Refik Bulić: Majka

„Ti nemaš majku“, govorila su mu djeca dok su se zajedno igrali na livadi pored rijeke.

„Nemate ni vi djeda“, odgovarao je Beran, prkoseći im svojim djedom, koji je najbolje u cijelom kraju znao pričati priče iz starine.

„Ali mi imamo majku“, ponovo su govorila djeca.

„I moja će majka doći“, radosno je poskočio Beran.

„Tvoja je majka umrla“, bila su uporna djeca.

„Djed kaže da je ona otišla u dženetske vrtove da prošeta i da će se opet vratiti“, govorio je Beran, a u očima mu je sijevala neka pritajena radost, koja bi ga uvijek obuzimala kad je mislio na majčin povratak.

„Tvoj djed je veliki lažov“, rekao je jedan dječak, koji je bio veći i jači od Berana.

„Povuci riječ!“, ljutito je uzviknuo Beran i pritom mu se kosa naježila na glavi. „Nemoj da mi vrijeđaš djeda, on je najbolji djed na svijetu!“

„Povući ću te za uši“, rekao je dječak i ostvario svoju prijetnju.

Beran je zaplakao i uputio se prema kući. Niz obraze su mu slijetale suze, više od ljutnje i uvrede, nego od bola.

Ispred kuće je dozivao oca: „Oče, oče! Istukla su me djeca!“

Otac nije bio u kući. Izašla je njegova maćeha. „Šta se dereš?“, rekla je ljutito.

„Djeca su me istukla“, govorio je kroz plač dok je lijevim rukavom brisao suzno lice.

„Što si tražio, to si i dobio. Zar ti otac nije rekao da ne ideš od kuće?“, rekla je maćeha i vratila se u kuću.

„Djede! Djede!“, dozivao je dječak.

Djed nije bio kod kuće.

„Majko! Majko!“, viknuo je dječak i plačući se uputio prema groblju. Na putu su ga srela dvojica ljudi i zapitali ga što plače.

„Djeca su me istukla“, jecao je kroz suze.

„Što se tučeš sa djecom kad su jača od tebe?“, rekli su ljudi i produžili pored njega.

On je nastavio prema groblju. U groblju su se bijeljeli nišani.

„Onaj najveći je moje majke. On je najljepši u cijelom Džennetu“, mislio je Beran.

Uspentrao se uz ogradu i preskočio u groblje. Prvo je obišao oko majčina mezara, a zatim sjeo pored gornjeg, većeg nišana. Naslonio je glavu na studen kamen.

„Što plačeš?“, učinilo mu se da čuje majčin glas.

„Djeca su me istukla, majko“, uzdahnuo je tri puta zaredom, boreći se za dah.

„Eh, sine, brigo moja“, zujalo mu je u ušima. „I u grobu će majka misliti na tebe“, sjećao se majčinih riječi dok mu se činilo da čuje njezin glas. „Okani se djece, sine, ako nisu dobra.“

„Ti si sirota i svakome se moraš sklanjati s puta“, sjeti se on djedova savjeta, a učini mu se da dolazi odnekud iz dubine i da govori majka.

„Nisam mogao, majko. Rekli su mi da je djed lažov“, govorio je Beran zagledan u plavetnilo neba koje je šaralo jato golubova, praveći širok krug nad selom.

„Neću da mi vrijeđaju djeda. Jedino me on voli. On kaže da se ti šetaš dženetskim vrtovima i da ćeš doći sa bremenom cvijeća u naramku. Jedva čekam da se vratiš. Ostavio sam ti jedan veliki keks što mi ga djed donio iz grada.“

Dvije su vrane zagraktale u blizini i prenule ga iz razmišljanja. Dan je bio sunčan i svjetlost se sunčeva prelijevala sparušenom travom, iskreći mu na obrazima. Ustao je polahko i na prstima se počeo udaljavati od mezara. Šapćući je govorio: „Otac će galamiti ako me vidi. On mi zabranjuje da dolazim ovamo, ali ja ću opet doći. Šetaj ti, majko, odoh ja.“

Trava mu je šuškala pod nogama, prsti se uvijali kad bi stao na neki oštar kamenčić i on je polahko, savijajući noge u koljenima i lahko poskakujući, izlazio iz groblja.

Kad je prolazio pored prve kuće, iza ograde je zalajao pas.

„Ja sam, zeljove, zar me ne poznaješ?“, govorio je Beran, tepajući psu koji je otresao glavom i zveketao lancem na vratu.

Sunce je nemilosrdno pržilo zemlju i sparina je bila nesnosna pa je pas ubrzano dašćući otvorenih usta pratio dječakov spori hod. Samo bi katkad dašak vjetra doletio s juga kao neočekivano osvježenje i pomilovao dječakovo lice.

Putem je prolazio neki nepoznat čovjek. Beran je skrenuo ukraj puta i naslonio se na ogradu da čovjek prođe, iako je put bio širok nekoliko metara. Uvijek kad bi se sreo s nekim, on se sjećao djedovih riječi da se sirote svakome moraju sklanjati. On je to doslovno shvatio i sklanjao se svakome.

Kad je došao kući, otac je pitao: „Gdje si bio, Berane?“

„Kod majke“, rekao je Beran.

„Ovo je tvoja majka“, ljutito je rekao otac i pokazao na maćehu.

„Moja je majka u dženetskim vrtovima“, prkosno je odgovorio Beran.

„Od koga si to čuo?“, pitao je otac.

„Od djeda“, rekao je tiho.

„Sine, nemoj vjerovati djedu, on je star i ishlapio. Tvoja je majka umrla pa ti je otac doveo drugu majku. Ona će te voljeti ako budeš dobar. Hoćeš li biti dobar?“, pitao je otac.

„Hoću, bit ću dobar ako mi iz grada doneseš jednu velikuuu, velikuuuu vazu“, rekao je dječak i oči su mu se razveselile od pomisli na veliku vazu kakvu je želio imati.

„Šta će ti velika vaza kad već imamo dvije?“, pitao je otac znatiželjno.

„Doći će moja majka sa naramkom dženetskog cvijeća, pa ga nemamo gdje staviti“, razdragano je govorio dječak.

Otac se uzeo za glavu i sjeo. Maćeha je stajala u uglu sobe i ćutala.

Beran je iznenađen gledao, a onda je upitao oca: „Oče, hoću li ja morati svakome da skrećem s puta i kad se majka vrati?“

Otac je nepomično sjedio zagledan u ugao sobe, a niz lice su mu tekle suze. Beran je bio začuđen što otac plače. On je mislio da su od oca jači samo divovi iz djedovih priča.