„Tragali smo za mirom, a mir se nalazi na rodnom ognjištu“.
Osvrt na roman: „Soba Ala Turka“, autor: Šefkija Borančić,
Izdavač: Bošnjačka kulturna zajednica u R. Makedoniji, Skopje 2014. godine
Nema ničeg težeg, kako za pojedinca, tako i za čitav jedan narod, od činjenice da mu neko drugi – koji ga niti valjano poznaje niti je po bilo čemu „dužan“ da o njemu brine – određuje život i dalju životnu sudbinu.
Taj usud, tu kob, imao je bošnjački narod, posebno Bošnjaci Sandžaka, koji su odlukama Berlinskog kongresa (1878. god.), i pored zvanično datih obećanja od strane predstavnika velikih sila o zaštiti elementarnih prava, unaprijed bili osuđeni na dalje vegetativno biološko trajanje, jer su po viđenju onih drugih bili „zatečeni“ u „tuđem gnijezdu“1, tako da je jedna nepregledna većina tog naroda, jedini izlaz iz „vrtloga vremena“2, iz lavirinta mraka i nesreće u kojima se zadesila, vidjela odlaskom u dunjaluk, po već utabanim muhadžerskim putevima, preko „mutnih voda Vardara“3, u traganju za svojim sentom, ka kara-denjizu, i dalje.4
Jednim dijelom svoje priče na ovu temu, dotakao se Ćamil Sijarić, kroz sadržaj romana „Bihorci“, koji je svog „veselog“ Zemka krenuo da povede na put muhadžera ka Anadoliji, pa ga vratio odmah sa Pešteri.
Potpuniju priču o sudbini mehadžera ispričao nam je Muhamed Mule Musić, kroz sadržaj romana, „Mutne vode Vardara“, Husein Bašić, roman: „Crnoturci – san i jazija“, Zaim Azemović, književna priča „Seoba“, Saladin Burdžović, kroz sadržaj pripovjetke: „Priča lude Enise“, i svakako: Šefkija Borančić, kroz sadržaj većine svojih romana.
A kakva je bila sudbina svih onih koji su se po nuždi odlučili da krenu stopama muhadžera, najbolje nam ilustruje jedan citat sa početka romana: „Crnoturci – san i jazija“ – Huseina Bašića, koji glasi: „Pitali gavrana ima li išta crnje od njega. A on im odgovorio; srce muhadžersko je crnje od mene“.
To muhadžersko srce, tu muku u njemu skupljenu, potpunije će upoznati onaj koji se odluči da se upozna sa sadržajem romana: „Soba – Ala Turka“, čiji je autor Šefkija Borančić, koji je i sam doživio i proživio sudbinu muhadžera.
Fatma Smailović iz bihorskog sela Kradenik, prvo je lice koje otkrivamo i sa čijom se sudbinom susrećemo čitajući ovaj roman.
Ona je ta, koja će čitav svoj život spremati i tegliti sa sobom svoju seharu, za svoju „Sobu Ala Turka“, što je u biti i lajt-motiv traganja za sigurnim, domom i toplinom ognjišta vlastite kuće.
Na početku ove grke jazije, Fatma je djevojka sa svojih osamnaest godina, koja se; pošto je ostala bez ikog svog, na pragu svoje rodne kuće, prisjeća oca Mahmuta, koji je „s dalekog puta donio nekoliko rana: dvije lakše i jednu težu“. Prisjeća se i priče, kako je njen babo Mahmut zarobio četnika koji ga je ranio: „Zarobi ga i oslobodi“. Okolo njega svi su se pobunili, a on im ravnodušno odgovorio:
„Pustite ga. ne zna šta čini. Neću ozdravit ako ga ubijem. Neka kazuje da mu je život poklonio ranjeni Bošnjak. Nije snaga u osveti već u oprostu“. Od tih rana, njen babo je mijenio svijet.
Ubrzo za njim; otišla je i njena majka Pašema, koja nije mogla da preboli muža. Pritisnuta astmom, osamom i tugom, vehnula je godinu dana, da bi „iznebuha zatvorila oči, baš uoči Kurban Bajrama“. Njena posljednja dova i njena zadnja misao izgovorena sa zamrlih usana bila je upućena upravo Fatmi, riječima: „Fatma, rano moja neprebolna“.
