Redakcija ŠANDOR MARAJ MAĐARSKI PISAC EMIGRACIJE I LJUDSKIH SUDBINA
Piše: Božidar Proročić
Postoje pisci čiji život, djelo, i stvaralaštvo budu jedan od kanona u književnom svijetu, oni postaju svetionici jednog vremena sistema, pobjeda, poraza, apsurda u borbi za bolje društvo. Njihov put je težak a njihova poezija, proza, pisma, memoari često bolna autobiografska svjedočanstva ispletena najtanijim ljudskim sudbinama. Predstavljanje Šandor Maraja crnogorskoj čitalačkoj publici predstavlja svojevrsan izazov zbog proste činjenice da je njegovo stvaralaštvo dugo godina bilo pod plaštom komunizma u Mađarskoj zabranjeno bilo za prezentovanje široj čitalačkoj publici njegove knjige spaljivanje a on prognan u emigraciju. Prvi prevodi njegovih knjiga ugledali su svjetlost dana tek nakon 90-godina prošlog vijeka od čega su svakako najznačajnjijo njegov dnevnik pisama pisan u periodu od početka 40-tih godina pa sve do njegove smrti.
Sándor Márai (izvorno Sándor Károly Henrik Grosschmied de Mára) rođen je 11. aprila 1900. godine u gradu Kassa, (tadašnja Austro-ugarska monarhija) danas slovačkim Košicama. Kao potomak srednjovjekovnih saksonskih doseljenika. Sa očeve strane bio je u srodstvu sa mađarskom plemićkom porodicom Orsak. U mladosti je putovao po raznim gradovima Evrope, živjeo u Frankfurtu, Berlinu i Parizu i kratko pisao na njemačkom, prije nego što je došao u Budimpeštu gdje je započeo novinarsku karijeru i ipak se odlučio za svoj maternji jezik. U delu Egy polgár vallomásai (,,Ispovijest građanina”) Maraj poistovJećuje maternji (mađarski) jezik sa nacijom samom. On se naselio u Kristinavarošu, Budimpešta, 1928. godine. Godine 1930. je dobio na značaju njegov precizan i jasan realistički stil. Bio je prva osoba koja je pisala recenzije Kafkinih djela.
Školovao se u Lajpcigu, a kao mladić putovao je i upoznavao najveće evropske gradove. Pripadao je srednjoevropskom kulturnom krugu. Likovi u njegovim djelima još uvijek cijene i poštuju prave ljudske vrijednosti koje su bile dio humanističke kulture građanske srednje klase u prvoj polovini XX. vijeka. Bio je izuzetno plodan pisac i novinar, pisao je romane, eseje, drame i članke. Do svoje 44. godine napisao je preko četrdeset djela.Iako je podržavao bečke arbitraže, u kojoj je Njemačka primorala Rumuniju i Čehoslovačku da vrate dio teritorije koju je Mađarska izgubila Trijanonskim mirom, za vrijeme Drugog svjetskog rata je bio kritičan prema nacistima ali i prema komunistima. Nakon rata su ga 1948. komunističke vlasti prognale. Nakon nekog vremena provedenog u Italiji, Maraj se preselio u San Dijego, SAD. Tamo je nastavio da piše na maternjem jeziku i nije objavljivan na engleskom jeziku sve do sredine 90-ih godina prošlog vijeka. Kao i ostala dela mađarskih pisaca i državnika, i njegova su prvo objavljivana na zapadu, jer nisu mogla biti objavljena u Mađarskoj posle revolucije 1956, za vrijeme Kadarove ere U razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata bio je najuticajniji mađarski pisac.Kao čovjek izrazito slobodarskog duha, osjetljivog na ljudska stradanja, patnje i bol nije bio prihvatljiv ni fašistima ni komunistima pa je 1948. godine emigrirao iz Mađarske. U emigraciji je njegov književni žar utihnuo, na kratko kao što je nestala i građanska klasa, nosioc mađarske i evropske kulture i kulturne baštine. Piše još jedino dnevnik koji je započeo 1944. godine te povremeno članke za radio Slobodna Evropa. U njegovom dnevniku, možda još više nego u ostalim njegovim djelima, možemo osjetiti da iz svog unutrašnjeg, ljudskog ega i emocija piše o događajima ne samoMađarske već cjelokupne Evrope.
