Redakcija Pod mojim nogama se prostire kaldrma, glatka, čista i strma. Tu sam, na Atikčaršiji daleko od moje Bosne. Čaršija je uzavrela usljed žamora ljudskih glasova. Ljudi sporim koracima prolaze,poneki zastajkuju pored zanatskih radnji, razgledaju pa odlaze svako svojim putem. Sa lijeve i desne strane sokaka načičkani mnogi izlozi sa raznim robama i skupocjenim tkaninama. Na samom kraju sokaka prilična je gužva ispred pekarske radnje. Žustrim korakom prilazim i vidim natpis iznad ulaznih vrata u radnju: Pekara “Pegaz”. Na ovom mjestu se uvijek nalazila pekara, ali su se vlasnici očigledno mijenjali. Ulazim u radnju. Prostorija miriše na vruć somun. Pitam: Šta imate danas? Sve što želite, gospodine! – odgovara mlađa ženska osoba iza pulta. Imate li čaršijski somun pomiješan sa kukuruznim brašnom? Svakako, odgovara ona ženska osoba i donese vruć somun.
– Bujrum, gospodine!
Uzeh onaj somun pod ruku pa niz čaršiju. Dok sam koračao niz glatku kaldrmu odjednom počeše navirati sjećanja. Usporih korak, pa zastadoh pored jednog izloga.
– Navali narode, hladna boza, – viče jedan omanji čovjek iz svoje radnje.
Osjetih kako su mi usta suha, ali slike i zvukovi iz prošlosti navaljuju. Imao sam 14-15 godina, kada se desilo ono što ću vam sada ispričati: Čitava okolina se petkom slivala u našu čaršiju. Sve je brujalo od ljudi, stoke, prevoza. Škripa drvenih kotača, žamor djece, zvuk metala, sve se to preplitalo u jedan koloplet zvukova koji je nestajao između brda. To je bila tipična vreva kasabe. U podne bi se začuo ezan sa munare, a onda bi na trenutak sve utihnulo. U čaršiji su se preplitale mnogobrojne ljudske sudbine. Moj otac je bio ugledni član saračkog esnafa i želio je svakako da i ja nastavim njegovim putem. Ponekad bi prihvatio takav izbor životnog zanimanja, jer kako se suprotstaviti nečemu što je otac naumio. Ili pak ići svojim putem koji je svakako pun neizvjesnosti. U pogledu slobode izbora našao sam uzor u liku jedne osobe, svima poznati i omiljeni Abidaga Jasika. Jasika mu je bio nadimak, a dobio ga je, jer je po izgledu podsjećao na stablo jasike. Bio je nekako visok, mršav, bljedunjav i bijele brade. Imao je kujundžijsku radnju odmah preko puta naše saračke radnje. Naslijedio je zanat od oca Hadži Abdulaha Kulukčije, koji se veoma rano povukao iz posla zbog bolesti pluća, iako je čaršijom kolala priča da se povukao zbog unutarnjih esnafskih trzavica. Taj Abidaga je većinu svoga vremena proćerdao po Istambulu kao neuspješan student, a kada se otac razbolio vratio se u kasabu da nastavi njegov zanat. Priča se da je bio ljubitelj boemskih sijela koja je priređivala tadašnja omladina, na kojima se osim što se ispijale maštrafe vina, govorila i poezija. Govorka se da je tu bilo i političkih istupa, što se nije dopalo ondašnjim vlastima. Upravo iz tih razloga Abidaga se i morao vratiti u kasabu. Nekako u smiraj dana, tek što će sunce zaći za brda, Abidaga bi znao uzeti saz u ruke ispod ćepenka svoje radnje. Bio je to omaleni saz sa šest žica iz kojeg je dopirao savršeni zvuk srebra. Kao kad vjetar njiše trsku, tako se zvuk razlijegao po čaršiji. Tanko i milozvučno. Znao sam ostaviti svoj posao ne bi li saslušao predivni zvuk tog instrumenta. A, Abidaga bi tako vješto prebirao po žicama pjevajući pjesme pune ljubavnog derta. Sjećam se dobro stihova jedne takve pjesme koju je stalno ponavljao: “Teško meni jadnoj, u Saraj’vu sama…” Taj Abidaga Jasika bi znao u akšam tako zapjevati da se činilo, kako se njegov glas udvostručuje odbijajući se od onih mnogobrojnih bakarnih kazana i kotlova poredanih ispred čaršijskih radnji. Kad bi završio svoje pjevanje u akšam, posadio bi saz u ćošak radnje, i na moje iznenađenje uzviknuo:
– Znaš li ti bolan momče, šta je to saz! Nije to ona bugarija iz koje zvuk jedva dopire. Saz, to ti je poezija od instrumenta. Vidi, jednom kad savladaš tehniku sviranja, saz ti se sam predaje i vodi te u neslućeno bogatstvo tonova, kao kad napreduješ u osvajanju djevojke!
