Redakcija Biti po vokaciji pjesnik i upustiti se u izazov pa pisati o afirmisanom pjesniku, nalik je hodati po žici, dok ispod, u areni svakodnevnice, čeka se na tvoj pogrešan korak i naravno pad. Niti u primisli nije mi nakana pisati kritiku, jer sam još u počecima svog drugovanja s perom, spoznao i naučio lekciju, da loš umjetnik najprije postane dobar kritičar. Kako mi to i karakterna crta slovi, da nosom ne kročim gdje mu nije mjesto, šturo ću biografski kazati, da je pjesnik Mensur Ćatić rođen u Doboju, 7. lipnja 1959. godine. Da je mladost trošio u Odžaku a potom u Modriči gdje je završio gimnaziju. Po zanimanju je pravnik. Kola života nosila su ga do Sarajeva i Banja Luke, a onda do Mađarske, Poljske i Danske. Danas je u Visokom, i neću viši niti slova iscijediti iz novčanika ovog čovjeka, niti nepotrebno roviti tamo gdje ni policiji nije za oprosta. Kada sam ga potražio u ovom gradu arheoloških uzdignuća, gradu ženskog vladara, i zanatlija svih fela, pitao sam se, da li mu baš tu zastadoše kola, mimo njegove volje, ili ga privuče to zemljano zrcaljenje, kojeg ne nađe dovoljno među zvijezdama, na stazama kojim je hodio. Pitao sam se, i nisam dobio odgovor, jer se isti samo nazire u jednoj činjenici. Da, iako pjesnik, u konačnici uvijek i uvijek čovjek, traži i nalazi ljude, i tamo zastaje kao umoreni putnik kraj pogodna stabla, kod kojeg nađe i oslonac i hlad. Zauzdajući svoju znatiželju daljeg propitivanja, i pokleknuvši pred navalom žeđi da upoznam ono po čemu je, ovaj samozatajni čovjek, ustvari vrstan pjesnik, želim pisati o njegovoj bašči stihova, u koju zavirih znatiželjom djeteta i bogatim rodom koji me mamio, i ostadoh dugo. Njegova raspjevana bašča pjesama poredanih kao voćke, dovoljno blizu da se oprašuju vjetrom i dovoljno daleke da svojim mirisom i plodom ponaosob mame.
Kada je 2008. godine, izdavačka kuća „Zalihica“ izdala njegovu prvu zbirku poezije pod naslovom „Pjesme za drugo mjesto“ ne znam da li je pjesnik nošen vidovitošću, koju ima kada je u pitanju namigivanje zvijezdama, ili pak zavirivanje u sunčeve skute, prozreo u svoju sudbu bitisanja pjesnika za drugo mjesto. Svojom osobnošću on ponekad provocira kulturnu dokučivost onih kojih se pita kultura, i sve ono što se pod nju potpisuje. Zabezeknutost poetske nezrelosti u realitetu materijalnog i opipljivog, ostavlja ih kao ribe na suhom, iz čega kao odgovor proizilazi, drzak, ignorantski odnos spram vrijednostima koje ovaj plodni, i nesumnjivo orginalno prepoznatljivi pjesnik ima. Tako u pjesmi „Košmar“ pjesnik Mensur Ćatić izopćava postavljeni kliše pjesničkog izraza i kroz temu i postavljene figure, kao značajke njegove pjesme, raspiruje nam uspavana čula za koja smo koliko maločas vjerovali da su budna : “samo je jednom u snu bilo… toliko važno da nešto kažem… i pokušavao sam reći… gurao kroz usta riječi kao da guram… rođenu djecu kroz prozor… i nijedno sigurno u moju ljubav nije… pustilo ni glasa“ I sam, kao dogorjela svijeća, otimao sam se nadolazećem mraku, misli i promišljanja, za koja valja nadalje potražiti odgovor, bez da se spokojno zatvore oči, snoviđenjem uspavane ljepotice.
U svojoj nagrađenoj pjesmi „Eskimska ruža“ koja će kasnije biti prevedena na francuski i makedonski jezik, i biti naslovnica za zbirku poezije, štampu 2010. godine, pjesnik kaže: „Larisa, moram ti priznati… nešto jako važno…moj pas floki uopće ne postoji… ja sam ga izmislio… inače, po svemu drugom…bio je to divan pas.“ Maticom neizvjesnosti, bujicom promrzlih riječi koje ne mirišu na „happy end“ pjesnik nas vuče dalje, rijekom koja nema ušća i poentira surovošću čovjeka u općenitom i svoje jasne određenosti na samo jedno, voljeti neuzvratno, bezuslovno i nevino: „rekli bismo da je čudno…i za nekoliko sati bili bi smo opet gladni… kao vukovi… a ja ne bih prestajao da te volim.“
Kao samouki svirač na gitari, gdje možda svaka žica i nije na svome mjestu, ili još gore, neke uopće nema, svojom upornošću i željom da istjera zvuk, on to uspjeva, pa se ponekad čini da to prsti cvile umjesto žica. Pjesnik Mensur Ćatić, također, neobjašnjivo jednostavno, a skladno do savršenstva, vezuje misaono stih za stih, strofu za strofu, ne naglašavajući niti jednom od njih, ni kraj niti početak. Baca nas u vrtlog retoričke neizvjesnosti i izvlači na trenutak, pružajući nam slamku bjelodane stvarnosti, da bi nas već u sljedećem stihu opet uvukao u razbuktali vulkan metafore i rukom klesanih figura umjetnika, među kojima ćemo zasigurno sagorjeti od znatiželje. U jednoj poruci prijatelju on će napisati i ovo: „Pjesme imaju smisla samo ako prave mostove među nama, ako nam pomažu da osjetimo da svi, pogotovo ljudi i žene koji pjevaju, čine kako veliki pjesnik reče, pobratimstvo lica u svemiru.“
I zaista, iščitavajući poeziju ovog, nepravedno, pjesnika u sjeni, koji to možda po svom habitusu i želi, ali zarad onog što jeste trag njegovog pera, njegova nutrina, ne smijemo dozvoliti, stičem utisak da njegove pjesme možemo čitati s kraja isto kao i od početka, ali nikako i nikad naopako. Jer u svakom njegovom stihu, naći ćemo prožvljenje trenutka običnosti, vajanog rukom vajara svjetskog imena, i naslikanog dušom težaka, kojem se čitav svijet srušio na pleća.
Bez namjere da se još jednom, kritički obratim mecenama kulturološkog prožimanja, jer čini se, kako reče pjesnik Miljković, oni već odavno slušaju oluju umjesto pjesme, samo ću pozvati vojnike lirike, da sačuvaju mjesto u stroju za ovog čovjeka, i nadasve pjesnika, čija će bašča stihova trajati koliko traju smjenjivani koraci na zemlji, bez osuđenosti na prolaznost, kojoj se i najveći pohlepnici ne mogu oduprijeti.
