali su dobro. Nikom ništa nijesu uzeli a da ne plate. Velike su muke imali dok su prošli preko Žlijeba. Ostavljali su za sobom oružije, opremu i sve što im je smetalo za putovanje. I sad, poslije toliko godina, još se mogu vidjeti na jednoj litici jedna kola, fijaker, nešto neodređeno, kako strči kao kostur nekog vozila, kao kakav spomenik tim mučenicima. To su tada bacilli sa Stubice – teško prohodnog mjesta u Žlijebu.

Rožaje kroz koje su prolazile kolone umornih i pocijepanih vojnika, je tih dana bilo puno srpske vojske. Emin Kardović je bio uvijek spreman da nešto ispriča o srpskim vojnicima u ostupnici, pa kaže:

“Davno je to bilo, ali se čovjek prisjeti mnogih detalja kada ih uzme u razgovor. Tada je kroz Rožaje prošla Drinska divizija. Varošica i okolina bili su puni vojske. Ona je bila raspoređena po kućama. Više dana je prolazila preko Žlijeba i odmarala se ovdje. Bili su veoma umorni i iscrpljeni. Štab divizije je bio smješten u našoj kući. Komandant se zvao Krsto Smiljanić. U kući je bilo više oficira i stalno su bili u poslu. Neki od njih su ostajali tu i na spavanju, a neki su odlazili u druge kuće, gdje su bili raspoređeni. Mi smo se sa svima brzo sprijateljili. To su bili veoma dobri ljudi. Njihovo ponašanje bilo je za svaku pohvalu. Strogo su vodili računa o tome, pa su stekli veliki ugled među cijelim stanovništvom.”

“Mnogi su uzimali naše adrese, u namjeri da nam se kasnije jave. A Krsto Smiljanić je kasnije, kada je došao na položaj bana Zetske banovine, poručivao da moj najstariji brat Smajo pođe, na svaki način, do njega. I mi smo Smaja nagovarali  da pođe do Krsta, ali on nije pošao. To je bio lijep znak pažnje i zahvalnosti prema nama.“

Rožajci su tada srpske vojnike prihvatali kao svoje prijatelje, stare znance i hrabre borceneopisivog junaštva koji su se suprostavili moćnoj i udruženoj austro – njemačkoj vojsci u nametnutom ratu za odbranu svoje otadžbine. A ti vojnici, ulazeći u gudure Sjeverne Albanije, opraštaju se upravo od posljednih stopa svoje zemlje. Mještani su svakodnevno kontaktirali sa vojskom i tako gradili prijateljstva. Elmaz Kurtagić je bio i vodič srpskoj vojsci, a sreo se i sa čuvenim vojvodom Živojinom Mišićem:

“Rožaje je tada bilo puno vojske” – sjeća se Elmaz –  “a Štab je bio u kuli Mahmut – age Kardovića. Tamo sam i ja navraćao. Poznata su mi i imena nekih oficira. Vidio sam Živojina Mišića, Mihaila Mihailovića, zatim Milovana Jekića, a jednog su zvali – dvorski ljekar. Vrlo brzo smo se sprijateljili sa njima. Mi smo žalili i pomagali te ljude, jer su bili suviše umorni i iznureni, pa im je pomoć bila potrebna. Dobro smo ih dočekali i dugo, po njihovom odlasku, pričali o njima. Puno se mještana sprijateljilo s mnogima od njih.”

Za ovu vojsku Žlijeb je bio velika prepreka, surov i zamoran, jedva prohodan u kome su mnogi životi ostali za navijek.

“Odmah po dolasku u Rožaje” – priča Elmaz Kurtagić – “jedan oficir je došao kod mog oca i tražio da mi odobri da pođem sa vojnicima  u Žlijeb, jer im je tamo ostalo nešto važno. Otac je dozvolio, i ja sam pošao s njima. Sa mnom je išlo više vojnika. Kada smo stigli u Žlijeb, našli smo te ostavljene stvari, između  Balotskog puta i Štavne. Konj je ležao mrtav, pod tovarom. Tovar su činila dva omanja sanduka, nalik na kase. Bili su neobično teški. Šta je bilo u njima – ne znam. Natovarili smo ih na konja i dotjerali u kulu Mahmut – age Kardovića, gdje smo ih predali glavnom štabu. Tada me đeneral Mišić lično potapšao po ramenu i rekao mi:  Zdravo bio mladiću; da si malo jači, poveo bih te sa sobom. Tada sam imao oko sedamnaest godina.”

