Moj prijatelj Faiz Softić, majstor lijepe književne riječi i neumorni kulturni stvaralac, je isključivi vinovnik i inspirator za ovih nekoliko rečenica što želim reći ovom prilikom, a povodom njegove nedavne objave o našem velikanu i majstoru bogate riznice književne zaostavštine, koja je zaslužno zauzela značajno mjesto među najznamenitijim književnicima svjetskog glasa.
Moja malenkost se, zaista, srdačno zahvaljuje za sve to što, naš Faiz Softić, tako znalački i predano radi na obogaćivanju kulturne i književne baštine. I što nesebično i zdušno afirmiše stvaralaštvo brojne populacije naših mladih književnika iz svih krajeva, zemalja i kontinenata gdje, sticajem raznih okolnosti, žive i rade.
Tako rade i pišu ljudi iz naroda, tako je pisao i čovjek, koji je ponikao, odrastao, a onda otkliznuo u svijet, pošao da traži sebe na svom putu, i nađe se, uz sva spoticanja i barijere koje su mu stajajale na putu, koje su bile brojne i neizbrojane. Zadojen duhom svog naroda, svog kraja, svojih Šipovica, cijelog Bihora i našeg Sandžaka.
O, zamislite, poštovani, koji ovo čitate, kako je bilo teško, u Ćamilovo vrijeme. Odvojiti se od rodnog praga, krenuti u svijet. Teško krenuti i otići, a rizično ostati. I ponijeti sa sobom sjećanje i uspomene iz djetinjstva na tegoban život ljudi u kraju, na običaje Bihora i Bihoraca, koji bitisaše i na sve strane motraše šta ga i odakle vreba. Gledahu, razmišljahu i pitahu se, kao i današnje generacije, o tome, Bože mili, pa gdje je izlaz u životu? Odlazili su nekad organizovano, a često svojeglavo, svoj sibijan za vrat pa glavom bez obzira, put pod noge, pa dokle stigne. Najčešće preko Korita i Pešteri u Yenipazar, Skopje, Tuekey. A neki preko Podgorice, Bara ili Skadra, niz albanske gudure, pteko Bugarske i Grčke…
Prosuti životima i ostavljenim grobovima širom Balkana, Trakije do duboke Anadolije. I Bog te pita dokle sve ne. S kim? Sa čijom vojskom? Carskom li, kako reče Ćamil… Ili, bolje rečeno, pred čijom vojskom? Za čiji račun, za čiju volju i za kakvu namjenu. A sve za spas golog života, jer, uzdrmani krvlju natopljeni Balkan, nažalost, ni danas ne obećava sigurnost ni svijetlu budućnost.
Ama baš nikome.
Ni onima što, tobože, vladaju ni onima kojima se, kako-tako vlada. A naš plemeniti Ćamil se kretao, uprkos brojnim barijerama i krajnje neizvjesnim stranputicama. Ali, na svu sreću, za njega, kako-tako, prohidnim, uspješno je izlazio i drugima pomagao i pokazivao, i ko je htio ga poslušati sa njim vodio i izvodio na “pravi put”.
Bio je to soko sivi!
Znao je šta se u kojem grmu krije. Šta se iza kojeg brda valja. Čovek sa intuicijom i jasnom vizijom. Vitez, u pravom smislu riječi. Opojen duhom svog naroda, koji ga je izrodio i na kraju, Boga mi, i proslavio.
Hajd, majčin sine, procijeni ko je koga više zadužio: Bihorci Ćamila ili Ćamil Bihorce. Ja mislim da su ostali u odnosu pata-pata. Bez obzira na to što je uzgred, u Ćamilovom teškom ali časnom proputovanju, svestranom stasavanju i zrijevanju pravog intelektualca i traženju izlaza, kroz mutna vremena i bespuća, nije teklo baš sve glatko. Sjećam se kao dječak, kad sam bio gimnazijalac, kakva je bila uzbuna protiv Ćamila zbog romana “Bihorci”. Koliko je bilo oštrih žaoka, i ne baš ukusnih kritika i poruka, pa čak i lakrdija “da pas s maslom ne pojede”. Koje samo svoj svome može da uputi, ne razmišljajući o posljedicama. I koliko je ko bio u pravu, a ko u krivu. Strijela za odstrijel. I to baš njega. Našeg i njihovog, slavnog Ćamila Sijarića. Legendu sa Šipovica, na razmeđu Bihora i Korita, gdje se sudaraju hladni vjetrovi sa Pešteri i nešto topliji sa juga, iz bihorske župe. Tu je Ćamil Sijarić iskivao svoj daroviti um i književni talenat. I na posljetku, zapitajmo se – koliko mu je naš Bihor zahvalan za svu neskrivenu ljubav, koju mu je iskazao kroz grandiozno književno ostvarenje i zaostavštinu? Ništa manju zahvalnost dugujemo našem Ćamilu za, sva vremena va vijeki vjekova – za to što je svijim briljantnim umom posijao intelektualno sjeme, koje iz godine u godinu, sve više i više klija i buja među bihorskim književnim podmlatkom diljem istoka i zapada, te sjevera i juga. Rađaju se i na svu sreću uspijevaju, za dobro, ne samo bošnjačke i balkanske, već i cijele svjetske – savremene i moderne literature.
Zato budimo ponosni na Ćamila, što smo ga imali. Kao i na njegovo veličanstveno životno djelo. I jesmo, ponosni smo. I bićemo dok je Bihora i Bihoraca, Sandžaka i Sandžaklija, Bosne i Sarajeva, koje je tako silno volio i na kraju, nažalost, sudbinski, civilizaciji danak platio.
I dok je vijeka i svijeta i ljubitelja lijepe i mudre književne riječi i misli, ponosićemo se imenom, likom i djelom slavnog i ponositog, rahm. Ćamila Sijarića.
Zato, dragi i poštovani čitaoci, poštovaoci i sljedbenici djela Ćamila Sijarića, poštujmo i slijedimo književne tekovine i njegove domete, kao i domete niza časnih književnih i veoma darovitih i uspješnih savremenih pjesničkih imena iz reda, ne samo našeg – bošnjačkog naroda, već i književnika drugih naroda, kojima je Ćamil bio istinski uzor. Poštujmo ih i čitajmo njihova djela, jer svi oni, koji su se pera latili, danonoćnim bdjenjem i radom, te novim svojim književnim izdanjima, doprinose da se Ćamilove literarne vrijednosti i vatre još više rasplamsavaju i nikad, ako bog da, ne ugasnu.