Pa tako u svom dnevniku piše sljedeće: ,,U Mađarskoj nema salona i nema društva: postoje samo klase koje podmuklo pokazuju zube i društveni život nije ništa drugo do najčešće podla varijanta klasne borbe. Zbog toga pisac neizostavno emigrira u samoću. U najdubjlju, najsvjesniju samoću. Ko to ne uradi, jednog će se dana naći na barikadama, ili – što je gore – u književnim kafanama.” Isto tako ovaj briljantni maestro književnog pera Sandor Maraj, u memoarskoj knjizi ,,Sjecanja na Madjarsku”, na jednom mestu opisuje svoj susret sa vojnikom Crvene armije u vreme opsade Budimpeste krajem Drugog svjetskog rata. Kada ga je, repetirajuci pusku, ruski vojnik upitao cime se bavi, Maraj je odgovorio da je pisac. Vidno iznenadjen i odobrovoljen, Crvenoarmejac je rekao kako je to bas dobro. Maraj je upitao vojnika zasto je dobro sto je neko pisac? Vojnik se za trenutak zamislio i rekao: ,,To je dobro, jer ako si pisac, onda nam mozes reci sta mi u stvari mislimo”.
Nije prestajao da piše, i to uvjek na mađarskom jeziku. I pored svega, teškog i neizvjesnog emigrantskog života, bez izdavača, on je i dalje pisao pjesme, eseje, romane i ostvario impresivno djelo koje se tek u naše vrijemeeme ( od početka 90 prošlog vijeka do danas) postepeno objavljuje.
On je još jedan veliki emigrant s istoka Evrope koji je ostvario još jedno, paralelno djelo – Dnevnik. Započeo je da ga piše za vreme rada 1943. i nije prestajao sve do samoubistva, 1989. godine. Više od trideset tomova (možda i više!) dragocjenih bilježaka o 20. vijeku i ljudima u njemu, prije svega o samom piscu. Kada Dnevnik u cjelini bude objavljen mađarska književnost, ali i svjetska, postaće svjesna kolika je vrijednost ovih istrajnih zapisa.Nastavio je da piše na mađarskom i s vremenom je postao zaboravljen i na evropskoj i na svjetskoj književnoj sceni. Devedesetih godina prošlog vijeka, posthumno se na engleskom u Sjedinjenim Državama objavljuju njegovi memoari i nekoliko romana što dovodi do toga da ga književna kritika ponovo otriva. Njegova djela se ubrzo potom reizdaju i prevode u Francuskoj, Poljskoj, Kataloniji, Italiji, Velikoj Britaniji, Nemačkoj, Španiji, Portugalu, Češkoj, Danskoj, Islandu, Koreji, Holandiji, Srbiji…. Do danas su njegova djela prevedena na 35 jezika širom svijeta. Njegov impresivan književni opus ponovo je priznat i u Mađarskoj, koja mu je počast odala i izuzetno interesantnim i podrobnim dugometražnim biografskim filmom. Omaž prema njemu predstavlja značajno podsjećanje na pisca koji je bio simbol slobodne misli i istinskih emocija kojima je tako vješto vladao i nesebično bio predan. Ovaj tekst urađen je kao dio kulturnog projekta predstavljanja kulturne baštine Mađarske.
DOLAZI TAKAV SVIJET
Dolazi takav svijet,
u kome će svako biti sumnjiv,
ko je lijep i talentovan.
I ko ima karakter.
Ljepota će biti uvreda,
talenat provokacija,
a karakter – atentat!
Jer dolaze oni…
Ružni,
nesposobni,
beskarakterni.
Posuće vitriolom ljepotu,
premazati katranom i klevetom talenat.
Probošće srce onih sa karakterom.
Šandor Marai