…žNije mi bilo jasno u tom trenutku značenje tih riječi, i zašto to on baš meni upućuje. Uglavnom malo pomalo zavolio sam taj instrument, i zbog Abidage. Kažu da je često u zanosu svirke znao pasti u sevdah. I ne samo to, po svemu on je živio sevdah. Moj otac je primijetio moje interesovanje za saz, pa mi je često predbacivao da se kanim ćorava posla, jer će mi to samo donijeti nevolje i da se klonim onog bekrije Jasike.
– I nemoj da te privede slučajno u svoje društvo taj boem, grmio je prijeteći.
Jasika je živio podalje od čaršije, na jednom brežuljku s kojeg se ipak pružao predivan pogled na kasabu. Živio je u jednoj čardakliji na boj.U prizemlju izgrađenoj od kamena nekada je Abidagin otac timario konja, a u gornjem dijelu u jednoj prostranoj sobi, sjećam se dobro, znali smo posjedati na šilteta i slušati svakojake zgode i priče koje nam je prepričavao Abidaga. Tu smo se znali poslužiti kahvom i raznim šerbetima, a Jasika bi udarao u saz do pred sabah. U rani sabah bi već prilično umorni krenuli kućama, a roditeljima bi morali lagati, da smo noć probdjeli na mlinovima čekajući red da sameljemo brašno od pšenice. Moji drugovi i ja smo najviše voljeli otići na rijeku pecati ribe, a onda sa uhvaćenim ribama otići do obližnjeg mlina, kojim je gospodario neki Hikmet porijeklom iz Anadolije. Živio je sam u jednoj trošnoj kućici, gore na Beračima, a izdržavao se radeći u mlinu meljući brašno za potrebe čaršije. Taj Hikmet bi znao ispeći vrlo ukusnu prohu na ostacima vatre. Otkinuo bi nekoliko komada i podijelio nama djeci. A mi bi zauzvrat njega častili ribom sa roštilja, tako da je sve to ličilo na prilično ukusan ručak. Hikmet nam je jednom prilikom pričao da se u blizini kasabe pojavio Kara Salih ozloglašeni zulumćar za kojim je valija raspisao potjernicu u kojoj se traži da se dovede živ ili mrtav taj razbojnik, koji je zimus kod Visokog pobio devetoricu carskih zaptija, i sada ga traži cijeli vilajet. Priča se da je taj Kara Salih bio crn kao ugalj, da mu se oči nisu vidjele od zapuštene crne brade, i da je gorostas od dva metra mogao jednom rukom oboriti šestoricu ljudi. Neki su pričali da niko nije smio susresti se sam na sokaku, licem u lice s tom grdosijom od čovjeka. Tog ljeta, nekako u zraku se osjećalo da je Kara Salih opkoljen kao vuk samotnjak, da je pitanje dana kada će biti uhvaćen. I vreva u čaršiji je polako nestajala s prvim akšamskim mrakom. Ljudi su se zatvarali u svoje kuće, samo je luč žmirkala u uskim odajama. Sijela su zamrla, tek pokoji odvažni bekrija i veseljak bi zapjevao sokakom, vraćajući se iz mejhane, a onda bi sve utihnulo do sabaha. Po kućama su stariji savjetovali nas djecu da se tog ljeta okanimo rijeke i mlinova, jer more naići Kara Salih, a onda se svašta može tu dogoditi. Znao bi noću usnuti ogromnog Saliha s crnim licem, kako se nadvija nad mojom posteljom i rukom ispruženom kao da traži pomoć. Budio bi se iz sna oznojen, a onda bi me obavila jeziva hladnoća. Osjetio bi kako me majka pokriva i izgovara tiho molitvu:
“Bože, Koji si riznica svih dobrota sačuvaj nas onoga čega se plašimo.”
