Redakcija ŽENA BEZ KIŠOBRANA
Anela Fetić ”Žena bez kišobrana”, Rožaje: Avlija, 2023, str 130
Anelina poezija, ispunjena životom, godinama, usponima, padovima, rađanjem nakon smrti, izranjanjem nakon loma, razotkriva svoju prirodu, i ne, ne čini to golim umom već cijelim tijelom, dušom, cjelokupnim bićem, protkana dunjalukom i ahiretom – biljeg religije – ona se proteže na sve što je dostojno njene ljubavi.
Senzualna i u tome smislena, jednostavna, slikovita, poezija Anele Fetić nastaje u ritmu životnih titraja kao svojevrsni dijalog, ali i monolog čitaoca, s ličnim oblicima ljubavi, uz dašak religije, stub, na kojem počiva sama autorica. Poezija kao biljeg, stamen da je živjela, disala, propinjala se u snažnoj organskoj pulsaciji životnog ritma i nezaustavljivoj rotaciji planete, kadera, ljubavi, bola, smjene dana i noći, studeni života.
Poezija u kojoj se prepliće emocija, surova realnost, crno i bijelo, život i smrt, kao jedno ili, jedno iza drugog, orijentirana je spram čitatelja koji želi i traži identifikaciju s autorom. Htio to ili ne, osjeća je, poistovjeti se. Hrabra, smjela, čvrstom odlukom, ona nas ne plaši svojom učenošću, intelektualizmom, naprotiv, u labirintu mršenja, pada, osvaja jednostavnošću i ohrabruje da i sami (terapeutski) posegnemo za pjesmom kao lijekom i utjehom, ili da u vremenu, prosto, ‘zaledimo’ ono što jedan život nosi. Da odamo priznanje, prolaznom spram Vječnog. Znano, neznano. Strmoglavo, udahne i izdahne, sve u jednom trenu. Kazuje u dahu, i pobjednik i gubitnik, oboje pobjeđuju.
Ono što me posebno dojmilo u poeziji Anele, jeste trag, dašak, minimilističan, (zaista, se mora osjetiti,) semantičkog konkretizma, to je inače, stilski pravac unutar postmodernističke poezije koji se odlikuje tzv. hipermetaforičnošću, to jest inzistiranjem na metaforičkom izražavanju do te mjere da ono čitatelju više ne približava već udaljava pjesničku misao, jer su stvari koje se na ovaj način izjednačavaju kroz metaforu gotovo nespojive u svojim osnovnim značenjima. Ono što nosi i osjeti sam pjesnik. Tako se za semantički konkretizam obično kaže da on zagovara „zaumno“ pjesništvo, to jest stihove nepovezane misaonom logikom već zvukom i slobodnim asocijacijama. Rezultat ovakvog stila pisanja obično je poezija potpuno otuđujuća i strana bilo kome osim samome autoru! Ali moram priznati, poezija Anele Fetić svojim stilom definitivno je blago bliska semantičkome konkretizmu, u određenim riječima, stihovima, maltene, nevidljiv trag, i rijetki ga ‘prepoznaju’, no ova autorica zapravo nikad ne čini posljednji i fatalni korak kojim bi iz stanovite razumljivosti i komunikativnosti definitivno prešla u potpuno hermetični izraz koji postaje svrha samome sebi jer potpuno isključuje publiku iz svoje komunikacije, iako, krene smjerom nepovezane misaone logike, na kraju nas počasti jednostavnošću u kojoj se možemo pronaći, poistovjetiti, zaploviti u svijet oslikan kroz slova. I hvala joj na tome. Zaista, hrabar potez umjetnika. Užitak i zadovoljstvo unutar svakog daha, riječi, preloma.
Glavna stilska okosnica ove zbirke definitivno su “jednostavne metafore”. One su zapravo i glavni razlog zašto će se ova zbirka nekome svidjeti ili ne svidjeti.Jednostavne metafore koje nose dašak, pomenute semantike, (trag same autorice) jednostavnosti, smislesnosti.
Anelinin način izražavanja i predočavanja stanovitih slika kadera, i mentalnih stanja, putanja života, nemoći čovjeka i moći Stvoritelja, definitivno je vrlo istinit, realan, osoran, u isti dah, nježan, minuo, u isti dan, početak i kraj.
Primjerice, pogledajte ove njezine stihove:
“Postoji jedno pravilo
da pravila nema.
Razum može dobiti
samo ako srce drijema.
I nikada nema dogovora
između toga dvoga.
Razum odgaja gorštake,
spretne askere i kočijaše,
al’ vruće srce pokreće
i bez njega dobivene bitke
nisu iste, nisu bitne.
Postoji jedno pravilo:
Nije uvijek onako
kako se oku čini da jeste.”
Ili:
” Kada me pitaju kog’ imam u životu
i šta je razlog mog osmijeha,
ja kažem Tvoje ime, Allahu.
Ja bez Tebe ne umijem.
Ja bez Tebe ne znam.
Ti moj mrak pretvoriš u sjaj,
tugu odjeneš u sreću.”
Kao što vidite, Aneline metafore donekle su doista “hipermetaforične”, krenula je u smjeru sebe, duše, svog, ali dominira, kontroliše, vraća se brzo na površinu onih koji čitaju slova, spram onih koji čitaju emocije, no kvaliteta i smislenost cijelog ovog postupka počivaju u tome da ona svojim začudnim jezikom ipak komunicira određena misaona stanja, određene konkretne asocijacije, misli i dojmove, koje na vlastitoj koži osjetimo, tako lahko i jednostavno. Čak i kada njezina poezija komunicira “samo” određeno duhovno ozračje, čini mnogo više nego li samo pjesništvo. Život je veliko djelo, Velikog Pjesnika.
Pjesme iz ove zbirke su, općenito gledano, zasnovane na ozračju, istini, umjesto na kakvoj tradicionalnoj poruci. Upravo je to ono što ovu poeziju čini i religijskim iskustvom, jer potrebno je doista uroniti u neke stihove kako bi se doprlo do njihovoga značenja, a kada vam to pođe za rukom, kada shvatite, osjetite bivate nagrađeni osjećajem stapanja s nečijim tuđim iskustvom i mišlju koje počinjete prepoznavati kao svoje, u dahu iste religije, ili duhovnosti, kao lijekom i sigurnošću jedne emocije, jednog bića.
Znajući i ne znajući šta sve nosi i jedan život, i jedna duša poetska, umjetnička, Anela Fetić, rekla bih, na kraju svojih slova, ipak se nasmiješila kroz suzu, žena bez kišobrana u životu, i ukroćena i prizemljena u ljudski svijet, i pobijeđena i, poražena, i pobjednik, i prva, zadržava svoju najčudesniju vrlinu, uz toplinu, onu da žena, stvara svjetlo, daje život. Stoga joj možemo samo čestitati, i zahvaliti, što je tako pažljivo koračala, osluškivala, gledala, drhtala, i toliko, mnogo, jako, žarko voljela…
Hodžić Kajtazović Samira, januar 2023.