Istim nepovratnim putem otišao je i njen brat Idriz, koji je odmah nakon majčine smrti počeo naglo da vehne. „Pogodi ga nepreturna. Krv mu se pretvori u vodu. Kad se navrši godina od smrti stare umrije“. Za njim ode i sestra joj Bela, koja slomljena žalošću napusti ovaj varljivi svijet. „Puče joj srce za bratom. Ne probudi se iz kome“.
Tako nam Borančić otkriva kroz radnju romana, kroz Fatmino sjećanje, uzroke nesreće porodice Smailović, čemu su korijeni dublji i teži; „četničko paljenje Donjeg Bihora“, u toku Drugog dvjetskog rata, „ubijanje svega ljudskog što dušu nosi“.
U haotičnom bijegu od četničkog noža i džehenemske vatre, Fatma – tada posve mala, splela se u korijenima kleke, gdje su je našli oni koji su proganjali koljače i palikuće, i tako joj spasili život.
Ta prva Fatmina grka sjećanja, one zadnje riječi njene majke Pašeme: „Fatmo, rano moja neprebolna“, čitaocu romana posve jasno ukazuju da će njen život biti trnovit, ispunjen nedaćama.
Njena želja da živi, da udadbom i daljim porodičnim životom sačuva i osnaži korijene – nekad ugledne begovske familije – čiji se jedan od predaka borio čak i u boju pod Banja Lukom, navode je da se odluči na udaju za Fadila Mučića iz Goduše. Fadil na njenu izričitu odluku, odmah nakon svadbe, prelazi da živi kod nje, u njenoj kući na Sipanju, na imanju njenih predaka.
Pošto su uspjeli da organizuju zajednički život, rađa im se sin Selmo, kojem je; jedna noga kraća i tanja, a jedna ruka povijena u stranu“.
Iako su oni to prihvatili kao nešto što je od Boga dato, sama ta činjenica ima i simboličnu poruku. Ne asocira li Vas ovo na samu sudbinu Sandžaka i bošnjačkog naroda u njemu. Ostavljeni od onih čiju su vjeru i kulturu iskreno prihvatili, da bi odmah nakon toga bili nasilno podijeljeni. Jedni sakati od ruku, drugi od nogu. I jedni i drugi nemoćni za samostalan život.
Bošnjaci Sandžaka za vrijeme na koje se odnosi radnja romana, vrijeme totalitarnog režima Aleksandra Rankovića, niti su se mogli kretati slobodno, niti šta radili sebi na korist. Naprosto su bili osakaćeni. I sa tim saznanjem, oni su nastavili da se bore, da što bolje organizuju život, da mu daju smisao.
Dok Fatma priprema seharu za svoju „Sobu Ala Turka“, rađa im se drugi sin Seid, „zdrav, prav, snažan mališan“. Fadil je srećan. Dobija odobrenje za sječu japije za izgradnju nove kuće. U tome mu pomažu i braća.
Tek što su napravili novu kuću, trebalo je da protekne još samo jedna noć, da bi sjutradan u nju uselili, neko mu je u toku noći u novu kuću zaždio vatru.
Ogorčen na činjenicu da mu neko; ni krivom ni dužnom, vatrom uništi kuću, da mu time pošalje jasnu poruku, da za njega tu nema mjesta, da je suvišan, Fadil će krajnje izgubljeno reći: „Prokleto mjesto. Kelti su zaboli ralo u površicu, kad su krenuli prema jugu. Turci ga u vakuf pretvoriše, a mi se s prokletim otimamo. Pokušavamo se okućiti. Uzalud sve činimo. Balkan, riječ od dvije riječi: krv i med. Nije bitno koja je prva a koja zadnja“.
Iako je Fatma imala želju da pored svega ostanu tu, da nikuda ne idu, da na imanju naslijeđenom od svojih predaka nastave život, da tako ispoštuju njihov emanet, Fadil je već bio donio čvrstu odluku da sve napuste. Da krenu stopama muhadžera.