Onda bi utonuo u miran san razaznavajući da je to sve bila samo noćna mora. Malo pomalo priče o zulumćaru Kara Salihu su se pretvarale u legendu. Tog ljeta su trešnje rodile razne: ašlame, karašlame, hruštovi. Mi djeca, penjali bi se na stabla trešanja do najviših vrhova, jer gore su trešnje najkrupnije i najslađe. Stršljenovi i ose bi zujali oko glave, ali niko ne bi odustajao. Mali Ibrahim Pinjo bi zaplakao kad bi ga neka osa ipak zvocnula za ruku, a on bi bržebolje sišao na zemlju potražiti vlati triju različitih trava kako bi smirio bol masirajući mjesto uboda. I Vejsilovo lice od uboda ose bi oteklo, pa bi neki od drugova rekao da mu je glava sada ko trnka, što je izazvalo smijeh ostalih. A Horo bi se znao prenajesti nedozrelih takiša, pa bi svaki čas trčao do rijeke ne bi li se kutarisao belaja. U vrijeme vrelih ljetnih dana sakupilo bi se naše društvo pored mlina. Legli bi u gustu travu i razmišljali. I tako jednog dana,odjednom začusmo pucanj u blizini mlina. Ljudski glasovi se pomiješaše sa topotom kopita i rzanjem uznemirenih životinja.
– Eno ga tamo! Drž ga Arife! Pobjeći će, majku mu! Pucaj!
Sakrili smo se u gustu travu i osluškivali zvukove. Na svega desetak metara od mene začuh ubrzano dahtanje ljudskog tijela. Miris znoja se osjećao u vazduhu. Ispred mene je stajala grdosija od čovjeka. Bosonog, razbarušene kose, kao progonjena zvijer tražio je mahnito spas. Kara Salih je to, pomislih. Pogledavao je lijevo pa desno.
– Drž ga Arife! – začu se ponovo onaj glas iz potjere.
Na nekoliko metara nizvodno od mlina Kara Salih skoči u rijeku, izbaci iza sebe ogroman talas vode, a onda nastade tišina. Još poneka močvarna biljka se njihala na vodi. Naiđe potjera. Petorica na konjima sa raznim naoružanjem. Na čelu te grupe bijaše snažni brkajlija, niko drugi do Sari Murat. Jahao je snažnog dorata, koji je ponosno poskakivao po prašnjavoj stazi. Sjedio je na sedlu prekrivenom glatkom kožom. S lijeve strane sedla bile su okačene bisage, a sa desne strane kožna futrola u kojoj se nalazila kubura. Uzde na konjima su bile ukrašene kitama od svile. Sari Murat sjaha, a njegovoj naočitoj figuri doprinosio je oko pasa vezan kožni bensilah izrađen od mehke visočke kože. Za bensilahom opasana sablja. Kosa uvijena u pletenicu se pružala niz leđa. Takav izazivao je strah i trepet u mahali. Sam valija ga je poslao da uhvati Kara Saliha.Vikao je na Arifa grmećim glasom:
– Đe ga izgubiste pobogu. Pa bio vam je pred očima.
Sari Murat uze pušku sa sedla, nanišani i opali u vodu. Neka ptica prhnu iz šašike i odletje u sigurne visine. Mali Ibrahim Pinjo se preplaši, pa stade bježati plačući. Put mu prepriječi onaj Arif, uhvati ga za grudi i podiže jednom rukom sa zemlje.
– Šta radiš ovdje? – Mali Pinjo je drhtao od straha. Arif ga spusti na zemlju, i krenu u našem pravcu. Pinjo se uhvati livade, pa strugnu dalje preko žita. Arif stade tutnjati nogama, kako bi preplašio dječaka, a ovaj se već dohvatio kukuruzišta, dalje od pogleda potjere. Potjera se dade u gromoglasan smijeh.
– E moj Arife, danas ni dijete ne možeš uhvatiti, podviknu Sari Murat.
