Redakcija Said Šteta
Ooo Abdulvehabe!
(priča “Ooo Abdulvehabe” je doživjela televizijsku ekranizaciju na RTV BIR)
Oblačim noć umjesto džubeta, tešku k’o ovaj dunjaluk. Još se na jaciji ljudi izmiču, ko biva nije dobro biti meni blizu. Nisu ni pored. Ja u mihrabu a oni iza, ali k’o da bi izmakli bliže vratima.
Pritislo me džamijsko kube a meni fino, neću iz džamije. Neću! U njoj ću zadnje konačiti.
Okrenem se u mihrab, čirak odavno ugasio, a ja sjenka na koju je palo nekoliko zraka mjesečine.
Mihrab tvrd a leđa mehka. More svaka nevolja na njih udariti.
Ja sam Abdulvehab Žepčevi, od oca Abdulvehaba. Učio sam kod alima el-hadž Kerima Zade. Potom u medresama u Žepču i Fojnici. Naučio turski i bosanski, ali i arapski. Pristupio tarikatu i postao derviš na Oglavku kod Fojnice. Ono Ilhamija mi dodali, jer znači nadahnut. Volim sve što je od Gospodara, pa i smrt. Zapisujem u stihove! Ja sam imam i hatib Ferhadije džamije u Žepču. I sa mimbera znam plesti gajtan od riječi. Vlast ne voli da je se proziva ni u pjesmi. Od kad je dunjaluka vlast hoće da joj se lijepo pjeva, pa bi da joj narod dođe k’o dvorska luda. Da pjeva i kad mu do pjesme nije. Šta je pjesnik ako ne zna nositi bol? Ubrati ružu a ne dodirnuti trn! Zar nije vrijedno ljubavi, nositi trnje u jagodicama za samo jedan miruh voljene?
-Oooo Abdulvehabe!
Glas me presiječe dok sam stajao da zanijetim i klanjam koji rekjat noćnog namaza.
-Nisi li čuo poruku što ti je po glasniku poslah? Odzvanjala je praznina džamije u kojoj stojim sam.
-Jesam!
-Ja i?
Pita me glas iz debelog kamenog zida, dok me noć pritišće postekiji.
– Kakav bi to pjesnik bio kad bi stiha pogazio
što u kalem duša proli, to mi razum isto voli
– Onda kreni u Travnik sa sabahom!
– Hoću Dželaludin-paša.
Ako je volja Sultanove krune na malom pjesniku svesti račune
ne umru svici kad ljeto prođe, svakom zemanu novo svjetlo dođe
Ušuti glas od kojeg su zidovi podrhtavali i ne odgovori. Mrak pritišće, guši. Čelo primi šare od ćilima. Ezanom se oglasi mujezin. Nikad na sabahu nije bila punija Ferhadija džamija u Žepču.
-Mujezine, džamiju pripazi. Džematlije za njim sad klanjajte isto da sam i ja u mihrabu.
– Kud ti kreneš mi ćemo za tobom! Povikaše džematlije, a sinoć bi bježali.
– Jok! Ovo je moje putovanje što ga pjesmom platih mjesto dukatima. Biće da se ni vratiti neću, jer Allahu poziv ne odbijam, a vladaru zapalo da sudi.
Mujezine, pazi mi na djecu. Muhameda, Emina, Halila, tri jabuke što rumen bacaju. Ne daj der im haram da kušaju, makar Bosne rijeke večerali. U teftere ostavljam vam pjesme, još će novi zeman ih pjevati. A ilmihal za puno zemana, nek se znanjem nova djeca kite. Sa mimbera pjesmu ne čitajte, već na uho, svaka vlast je gluha. Pod džubetom i pred kljuse moje, sada odoh veziru na dvore. Neka Travnik upamti za svagda, da je pjesma vezira sasjekla, da mu mezar u korovu cvate. Meni mrtvom dođu na kanate sa rukama dovom što mirišu. Selamite ko sabah prespava, novom danu taj malo svjedoči.
Korak lahak, obuća imana, odvela je pjesnika dželatu, Ali Dželaludin paši.
Sa mimbera stare Ferhadije kažu još se stihovi pročuju. Nije Žepče selo na kraj svijeta.
Ali Travnik, još se čudom čudi!
Od ibreta manja minareta. Đe u kabur šaka zemlje stade, sve drugo je duša pogolema, da se nebo njome ispunilo, nad Travnikom evo dva stoljeća. Od alima što se s pjesmom stopi, pa poteče uhu od vezira da mu nemir za drugi svijet bude, duša sretna Gospodu odleti.
Kod turbeta u sabahe rane, okupi se narod ne bi l’ čuo kako pjesmom pravdu istjeruje. Sleti ptica kraj zlatna turbana, zlatnom svilom što su ga satkali, svom alimu tamo gdje je glava.
Ooooo Abulvehabe!
Doziva ga ptica kao Sulejmana, da se javi narodu što pati. Jer ulema sa visoka gleda, glas naroda ne umije čuti, a gladnome i glasa usfali. Desetljeće jedva ako prođe, da zlikovci na Bosnu kidišu. Vlast otvrdne na mehku dušeku, ne osjeća šta joj narod žulja. Već se znade sa zlikovcem stati na prijestolju medom napijati. Nije gladan za mrvu pogače, koliko je pravde poželio, a pravde je ovdje i najmanje, da se bez nje najprije umire. Ruke mnoge nebu poletješe!
Zadrhtala trava diljem Bosne, sva zelena k’o ćefini što su, još sakriva bukadar kostiju, od sinova što za Bosnu pali. Kamen bijeli zemlje Hercegove, izdig’o se k’o nišani da su.
Cijela Bosna liči na mezarje!
Ako moraš onda uzmi malo,
previše ti vazda haram bilo
još ako se Bogu zemlji klanjaš
neka ti je haram i dva puta
Za pravdu se život zaimalo
jer nepravda prazni majci krilo
ne bilo ti što u svili sanjaš
nije Bosna travka otkinuta
Sav u bijelom, kao oblak što je, Bosnom hodi stopala ne spusti. Abdulvehab Ilhamija to je. Abdesti se zemljom gdje zastane, jer su vodu poganili oni, što se malo Stvoritelja boje. Stigao je gore do Krajine, na vrh Bosne do Bužima grada. Hodi Savom ravnica ga zove, pa niz Drinu kojom krv još teče. Onda Bosnom, Neretvom zelenom, dolje moru dokle Bosne ima, da ni jedan kamen ne pogazi, već ih ljubi k’o što sunce znade. Svakom glasu on se odazvao k’o što davno Dželaludin paši.
Ilhamija nije nadri hodža!
Ustuknuli orlovi i svrake, zle hijene što strvinu žderu, trbusi im pukli od harama.
Iznad zemlje đemre zaigralo, to se sunce našoj Bosni smije,
dok je vijeka biće Ilahmije!