“Poslije rata, 1919. godine,” – nastavlja Elmaz – “pošao sam u vojsku. Bio sam u Četvrtoj diviziji na Cetinju. Sami je slučaj htio da komandant ove Divizije bude Mihailao Mihailović. Sa Mihailovićem sam se tada sreo kao vojnik, primio me je vrlo toplo i razgovarao sa mnom.”

Ovakvih i sličnih susreta i poznanstava je bilo mnogo i dugo se pamte. I tragalo se za poznanstvima iz tih dana.

Sa srpskom vojskom u povlačenju bilo je i njihovih porodica. One su se po nekoliko dana tu zadžavale da bi, malo odmorne, nastavile svoj put. Među ovima su bile i dvije djevojke iz tog zbjega, o kojima najupečatljivije sjećane na njih iznosi Meka Topalović:

“Moglo mi je biti tek trinaest godina kada je ovuda prolazila ta vojska. Bilo je sa njom i porodica. Pošto je vojska već bila prošla, u mom komšiluku ostale su dvije ženske, kod Mujage Sutovića.[6] On ih je uzeo u svoju kuću, da ih zaštiti dok prođe opasnost. A ljudi su bili otišli sa vojskom. Zvale su se Ruža i Anđelka. Ruža je bila udata , imala je malu ćerkicu, a Anđelka beše djevojka. Anđa je, kako sam ja zvala Anđelku, bila mlađa i često smo bile zajedno. Išle smo jedna kod druge i igrale se. I one su se tada oblačile u našu narodnu nošnju. Ruža  i Anđelka su bile iz Šabca. Bile su dobre, prave sestre.”

“U znak zahvalnosti za ukazanu im brigu i pažnju, one su pozvale Mujagu da ih obiđe. On ih je obišao tek poslije ovog rata, na dvije ili tri godine pred svoju smrt. Po povratku se hvalio da je bio lijepo dočekan i da ga nikada niko u životu nije tako toplo i lijepo dočekao i sreo kao što su one to učinile.” – završava Meka svoje sjećanje.

I poslije mnogo godina, sjećanja ovih ljudi su živa svjedočanstva na jednu ponosnu vojsku, na njihove patnje i žrtve dostojne divljenja pokoljenja.

Mnogo godina kasnije mogle su se čuti zahvalnosti preživjelih vojnika i vojnih starješina koji su s početka decembra 1915. godine boravili u Rožajama. Negdje pred drugi svjetski rat “Naš dom” je pisao da Đurađ Josifović, general u penziji i dugogodišnji predsjednik beogradskog Gajreta, prosto nije ima riječi da opiše na kakvu je predusretljivost naošao on i njegovi vojnici kod Rožajaca. U znak sjećanja i poštovanja prema ljudima ovog kraja, u Beogradu je jednoj ulici dato ime Rožajska.

____________________________

[1] Rad je objavljen u „Rožajskom zborniku“, br. 3, Rožaje, 1984. str. 83 – 86. Za portal i časopis Avlija tekst priredio Osman-Omko Kurpejović.

[2] Lj. Anđelić – J. Brković: „Mojkovačka vrata“, Obod, Cetinje, 1966. str. 11 (prilog Dr. Novica Rakočević: Djejstva crnogorske sandžačke vojske od 22. XI 1915. do 18. I 1916.).

[3] Miloš Trebinjac, Iz Dnevnika, „Politika“ 22 – 24. avgust 1965. godine.

[4] Isto kao pod  3.

[5] Autor ovih napisa je proširio tekst koji je predložio za knjigu „Mojkovačka vrata“ Lj. Anđelića i J. Brkovića pod naslovom: „Sjećanja Rožajaca na povlačenje srpske vojske“ str. 95 – 99.

[6] Mujaga Sutović, ugledan građanin, za posebne zasluge dobio je čin kapetana crnogorske vojske i doživotnu penziju.