Jedan iz potjere se glasno nasmija. Arif razljućen naglo se odmaknu i baci nož. Nekoliko centimetara od lica onog što se smijao nož se zari u stablo na koje je bio oslonjen.
– Vi ostali šta čekate! Ustaj – zavika Arif.
Jedan po jedan smo stajali preplašeni u stavu mirno pred opasnim Sari Muratom. Vejsil, Muzga, Horo i ja.
– Ti, je si li ti onaj sin sarača Mumina ? obrati se u mome pravcu prodornim glasom Sari Murat.Klimnuh glavom potvrdno.
– Jeste li vidjeli Kara Saliha kako bježi, govorite bando mala.
– Pobjegao je pored mlina nekih stotinjak metara ispred vas,pa mislim da ga još možete stići,odvaži se ludi Muzga.
– Ne laži! dreknu Arif. Sve ću vas pobiti! Svi ste vi jataci! Pregledajte mlin! Jedan od članova potjere uđe u mlin. Strahovao sam da Hikmet dejirmendžija ne strada, ali srećom već je bio napustio mlin. Sari Murat poče nervozno kretati se tamo-amo.
– Ukoliko ne uhvatimo do akšama onog Saliha, zapalit ću sve Sarače, vikao je neodređeno. A sada da vas vidim sve da ste krenuli kući. I prenesite ostalima da neće niko proći nekažnjeno.
Shvatio sam da je prilika da pođemo, pa se uhvatismo puta preko žitnih polja kući. U mahali se pronio glas da je Kara Salih uspio umaći potjeri, ali je do večeri već čitava okolina bila pod prismotrom valijinih zaptija.
Ujutro se pronio glas da je Kara Salih viđen na Bentbaši kako izlazi iz vode i bježi u gusti šumarak. Moji jarani su se zakleli da o ovom događaju ne smijemo nikome pričati.
Jesen dođe, a događaji koji se desiše ljetos pomalo padoše u zaborav. Došlo je vrijeme da se obere i šljiva mađarica.Te godine šljiva je rodila kao nikada. Grane su povijene od roda padale na zemlju. Ovo je bila prilika da i mi djeca zaradimo koju paru. Naime, Jusuf baša je svake jeseni na svom gumnu priređivao branje šljive. To je bio poseban događaj,jer se na njegovom imanju u to vrijeme okupljalo najviše svijeta. Jedni su brali šljivu polagano,pazeći da se ne skine tamnoplava boja s ploda ili nedaj bože otkine peteljka.Drugi su nosili pletene korpe napunjene šljivama do pušnice,gdje će uslijediti sušenje.Treći su opet sepetima na leđima spremali šljivu do drvenih kola,koju će najposlije voziti konjska zaprega do Dalmacije, gdje se prodavala ko halva.Uglavnom tih dana se najveći žamor ljudskih glasova mogao čuti na imanju Jusuf baše bogatog trgovca, koji je stekao ogroman imetak prodavajući Dubrovčanima kožu, vunu i vosak.Jusuf baša je na svom gumnu imao izgrađen prilično prostran čardak,na kojem je boravio od proljeća do jeseni. U krugu čardaka poredani sve pomoćni objekti,koje sam dobro upamtio :U aharu konji. U magazi razni pekmezi od jabuka senabija, pa od takiša pekmezi,razne turšije,pa čabrovi za kiseli sir pritisnuti teškim kamenom.U pušnici se sušila šljiva i spremala hrana na ognjištu. Naročito me se dojmio jedan objekat ,koji smo zvali šadrvan.Nije tu bilo nikakvog vodoskoka.To je bila jedna osmougaona drvena konstrukcija pokrivena crijepom kopitašem.Pored samog ulaza u šadrvan razraslo se drvo jasmina.Šadrvan je već dobio tamnosivu boju drveta i uklapao se u okolne boje drveća i bio je omiljeno Jusufovo mjesto za odmor.Tu je on pozivao odabrane goste , s kojima je razgovarao o svakodnevnim čaršijskim temama, o poeziji,svirao se saz, pušili čibuci,jela razna domaća jela i pilo šerbe, najčešće od ruže.Sve u svemu uživanje za gospodu.Jusuf je završio škole u Stambolu.Bio je učen i zanimao se za pravo ,filozofiju i književnost.Tesavufsku poeziju je naročito volio,a i sam je pisao pjesme.