Ovdje nema puteva, nema struje, nema vode, nema fabrika. Bez ovoga tanka je nafaka, a da ne zborim za slobodu. Zbore; Sandžak je kažnjen, tobož nije bio za današnju zajednicu. Ne kazuju šta uradiše s Rifatom… Ovo ni se dešava zato što smo nekadri. Uhadalji nas tanka pamet“. Bile su to Fadilove riječi kojim je ubijedio Fatmu da krenu trnovitim muhadžerskim stazama.
U ogorčenju za svo zlo koje im se desilo, a nemoćan da se bilo čime odupre, pri odlasku je zaždio vatru u staru kuću, sa pomišlju da se više nikad neće povratiti u svoj zavičaj.
Teško kamenu koji se dvaput prevrne
Sa nadom, jedinom pratiljom ljudske sudbine, da će ih na nekom drugom mjestu obasjati toplija zvijezda, da će im život biti lakši i bezbjedniji, sa ženom i sitnom djecom, sa denćem Fatmine sehare spremljene za njenu „Sobu Ala Turka“, krenuli su mukotrpnim muhadžerskim putem, kao i hiljade familija sa prostora Sandžaka (a njihova porodica je samo protopip zajedničke im muhadžerske sudbine); da bi svoje prvo stanište našli u Makedoniji, u selu Konjare. U tom selu, već je bilo dvadesetak kuća izbjeglih sa šireg prostora Sandžaka, od perfidnog terora predstavnika vlasti, i mukotrpnog života pritisnutog strepnjom i strahom.
Fatma je u zavežljaj sa sobom ponijela parče kamena kojeg je odvalila od stuba pećine „Direklije“, i grumen zemlje iz svoje okućnice, iz Bihora, iz kojeg će vremenom iznići kisjela zukva, što je još jedna asocijacija na gorak muhadžerski život i emotivnu vezu sa rodnim krajem, i toplim ognjištem rodnog doma, koji u tuđem vilajetu njihovu dušu ispunja samo gorčinom.
Fadil je taj kamen pokušao „smjestiti“ blizu šadrvana. Nikako se ne usuli da to učini. „Sve što napusti bȇšugubi smisao života. Teško kamenu kad se dvaput prevrne.
Makedonija je; za mnoge familije muhadžera tada bila samo tranzitna stanica za dalju seobu, za odlazak u Tursku. Vlast je i tu imala metode kako da ih prisili na što brži odlazak u nepovrat.
„Ko ima više od dva hektara a ustupi ih dobrovoljno zadruzi, dobiće iseljenički list, a ako ostane da tu živi, radit’ će u zadruzi“. Uzimali su im samo kvalitetnu zemlju, onu u ravnici.
Mnogi koji bi se usprotivili tom planu, platili bi životom. Zato je njihov život u Makedoniji proticao kao u snu. Koliko su bili nemoćni da se otrgnu od sjećanja na svoj rodni kraj, toliko su bili nemoćni da se priviknu na taj i takav život.
U Makedoniji im se rodila ćerka, kojoj je Fatma dala ime Hadžera, u znak sjećanja na svoju bijaču, čuvenu po ljepoti i nâmu. Srednji sin Seid odlazi za Kanadu, da tamo živi i radi.
Uspjeli su da obnove staru kuću, i počeli da prave novu. Taman kad je bila završena soba da se opremi Ala Turka, dobili su vasiku da se sele za Tursku. Kuću je zaključao, a imanje nije prodao.
Mora se naprijed. Mora se nadati, jer ako izgubi nadu, izgubio je sve
Kao i mnogi muhadžeri prije njih, i oni su bili uvjereni da će u Turskoj naći svoje toplo gnijezdo, da će naći smiraj, što ih je navelo da zamandale kuću, da napuste imanje u Makedoniji, i krenu na dalji muhadžerski put.
U Istambulu ih je dočekao čovjek iz njihovog rodnog kraja, Meho Borančić, koji je u Turskoj uzeo prezime Balkan, tada već dobrostojeći domaćin koji se otrgao od muhadžerske nesreće. Pobrinuo se da ih brodom uputi za Izmir, grad u kojem je još imalo mjesta za prihvat muhadžera.