Živio je sa svojom hanumom,koja se rijetko pojavljivala u javnosti. Izuzev kad bi dolazilo odabrano društvo, Esme hanum bi skuhala kahvu,a onda bi se povukla u svoje odaje, daleko od očiju svijeta.Jusuf bi često priređivao sijela u svom šadrvanu pozivajući odabrano društvo iz saračkog esnafa.Na tim sijelima bi čest gost bio i Abidaga Jasika,koji bi društvo zabavljao kucajući u saz.Jusuf je posebno cijenio Jasiku zbog njegove iskrenosti i vesele naravi i znao bi po njega poslati momka s konjskom zapregom kao izraz poštovanja prema tom čaršijskom boemu.Tog toplog jesenjeg poslijepodneva,pred sami akšam, kad je šljiva već obrana Jusuf je pozivao goste u šadrvan.Tu su pristizali sve sarački prvaci: Hadži Ibrahim Ušćuplija, Hasan čelebija i Selim baša.Abidaga Jasika je stigao zadnji u fijakeru koji je vukla konjska zaprega nekog Čolaka sa Ilidže.Zaprega se polagano približavala avliji dok je škripa nepodmazanog točka po kaldrmi remetila tišinu.Jasika je dočekan sa najvećim počastima.Obučen u tek skrojene čakšire od najbolje čohe stupi pred šadrvan. Fermen crni preko košulje, a traboloz oko struka ,jarkocrveni od svile pokazivali su da se ovaj čovjek uputio u ozbiljno društvo. A na glavi fes. Momak,koji je služio goste preuze saz .Blijedožuta boja javorovog drveta od kojeg je izrađen saz prelijevala se na suncu.Momak sačeka da gost siđe s kola pa žurnim korakom smjesti saz u ćošak šadrvana pored mjesta gdje sjedi Jasika.Jusuf ga je lično dočekao pred šadrvanom. -Bujrum, Abidaga ! Kako si putovao ?
-Dobro!Uživao sam vozeći se putem ovamo u prošaranim bojama prirode,koju je okitila jesen.Usput sam se okrijepio vodom sa studenca na Soguk -bunaru.
Abidaga poselami društvo u šadrvanu,zauze mjesto do domaćina pa zapodjenu razgovor o konjima:
– E moj Jusuf baša hoćete mi dozvoliti da malo projašem onog vašeg vranca?Kakav je to samo azgin !Nema mu ravna ni u Rumeliji.
– Po mome sudu,uključi se Selim baša ni oni naši araberi u Rogatici, nisu za podcjenjivanje.
– Tja,bosanski konj je samo jedna izdržljiva tovarna životinja,ništa više,uzvrati Jasika
– Od kada to sazlije svirači se interesuju za konje,dobaci ironično Hasan Čelebija.
– Od onda od kada sarači esnaflije pišu poeziju, obrecnu se Jasika ciljajući na Hasan Čelebijine neuspješne pokušaje pisanja pjesama.
– Doru hvali,Đogu hrani,a Vranca jaši je stara izreka, umiješa se u ovaj već napeti razgovor Jusuf baša, pa nastavi:
– Abidaga je vještinu jahanja savladao poodavno jašući na trkama po raznim teferičima.A i njegov otac Abdulah je timario konje. Prema tome nemam ništa protiv da kasnije malo projaše i onog mog azgina,koji se eno u aharu već unervozio pa njišti i rže od ranog sabaha.
Hadži Ibrahim Ušćuplija jedan vrlo učen čovjek,asketskog izgleda, iznenada skrenu razgovor na drugu temu:
– I tako okončaše Braća Morić ! Zadavljeni u tvrđavi..Hmmm.
Selim baša se nakratko nakašlja, a onda nastade tajac golem kao vječnost.
-Priča se da su ti Morići na bigajri hak pogubljeni,prekide mučnu tišinu Hasan Čelebija,pa nastavi :Ipak suprotstaviti se paši,to je najveća ludost.
– Ko ubije bit će ubijen,piskavim glasom kroz nos procijedi Selim baša.
– Bili su to silne kabadahije,započe Jasika.Jednom prilikom sam vidio svojim očima kako Braća Morić sjede na ćupriji Šeheriji okrenuti licem jedan prema drugom i puše čibuke dugačke svaki dva metra.Niko nije smio stupiti na ćupriju da im ne pokvari ćeif.