Nenaviknuti na toliko mnoštvo naroda na jednom mjestu, naroda koji se užurbano kreće nekud, zabrinuti za drugo dvoje maloljetne djece, Saliha i Hadžeru, za denćeve stvari koje su sa sobom teglili, i Fatmin ćilim, izgubili su najstarijeg sina Selma, onakvog – kakvog im ga je Bog dao, koji je čak i mucao kad govori. Ovo je još jedna simbolična asocijacija bošnjačkog naroda Sandžaka sa sakatim odnosima Turske prema njima, koji su za istu tu Tursku bili i dalje ostali toliko emotivno vezani.
Da njihova nesreća bude još veća, nijesu znali jezik, te tako nijesu mogli da razjasne šta im se desilo, dok im tako izgubljenim nije prišao Tarik, potomak prognanika iz Šahovića, kod Bijelog Polja. No: Mora se naprijed. Mora se nadati, jer ako izgubi nadu, izgubio je sve!“
U Izmiru su lijepo prihvaćeni. Sve su dobili. I dobar smještaj i posao. Vremenom su naučili i jezik. Njihova čežnja za izgubljenim Selmom, kojeg nikako nijesu mogli pronaći, vraća im ga u snovima. Sestri Hadžeri se u snu obraća:
„Sestro, vratio sam se na Sipanje. Pobjegoh iz varoši. Za mene su široka polja, pitome uvale, prozračne šume i izvori Bihora… Vratih se u zemlju behara. Sandžak je svijetlo nûra, bez kojeg život nema smisla. Korijen naš dubok, pobjeći od kolijevke znači na nogama mrtav biti“. Na kraju će se i ovaj Hadžerin san obistiniti.
Za olakšanje njihovog statusa u Turskoj ima da zahvale i fermanu koji se odnosio na Fadilovog pradjeda, koji je bio turski gazija; dokumenta koji je Fadil na svu sreću ponio sa sobom.
Ovaj tvoj ferman s vezirovim muhurom kazuje o Vašem pradjedu koji je nekadašnji veliki gazija, a danas šehid turske imperije, tim riječima se gradonačelnik Izmira obratio Fadilu, kada ga je upoznao da je cijela njegova familija počastvovana od grada Izmira, sa nedjeljom dana boravka u Istambulu, da obiđu i upoznaju se sa historijskim i kulturološkim vrijednostima vječnog grada.
Nakon beskoro pune dvije decenije bezbrižnog i srećnog života u Turskoj, pored sveg blagostanja koje su doživjeli, dolazi vrijeme naglih i neočekivanih promjena. Iz Bugarske u Tursku, naglo se sliva jedna ogromna rijeka izbjeglica (preko jedan milion i sedam stotina hiljada), koji bježe od nasilnog pokrštavanja, vječitog sindroma Balkana.
U Turskoj tih godina dolazi od otvorenog trvenja između pripadnika više političkih partija, što po Fadilovom viđenju iznenada može prerasti u haos i krvoproliće.
Fadilu su djeca odrasla. Hadžera je upisala studije. Fadil se otvoreno plaši da se ne uključe u neku od političkih partija, što bi ih sve skupa moglo odvesti samo u nesreću. Taj strah ga tjera da se naprečac odluči na seobu iz Turske, na traganje za novom domovinom. Ovaj put je za svoj vatan odabrao Bosnu (vječitu žudnju Bošnjaka Sandžaka); tačnije šeher Sarajevo.
Seli se za Bosnu. U Sarajevu je; opet preko svojih Sandžaklija (vječiti naš usud iseljavanja); uspio da nađe i kupi kuću, ne pitajući se ni u podsvijesti zašto taj Srbin koji mu je prodao kuću (kao i mnogi drugi Srbi), seli iz Sarajeva za Srbiju. Fadil je tada brinuo samo o tome da što prije nađe posao za sebe i svoje, sa slijepim uvjerenjem (kao i milioni Bošnjaka); da u Bosni nikad ne može doći do rata. Ali to njegovo uvjerenje i na njemu građena sreća, kratko su trajali.
Kad je sa brda zapucalo, navrat-nanos je pokupio svoju familiju, uhvatio zadnju priliku da autobusem (za debele pare), dođe do Beograda, a iz Beograda, kamionom do blizu svog sela u Bihoru. Uspio je da se sa familiom vrati na svoje ognište.
Kako bi; tako raskućen došao do bilo kakvih para, da bi napravio sebi i svojoj porodici nužan smještaj, odlučuje se da ponese Fatmin ćilim, da ga proda u Istambul.
Kad je razgrnuo ćilim na jednoj stambolskoj kaldrmi, tamo gdje je računao da ga može najbolje prodati: „Iznenada kao grom iz vedra neba, s kaldrme na ćilim se baci sakat prosjak. Ništa ne govoreći. Plačući ljubi šare. mrmlja na bosanskom jeziku: ‘Moj ćilim! Moja majka! Ja sam joj pomagao dok ga je tkala. Ja sam sukao na cijevi pređu. Moj život! Moja vatan! Moja domovina. Moj Sandžak!“
Selmo se; srećniji nego ikad u životu, sa svojim davno izgubljenim sinom, sa ćilimom koji više nije ni po kakvu cijenu htio da proda, vraća u svoje selo Sipanje. A došao im je i sin Seid iz Kanade. Njihovoj sreći nije bilo kraja.
Tragali smo za mirom, a mir se nalazi na rodnom ognjištu. Bilo koje drugo mjesto nalik je zindanu. Riješili su se da naprave novu, veliku kuću.
Fatma, već izmorena životom, pala je na postelju. Jasno je vidjela da je zemlja zove. Zadnje što je poželjela, zatražila je da se na prostoru gdje će biti podignuta nova kuća, razastre njen ćilim, da se sredi njena „Soba Ala Turka“.
Njene riječi nakon kojih bi svaki dalji komentar bio suvišan; bile su:
„Moja soba je stvarnost. U emanet je ostavljam Vama. Ne dajte je ni prijatelju ni dušmaninu. ne dajte je nikom. Ne opraštajte onima koji je ruše, ni onima koji je izdaju. Ne opraštajte ono što nije za oprost“.
O sudbini Bošnjaka i njihovim muhadžerskim mukama, potpunije:
Husein Bašić: „Tuđe gnijezdo“, Izdavači: “Svjetlost”, Sarajevo, “Pobjeda”, Titograd, 1980.
Muhamed Mule Musić: „Vrtlog“, Međurepublička kulturno-prosvjetna zajednica, Pljevlja, 1976. godine;
Muhamed Mule Musić: „Mutne vode Vardara“, Centar za djelatnosti kulture: „Vojislav Bulatović Strunjo“, Bijelo Polje 2004. godine;
Husein Bašić: „Crnoturci – san i jazija“, Udruženje Pisaca Sandžaka, 1006. godine:
Saladin Burdžović; „Frankfurtste i druge priče“, Međurepublička kulturno-prosvjetna djelatnost, Pljevlja, 2002. godine.
Safet Hadrović Vrbički
Safet Hadrović Vrbički je rođen 1. oktobra 1952. godine, u selu Donja Vrbica, kod Berana u crnogorskom dijelu Sandžaka.
Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beranama. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Podgorici. Oženjen je. Supruga Malića, rođena Skenderović. Otac je troje djece. Haris, Asaf i Lejla. Stalno je nastanjen u Rožajama, Maršala Tita 21/A.
Svoje književne radove objavljivao je na stranicama mnogih književnih glasila širom ondašnje Jugoslavije, duže od trideset godina. Piše: poeziju, prozu, eseje, putopise, i književnu kritiku. Za svoje književno stvaralaštvo dobijao je više književnih nagrada i priznanja. Pjesme su mu prevođene na: bugarski, makedonski, albanski, njemački, francuski, slovenački, turski, engleski i persijski jezik.
Od 1992. do 2002. godine, bio je zvanični Predsjednik Udruženja pisaca Sandžaka, sa sjedištem u Novom Pazaru.
Godinama se bavio i žurnalistikom. Bio je aktivni novinar sljedećih publikacija: ,,Sloboda” – Berane, ,,Sandžačke novine” – Novi Pazar, ,,Politika” – Beograd. Idejni je osnivač i nekoliko godina bio glavni i odgovorni urednike revije ,,Bošnjačke novine”, dok mu iste ,,nijesu na prevaru oteli oni od kojih se najmanje nadao’’. Od tada se više ne bavi publicistikom.
Redakcija 