Jusuf baša,koji se uzdržavao od komentara predloži:
-Da čujemo kako je to bilo u pjesmi koju će nam uz saz kucati Abidaga Jasika.
Jasika uze saz u krilo, pa udari terzijanom po žicama.Žice zatreperiše ko list jasike na vjetru,a zvuk najfinijeg sedefa se pronese avlijom.Jasika započe čistim i prodornim tonom: ” Dunjaluče golem ti si, Sarajevo šehir ti si…Baščaršijo gani ti si, Ćemalušo duga ti si…Tašlihanu širok ti si …Lijepa Maro lijepa ti si….Dosta si me napojila od dušmana zaklonila.
Kad Abidaga završi s pjesmom Jusufbaša zapljeska dlanovima.
– Aferim, nek ti se pozlate žice.Ostali se pridružiše odobravanju poslije pohvale domaćina tom umjetniku na sazu.
Pjesmu o braći Morić kao junacima je ispjevao narod nezadovoljan stanjem u šeheru,pa se legende o njihovom junaštvu nikako nisu dopadale paši.I kadiji je bila poznata naklonost saračkog esnafa bašeskijama koje su se stavile na čelo pobune u Sarajevu,pa su naročito pratili šta se događa na čardaku Jusuf baše.
Taman kad je sunce počelo zalaziti za brda, i prvi traci tame navlačiti se na gumno,začu se topot kopita u bašči.Bila je to Dizdareva straža na konjima.Njih četvorica.Ujahaše usiljeno u avliju.Nastade cika,vika.Vrisak žena, djece.Korpe sa šljivama se prosuše na zemlju. Dizdarev kolćehaja Mahmut sjaha prvi. Izvadi sablju pa pravo u šadrvan.Zveket oruđa po sofri razliježe se okolinom. Padoše srebrni sahani i pribor za kahvu na pod.Jedan od dizdarevih ljudi uhvati saz, pa ga baci preko drvene perde u travu.Začu se tupi zvuk. Pritrčah i u sveopštem metežu zgrabih instrument,pa se uputih u magazu i ostavih ga na sigurno mjesto.Dizdarevi ljudi pohvataše društvo u šadrvanu,povezaše im ruke i provedoše kroz Halače.Svijet nagrni iz svojih radnji na sokake i po dobrom starom običaju neki i popljuvaše pohvatane.Kolćehaja Mahmut je slavodobitno jahao konjem ispred bespomoćnih ljudi i ponavljao:
– Svi koji pomažu razbojnike završit će kao ova četvorica. I zapamtite dizdar ne prašta nikome. A sad maknite se das prođem vikao je na gomilu koja je bila popriječila put.
Nesretna četvorka je završila u dizdarevoj tvrđavi.Poslije se pročulo čaršijom da je Jusuf baša dva mjeseca skrivao Kara Saliha u podrumu svog čardaka.Hranio ga i gotivio čitavu zimu,dok ovaj nije skupio snage i pobjegao u nepoznatom pravcu.Od ove četvorke Jusuf baša i Hadži Ibrahim su zadavljeni,a Hasan Čelebija i Selim baša su nakon godinu dana boravka u hladnim i memljivim zatvorskim odajama skončali život.Jedino je Abidaga Jasika odležao petogodišnju kaznu i vratio se živ kući.Kad sam ga vidio u čaršiji nakon povratka iz tamnice bio je blijed i nekako odsutan.Rekao sam mu, onako usput da je njegov saz kod mene u radnji i da ga može preuzeti kad hoće. Prišao mi je i uzeo moje ruke.Osjetio sam svu hladnoću njegovih ruku,koja se godinama skupljala u zatvorskoj tamnici.
– Sudbina je takva da je saz dospio u tvoje ruke. Čuvaj ga, i ponekad kucni za stara vremena. I ne zaboravi i saz ima dušu…
Od tog dana nisam više vidio Abidagu Jasiku. Ponekad uzmem saz u ruke i odsviram Dunjaluče, golem ti si. I svaki put nakon toga, nanovo kroz glavu mi prolete misli i sjećanja na događaje u kasabi.
